ĐULISTAN
Đulistan, u doslovnom značenju – ružičnjak (gül – ruža, stan – sufiks za označavanje mjesta gdje se nešto događa ili gdje se nešto nalazi), prozno je djelo protkano stihovima; to je zbornik kratkih priča (hikaja) i pjesničkih aforizama u kojima se rimovana proza prepliće sa stihovima; po karakteru tih aforizama i sadržnih priča.
Đulistan spada u poučna, didaktička djela. Osnovni cilj Šejha Sadija je dati savjet moralne ili čisto praktične naravi u formi ovih privlačnih priča, zanimljivih slika ili izreka prožetih dubokim humanizmom u kojima se nudi mnoštvo asocijacija o ljubavi, ljepoti, pjesmi, radosti…
U Đulistanu zaista ima svega toga, a ipak najviše mudrosti, one iskonske, narodne, nataložene u ljudskom rodu valjda otkada on postoji. I zato nas Đulistan i danas, nakon više od sedam stoljeća, poučava, razveseljava i zanosi, čini nas boljim, plemenitijim, mudrijim, i kao uhvaćeni u zamku, a da nismo svjesni toga, počinjemo i sami razmišljati o onim primarnim pitanjima: dolasku na svijet, smislu življenja i besmislu – a Šejh Sadi vjeruje u smisao, u ono dobro u čovjeku.
Za svoga dugog života Šejh Sadi je ostavio impozantno djelo, koje je, nakon njegove smrti, sabrano u dvadeset i tri knjige proze i poezije. Među njima se evo vijekovima, kao najpotpunija i najvrednija, ističu Bustan i Gulistan – Đulistan, uobičajei naziv za to djelo kod nas.
Šejh Sadi je rođen u Širazu 1213. godine, a umro je također u rodnom gradu 1292. godine. Nakon završenog osnovnog obrazovanja, kao tipični istočnjak, životnu i stvaralačku zrelost stiče na putovanjima po širokim prostranstvima islamskog svijeta u druženju sa učenim i uglednim kao i običnim ljudima, što je bio običaj mnogih učenjaka islamskog Istoka. Obilazi tako, zaustavljajući se kraće ili duže, Irak, Sirija, Egipat, Anadolija, Horasan, Indija, Mavaraunnehor (do Kašgara u istočnom Turkestanu), a dosta dugo boravio je i u Indiji. Zadržavanje kod poznatih savremenih indijskih mislilaca bilo mu je od velikog značaja, a posebno uticaj na njega je izvršio glasoviti pjesnik tog vremena Emir Husrev Dihlevi, poznat i vrlo plodni pjesnik i prozaist turskog porijekla, koji je svoja djela stvarao na perzijskom jeziku. Otac Emira se doselio iz okoline Belha u Indiju, gdje se pjesnik u blizini Delhija i rodio.
Na ovim, skoro tri decenije dugim putovanjima, imao je i teških i neobičnih situacija, a svakako je najozbiljniji udrac doživio kada je u Jeruzalemu pao u ropstvo krstaša.
Sticajem sretnih okolnosti uspio je da se izbavi iz te nevolje i da nastavi svoja putovanja.
Sredinom 13. stoljeća Šejh Sadi je ponovo u rodnom Širazu, a tada perzijskom pokrajinom Fars vlada sultan iz dinastije Selgurijan – Ebu Bekr ibn Sa’d ibn Zengi (vladao 1231 – 1260), poznat po zaštiti pjesnika i naučnika. Za njegove vladavine Šejh Sadi ima relativno miran i lagodan život. U znak zahvalnosti za zaštitu Šejh Sadi je 1257. godine ispjevao svoje poznato djelo Bustani posvetio ga tome vladaru.
Godinu kasnije nastaje njegovo najčuvenije, rekli bismo, životno djelo, Đulistan, napisano također u spomen tog vladara.
Nakon što je dinastija Selgurijan izgubila moć i Perzija 1264. godine (pot)pala pod vlast Mongola, Šejh Sadi ponovo kreće na put. Jedna od stranica mu je i Mekka gdje je obavio hadž (hodočašće, koje je u životu izvršio četrnaest puta), zatim putuje po okolnim zemljama, da bi se, nakon nekoliko godina, zauvijek vratio u rodni Širaz.
Mada je Šejh Sadi sa svojim književnim djelima postao relativno rano poznat i izvan svoje zemlje, iako su mu se stihovi pronosili po svijetu, piscu su svjetski glas i nezaborav pribavila dva već spomenuta djela: Bustan i Đulistan.
Po svom dubokom misaonom sadržaju, zanimljivim mitivima, slojevitosti, iscizeliranom stilu i nedostižnoj ljepoti u jednostavnosti stila, Šejh Sadijev Đulistan je nadživio vijekove i zadivio civilizirani svijet. U svakoj misli, svakom stihu, ogleda se autorovo životno iskustvo i mudrost. Za njega su moralne vrijednosti društva i čovjeka kao jedinke na prvom mjestu. Komponenta koja dominira ovim djelom je duhovna snaga, što pisac uvijek i na svakom mjestu naglašava. Odnos siromaštvo – bogatstvo, poštenje – nepoštenje, bogobojaznost – razvrat, darežljivost – škrtost, pravda – nepravda i slične kategorije, jasni su simboli Đulistana.
