Redakcija Ove godine se navršava 825 godina otkako je veliki Kulin ban izdao Povelju Dubrovčanima. To je rodni list države Bosne kojim je ušla u red evropskih zemalja. Kulin je bio veliki vođa, mirotvorac, ali i ratnik, državnik kojega smo zaboravili, a kojim se ponositi moramo.
Tekst Povelje Kulin bana
U ime Otca i Sina i svetago Duha.
Ja, ban bos’nski Kulin, prisezaju tebje, kneže Krvašu, i vsjem
građam dubrov’čam, pravi prijatelj biti vam od sele i dovjeka.
I prav goj držati s vami i pravu vjeru – dokle s’m živ.
Vsi Dubrovčane, kire hode po mojemu vladaniju, trgujuće
godje si kto hoće krjevati, godje si kto mine, pravov vjerov i
pravim srdcem držati je, bez vsakoje zledi – razvje što mi kto da
svojev voljov poklon.
I da im ne bude od mojih č’stnikov sile.
I dokle u mne budu – dati im s’vjet i pomoć, kakore i sebje,
kolikore može, bez v’sega zloga primisla.
Tako mi, Bože, pomagaj, i sije sveto jevanđelje.
Ja, Radoje, dijak banj, pisah siju knjigu poveljov banov, od
rož’stva Hristova tisuća i s’to i osam’deset i devet ljet’, mjeseca
avgusta, u dvadeseti i deveti dn’, usječene glave Jovana Krstitelja.
Prevod:
U ime Oca, sina i Svetog duhaJa, Ban Bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim
građanima Dubrovčanima da ću Vam pravi prijatelj biti odsad i dovijek
i da ću pravi mir održavati s vama i pravu vjeru dokle sam živ.
Svi Dubrovčani koji hode po tlu kojim vladam, trgujući,
gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće,
s pravim vjerom i pravim srcem, držaću ih bez ikakve štete,
osim ako mi ko da svojom voljom poklon.
Neće im biti od mojih časnika sile,
i dokle kod mene budu, davat’ ću im savjet i pomoć,
koliko je moguće, bez ikakve zle primisli.
Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.
Ja, Radoje, banov pisar, pisah ovu knjigu banove povelje od
rođenja Krstova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca
augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.
Mi ništa ne znamo o Kulinu banu, osim što smo od svojih starijih, i od djedova zapamtili ono: „Od Kulina bana i dobrijeh dana…“ I čudimo se, svake godine, kako i zašto tako zaboravljamo jednoga od najvećih od kad nas ima na zemlji bosanskoj. Zamišljamo ga u oklopu, s velikim grbom ljiljana na prsima, ponosita držanja, uzdignute glave, čvrste bosanske konstrukcije, ko da je od kamena kremena istesan, korača na poljani kraj Visokog (od toga, Visočani ti slabo šta imaju pokazati, nego se bacili na brda – piramida), uz čistu i bistru rijeku Bosnu i misli.
Da, Kulin je nama i veliki mislilac. Te je smislio svašta, a nama ostala „Povelja Dubrovčanima“, naše Bosne rodni list. Koji niko u bližem, ali i daljem okruženju, nije mogao ni sanjati, kamoli sačiniti. I tu Bosna bi obilježena i zakajćena u evropske zemlje i države i evo je i danas, Kulinu hvala. Mi ne umijemo ništa ko ban nam, no rastežemo, gazimo i nipodaštavamo 825 godina povijesti u Povelji zapisane.
A da se sve to ne zaboravi ovim pisanjem one starije podsjećamo, a onim mlađima skrećemo pažnju na velikana ove naše zemlje i tvorca prve države na njenom području.
Kulin ban je bio bosanski ban, koji je vladao Bosnom od 1180. do 1204 godine. Poznat je po svojoj povelji. Vladavinu je započeo kao vezal bizantijskog cara, a zatim kao vazal ugarskog kralja. S izuzetkom jednog vojnog pohoda kojeg je protiv Bizantije vodio 1183. godine, Bosna je njegovu vladavini provela u miru i značajno ekonomski napredovala.