Đulistan je, po svom duhu, pun života i ideja kako ga iskoristiti najbolje a biti i ostati ljudski čestit. Vjerovatno tim humanističkim osobinama i filozofski intoniranim porukama uspio je da se probije izvan njesta nastanka, na Istoku i na Zapadu. Čitalac će sam najbolje osjetiti vrijednost i snagu misli Šejha Sadija.
Što se tiče izdavača na bosanskom jeziku oni su se trudili da pokažu kako je jezik kojim je Đulistan pisan uistinu savršenstvo lijepe riječi, koje su mnogi veliki pisci poslije njega pokušavali da dosegnu.
Prevodilac sa perzijskog Salih A. Trako se trudio da tu nedostižnu stilsku ljepotu približi čitaocu, iako je bio svjestan da nije objektivno moguće u prevodu izraziti snagu orginala.
Popularnost Đulistana vidljiva je i po tome što danas gotovo nema velike biblioteke u svijetu koja ne posjeduje ovo djelo, bilo rukopisno, bilo štampano.
Đulistan je komentarisan i prevođen na svim stranama islamskog svijeta, a i danas se prevodi i na Istoku i na Zapadu. Iz rukopisnih primjeraka Đulistana sačuvanih kod nas saznajemo da su ga prevodili i komentarisali poznati osmanski učenjaci.
Ovdje treba pomenuti da je Šejh Fevzija Mostarac 1739. godine na perzijskom jeziku svoj Bubulistan (Perivoj slavuja, koji je kod nas izdat u prevodu sa komentarom Džemala Ćehajića), ugledajući se na Đulistan Šejha Sadija, koji i po formi (pjesnička proza protkana stihovima) i po mističko – didaktičkoj sadržini asocira na svoj uzor.
Sa Osmanlijama, od kraja 15. stoljeća pa nadalje, i u naše krajeve stužu djela perzijskih klasika, među nima i Šejh Sadijeva. I Đulistan vremenom postaje obavezna lektira u mnogim medresama širom Bosne i Hercegovine i drugih naših krajeva.
Iako je perzijski jezik, na kome je Đulistan napisan, bio prepreka da ovo djelo dopre izravno do naroda, njega čitaju i izučavaju znalci orijentalnih jezika, raspravljaju i prepričavaju hikaje, citiraju stihove u raznim zgodama, sve u cilju da poduče. Popularnosti Đulistana možda su najviše doprinijeli kružoci po tekijama. To je sve uticalo da su se izreke ili stihovi iz Đulistana često prenosili od usta do usta i sve više poprimali obilježje poslovica i mudrih narodnih izreka.
Još jednu činjenicu treba ovdje iznijeti: Đulistan je po načinu izlaganja, lijepom jeziku i sadržaju postao veoma popularan, prepisivan i čitan te i do danas sačuvan u velikom broju primjeraka. Mnogi od tih primjeraka prepisani su sa velikom ljubavlju i pijetetom prema autoru i djelu, što se vidi i iz prekrasnog pisma kao i iz cjelokupne umjetnički rađene opreme tih primjeraka Đulistana.
Đulistan se sastoji od Uvoda (Mukaddima), osam poglavlja (bab), i kratkog završnog teksta (Hatima).
Poglavlje prvo – O životu careva,
Poglavlje drugo – O naravi derviša,
Poglavlje treće – O vrijednostima zadovoljstva onim što se ima,
Poglavlje četvrto – O koristima šutnje,
Poglavlje peto – O ljubavi i mladosti,
Poglavlje šesto – O nemoći i starosti,
Poglavlje sedmo – O uticaju odgoja,
Poglavlje osmo – O pravilima druženja.
Poglavlja sadrže priče (hikaje), pisane u prozi protkanoj stihovima. Znatan dio priča su plod autorovog životnog iskustva, a dio njih ima podlogu u onome što je on slušao ili čitao. Kazivanja vlastitog doživljavanja prepoznaju se po tome što je tu pripovjedač, Šejh Sadi, u prvom licu. Stihovi nisu samo formalan ukras ovih priča, oni su organski vezani i za sadržaj i za ideju, oni su na neki način poenta, autorova poruka, pa bila ona savjet, satirična žaoka ili ironija.
U idejnom pogledu Šejh Sadi nije predan samo mističkom razmišljanju, on se više okrenuo svakodnevnom životu, moralu i pouci. U Đulistanu se ovaj pjesnik pokazuje kao istinski majstor naracije i suptilnih opservacija o životu i ljudima sve sa željom da ljude pouči, razveseli, život osmisli i olakša.
Prilikom pisanja ovog članka koristio sam knjigu: ĐULISTAN autora Šejh Sadi Širazi – Izdavača Gazi Husrev – begove biblioteke i izdavačke djelatnosti EL – KALEM u Sarajevu 1989. godine. Prevod sa perzijskog, bilješke i objašnjenja: Salih A. Trako.