Zetski knez Vukan Nemanjić je 1199. godine Kulina prijavio papi Inocentu III jer su Kulin, njegova supruga, sestra i mnoga rodbina, zajedno s „oko deset hiljada podanika“, bili odani Crkvi bosanskoj, herezi koja se širila kroz zemlju ugarskog kralja (Bosnu).
Također ga je optužio da je falsificirao pismo kojim papa odobrava Crkvu bosansku, te da je pružio azil „katarima i patarenima“ koje je iz Splita i Trogira protjerao splitski nadbiskop Bernard…
Papa je kroz ugarskog kralja Emerika na njega izvršio pritisak, pa Kulin 1203. organizuje skup na Bilinom polju gdje deklarira, pred papinim izaslanikom Ivanom de Kezamarisom i svjedokom dubrovačkim arhiđakonom Marinom, svoju privrženost katoličkoj crkvi i odriče se hereze, a to bilježi i Wikipedija.
Vladavina Kulina bana je u narodu zapamćena kao razdoblje blagostanja, što je ušlo u poslovicu: „Za Kulina bana i dobrijeh dana“.
Postoji mogućnost da je Kulin bio blizak srodnik bana Borića, prvog bosanskog vladara poznatog po imenu, ali s ovom tvrdnjom se ne slažu svi. Njegova sestra je bila supruga zahumskog kneza Miroslava Zavidovića.
Njegova supruga je bila banica Vojislava, a sin ban Stjepan.
Iza njegovog vremena sačuvan je prvi pisani dokaz postojanja narodnog bosanskog jezika. Radi se o „Povelji Kulina bana“, napisanoj 29. augusta 1189. godine.
Ova povelja je poznata kao rodni list bosanske državnosti. U njoj se spominju granice Bosne koje se protežu od Drine do Save na sjeveru, pa do Une na zapadu. U povelji se osim definiranih granica navodi da Bosna ima svoga vladara, prijestolje, odnosno svoju vlast, i da je to jedna uređena zemlja. Unatoč ocjenama da Bosna u doba Kulina bana kao srednjovjekovna država izlazi na evropsku pozornicu, današnja BiH u svom posjedu nema povelju o slobodnoj trgovini koju je ban sa Dubrovčanima sklopio 29. augusta 1189. godine.
Povelja Dubrovčanima:
…Ja, Ban Bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje… Ja, Radoje, banov pisar, pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Krstova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.
Ime Kulina bana nezaobilazno je u udžbenicima, ali ne znamo ni kako je izgledao, da li je zaista bio omiljen u narodu, ni gdje je ukopan.
Neke države su sretne pa imaju sačuvane portrete i slike vladara. Mi u Bosni to nemamo. Zub vremena je to odnio, sve je to nekako propalo iz raznih razloga. Mi za srednjovjekovnu bosansku historiju nemamo nijednog narativnog izvora, priču koja govori o događajima.
Imali smo, ali nije sačuvano, kažu historičari, potvrđujući da su svi izvori uglavnom diplomatskog karaktera i nalaze se u Državnom arhivu u Dubrovniku.
I onda se pokušao, bar taj prijepis donijeti u Sarajevo i pokazati, no politika je umješala svoje prste i do realizacije dogovora povjesničara nije došlo. Ni danas se ništa ne radi na povratku orginalne Povelje iz St. Petersburga, gdje je dospjela, po nekim verzijama, kupovinom ili krađom Rusa u Dubrovniku. Kao da nekim vođama u Bosni i Hercegovini nije stalo da znaju povijest Bosne, koju oni tumače danas kako im na um padne i danom političkom trenutku odgovara.
Malo je znamo, al’ je znamo.
„Imamo nekih podataka, eventualno kakvu je odjeću mogao nositi. Možemo samo pretpostavljati da li je imao bradu, bio visok ili nizak. Vjerovatno je Kulin ban imao impozantniju figuru jer je to bilo ratničko društvo i čovjek koji nema razvijene fizičke sposobnosti nije bio smatran dostojnim za kralja. Banom je, opet možemo samo pretpostavljati, postao sa svojih 20 – 25 ili možda 30 godina starosti, a znamo da je vladao oko 24 godine“, govorio je historičar Emir Filipović, podsjećajući da u to vrijeme ljudi nisu dugo živjeli kao što je danas slučaj.
Kulin je uspio ustabiliti i učvrstiti državu. Malo je vladara koji su u Bosni tako dugo vladali kao Kulin ban. Pretpostavlja se da se za njegov period veže razvoj rudarstva Bosne.
Čak se zna da je 1406. godine jedna bosanska delegacija tražila od pretendenta na ugarsko prijestolje Ladislava Napuljskog da im potvrdi granice kakve su bile u doba Kulina bana, mada su u to vrijeme bile mnogo veće.
Povelja je prvi spomenik diplomatskog karaktera. Pisana bosančicom – srednjovjekovnom ćirilicom koja ima bosanske specifične elemente. Današnja histografija, apsurdno, taj jezik naziva srpskim odnosno hrvatskih, a bosančicu proglašava ćirilicom, mada se to kurzivno pismo razvilo izravno iz grčkog, a ne srpskog pisma. Iznenađuje vjekovna upornost onih kojima je stalo da se istine o bosanskom srednjovjekovlju zamagle, sakriju ili krivo interpretiraju. Odraz toga je vidljiv i u marginaliziranju značaja 825 godišnjice Povelje bosanskog bana Kulina, a sada znamo i zašto.
Za (po)neke je Dejtonski (ne)sporazum stariji i vredniji od Povelje Kulina bana.
Mada su svi novi vladari nakon bana zapravo taj ugovor samo potvrđivali, a usput taj Rodni list Bosne čuvali.
Danas u svijetu postoje tri primjerka Povelje Kulina bana. Jedna je u Rusiji, a dva u Arhivi Dubrovnika.
Sa diplomatske tačke gledišta, ban Kulin je povelju darovao Dubrovčanima, a ne bosanskim pokoljenjima. Današnji grad Dubrovnik baštini kontinuitet stare Dubrovačke republike i Arhiv je stara institucija koja čuva te dokumente. Najvjerovatnije je da je Povelja Kulina bana bila sastavljena u četiri primjerka, kaže Filipović.
Dva primjerka ove povelje držali su Dubrovčani, dva su bila u Bosni.
„U Dubrovniku su sačuvana dva, a što se tiče Rusije, postoji priča da je treći primjerak ukraden iz Dubrovnika u 19. stoljeću“, dodao je profesor Filipović, zaključujući kako bi je bilo dobro posjedovati.
Profecorica Lamija Tanović, koja je bila na čelu Odjela za međunarodnu naučnu, tehničku i kulturnu saradnju pri Ministarstvu vanjskih poslova BiH, sa svojim timom je pokušala doći do povelje u Rusiji.
„Svi smo pričali o povelji, a nemamo tog dokumenta, pa je logično da se zapitamo gdje je, da li još postoji. Prvobitno se pričalo da je u Moskvi. Da bismo saznali istunu, napisali smo diplomatsku notu Rusiji i time probudili našu ambasadu u Rusiji, da se pokrene i nešto počne činiti“, podsjeća Tanović.
Predstavnici bh. Ambasade utvrdili su nakon provjera da se Povelja Kulina bana nalazi u Muzeju Akademije nauka u Petrogradu.
„Da bi nam vratili našu povelju, tražili su da vidimo imamo li mi nešto rusko da vratimo. Pošto mi nismo ničije krali, ništa od toga. Te aktivnosti oko vraćanja Povelje su i pomalo zamrle“, ocjenila je Tanovićeva.
Historičar Emir Filipović napominje da se pouzdano ne zna koje je vjere bio Kulin ban, katolik, bogomil ili heretik.
„Pitanje vjere u srednjovjekovnoj Bosni je jako kompleksno i teško pitanje o kojem se najviše pisalo. Mi ne možemo znati lična vjerska osjećanja. On je navodno primao i štitio heretike (krivovjerne) i to prema optužbi jednog od susjeda Vukana.
To što ih je štitio ne znači da je i sam bio krivovjernik“, ističe Filipović.
Pretpostavlja se da je Kulin ban živio na području uz tok rijeke Bosne. To je područje Visokog, Zenice. U Muhašinovićima kod Visokog pronađena je ploča Kulina bana sa njegove crkve. Iako se govorilo kako je Kulin ban bio političar koji nije volio ratove, Filipović ističe kako se nijedan srednjovjekovni vladar na našim prostorima ne može smatrati miroljubivom ličnošću, te da je ban Kulin bio strašno ratoboran.
Prilog ovome članku ova:
Narodna pjesma
.
Prije osam stotina ljeta,
kao na početku svijeta,
osvanuo divan dan.
Poranio Kulin ban,
kao da je Sudnji dan.
.
„Dobro jutro, Kulin bane!“
viče narod na sve strane.
„Dobro jutro! Dobar dan!“
odgovara Kulin ban,
kao da je Sudnji dan.
.
Reci nama, Kulin bane,
kakve Bosna čeka dane?
Zamisli se Kulin ban,
zamisli se Kulin ban,
kao da je Sudnji dan.
.
„Kada dođu teški dani –
nikom teže biti neće,
a kad dođu dani sreće –
nikom bolje biti neće“,
reče mudri Kulin ban.
.
Od Kulina bana, do današnjih dana
.
Tako je napisano u narodnoj pjesmi a evo kako je napisano na bosanskim stećcima:
„Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda. I vratio se, jer tami neima ništa, po ponovo ti sam.“
„I ti ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.“
„Ljeto 1205, godnu nakon što v zemlju leže Veliki Ban Kulin.“
„Ti, koji prolaziš, projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe naše.
Zalud ti je taj posao. Naši su dani izbrojani, naše notći potrošene, naši grijesi dim.“
„Ubi me na nevjeru Semrad, lojš sin od gorjega otca Zleba izdanek.“
„Legoh grk 1389, ljeta po Gospodu, kad Tverdko bje Kralj od Bosne, Serbie, Dalmise i Zapadbijeh Strana, a ja tad bjeh starac koji u svijetu vidjeh ono tšto nehtjeh vidjet, a ne dotčekah ono što srdce moje stalno tčekaše i samo to želješe.“
„Ne preturi nam ovi kami, jer nam se i sad na mjestečini kostiji raspravljaju ko je i koliko u pravu, a ko ne, pa i u smerti svojoj postajemo još i vetći stranci, no što u življenju bjesmo.“
Na svjetskoj izložbi u Parizu pokazani su bosanski stećci, o kojima je, kao i o srednjovjekovnoj Bosni, Miroslav Krleža pisao hvalospjeve. Krleža je volio Bosnu, želio je da mu nadgeobni spomenik bude nalik na stećak. Umjesto da nekropole stećaka urede i do njih dovedu ceste i turiste, naši ljudi se svađaju oko toga da li su stećci naslijeđe ove ili one nacije ili vjere.
Mi smo posebni i nesposobni da poštujemo vlastito nasleđe, a na području BiH ima 70 000 stećaka. Ako je ikome za opstanak i razvoj važno kulturno – historijsko nasleđe, onda bi trebalo biti važno svima u Bosni i Hercegovini.
Ovdje treba spomenuti i zlatnik kralja Tvrtka koji se nalazi u privatnoj zbirci umjesto ovdje u Bosni i Hercegovini u državnom vlasništvu.
Nakon Kulina bana Bosna je imala i svog kralja Tvrtka I Kotromanića koji je od 1353. do 1391. godine vladao Bosnom. U to vrijeme Bosna je bila najmoćnija država na zapadu Balkana. Srednjovjekovna Bosna je nasleđe svih nas, pa je Kulin ban, a i Tvrtko I Kotromanić, historijsko nasleđe svih Bosanaca i Hercegovaca.
Povelja Kulina bana, bosančica i svaki stećak za Bosnu je historijski imetak, ali za mnoge historičare, a i susjede iz srpskog i hrvatskog naroda Povelja, bosančica i stećci su ježevi u njihovim stomacima. Pa umjesto da iz svojih utroba istjeraju ježeve oni rove po utrobi Bosne i u nju guraju laž kao „rak-ranu“ koju su proizveli u beogradsko-zagrebačkoj epruveti historije…
