Redakcija Nije bilo tadavno kada su u „Zdravljaku““, povećoj maglajskoj kahvani na lijevoj strani rijeke Bosne tik uz most koji spaja novi i stari dio grada i ceste koja se ispružila na topli jug , bila česta sijela i okupljanja prijatelja, poznanika, ahbaba, rođaka, zanatlija, trgovaca, učitelja, radnika, seljaka…
Sjedilo se tu često, a ponajčešće srijedom, pijačnim danom, kada se tu i na mjesto moralo čekati, jer su mnogi baš tu željeli nešto popiti. Uz točenje kojekakvih pića i napitaka, tu se puno pila kahva, kafa, kava.
One meraklije koje su uživali pijući kahvu, nisu mogli, a da ne s krenu u „Zdravljak““ iz kojeg se širio miris pržene i istucane kahve u drvenom sudu zvanom „dibek“, a i od mljevene u ručnim mlinovima.
Kahva je bila servirana u sjajnim mesinganim džezvicama i na okruglim istim takvim sjajnim tacnama, sa fildžanima, šećerom u kocki, komadom rahat lokume i čašom vode.
Kahva se po običaju polagano ispijala sa uživanjem, uz kahvu pušači su pušili najčešće one najjeftinije cigarete.
Bio je pravi metež, kružile su priče od hastala do hastala, o raznim dogodovaštinama uz one svakodnevne događaje koji su se desili u gradu ili okolini. Prepričavali su se i novinski članci, pa oni koji nisu čitali štampu, ili nisu znali čitati, bili su upoznati sa mnogim vijestima i događajima koje su dalje prenosili.
Vođena je diskusija i žustra rasprava, o čemu drugom nego o kahvi, kafi, kavi. Svaki je od njih branio i opravdavao zašto pije baš tu ili onu kahvu, kafu, kavu.
Oni koji su pili crnu kahvu opravdavali su arapskom izrekom: „Da kahva mora biti crna kao noć i slatka kao ljubav i piti je sa ćejfom, a ne stojeći ili nedaj Bože hodajući.“
Opet oni vatreni pušači opravdavali su duhan uz kahvu. Kahva bez cigare je kao da legneš u postelju bez jorgana. Te ljude bi naljutili ako ih neko ometa tražeći cigaretu ili šibicu.
„Idi do vraga i ti i šibica, pokvari mi ćejf što ga imado od Moševca do Maglaja“, bile su riječi meraklije iz Moševca kao reakcija zbog ometanja dok je pušio i pio kahvu.
Kako u gradu, tako i u njegovoj okolini ispijale su se kahve sa vrlo čudnim nazivima: dočekuša, razgovoruša, sikteruša, ili ispraćuša…
Zbog vremenskih termina u kojima su se ispijale kahve dobijale su i nazive: krmeljuše, razdrijemuše, tračuše, doljevuše (puce), pričuše, poručke, (jedan fildžan poslije ručka), ićinduše, akšamije…
Pile su se i gorke kahve, gorkače, a one najljepše kahve kajmakuše kada je meraklije naruče još dodaju kahvedžiji: „Neka je pod kajmakom kao pod ćebetom!“
Servirale su se i priljevače ili doljevuše za dosadne, nepodobne, (nepoželjne), goste od kojih se dobijao proljev. Bilo je i onih koji bi dosadnim gostima u kahvu stavljali sjeme od datule koja je tjerala u halu.
Uz ove nabrojane ne smije se ispustiti kahva mangaluša. One kuće gdje se često pila kahva bilo je obaveza imati mangalu. Danas mangale služe kao suveniri koji krase poneke ćoškove bogatijih kuća.
Obzirom da su kahve pripremane obično i najčešće od žena, a ako bi to preuzeo muškarac, za tu kahvu rekli bi da je to kahva s jajima, pripremao je mudonja.
U Maglaju, već dugo godina (od rata) nema više onog „Zdravljaka““. Prije nego je nestao, bio je ranjen i urušen, a priklješten u ćošku između mosta i ceste, čekao je da ga dokrajče (sahrane). Iz tog ćoška „Zdravljak““, napola srušen puno godina je zjapio i tako dočekao preku smrt, on umre, a ubiše ga vrijeme i (ne)ljudi.
Sada na njegovom temelju, na komadu betonske ploče, biva razbacana iznosana roba (vehtažina), polovni elektro uređaji, koji čekaju kupce, a posebno srijedom, kada je pijačni dan u Maglaju.
A tako bi želio, a vjerujem i mnoge druge Maglajlije kao i putnici namjernici da opet doživimo „Zdravljak“ i onu atmosferu u njemu, uz pravu kahvu, kafu, kavu, a ne ove novokomponovane koje se pripremaju i serviraju na svakom ćošku i na sasvim drugi način.
Nema više imena kahvi, kafi, kavi, a koje sam gore pomenuo, sada neki novi termini: kratka, produžena, sa ili bez mlijeka, filter kahva (cijeđena), a ne pripremaju ih kahvendžince ili kahvedžije nego moderni automati.
Kahve, kafe, kave, se serviraju u povećim šoljama, jedan – dva smrka i povelika šolja već prazna. Piju se s nogu, za šankovima, sjedeći, hodajući, onako bez ćejfa.
Može se naročiti i „Kapučino“, ali rijetko će vam servirati „Kapučino“, jer ga mnogi ne znaju ni pripremiti, ali će vam ga kao „Kapučino“ naplatiti.
Rijetka su mjesta u gradu, ali i okolini gdje se može kahvendisati kao u ono doba dok je „Zdravljak“ bio oaza okupljanja meraklija iz grada i okoline, da uz kahvu, kafu, kavu, puše, pričaju, jednostavno ćejfe…
Na sreću u maglajskoj čaršiji na desnoj obali rijeke Bosne, u Starom gradu nad kojim se nadvila čuvena gradska utvrda nešto niže od Jusuf – pašne džamije „Kuršumlije“, nalazi se „Čabrina kafana“. Mislim da nema Maglajlije koji putniku namjerniku neće preporučiti odmor u pravoj bosanskoj kahvani uz kahvu, kafu, kavu, koja se servira u malom ibriku s rahat lokumom. Kada otvorite teška drvena vrata kahvane, učini vam se da ste ušli u neki davno zaboravljeni svijet u kome je vrijeme stalo.
Sve je drveno, vrata, hastali, stolice, a po zidovima slike porodice Obralić. Tu je i stari „avan“ u kome se nekada tucala kahva, kafa, kava, ali i šiševi u kojima se pržila. Pravi mali muzej. Ova kahvana egzistira još od 1919. godine.
Husein Obralić, kojeg su Maglajlije poznavali kao „Čabru“ je nakon povratka iz Prvog svetskog rata iz Pešte, otvorio prvu kahvanu u Starom gradu, a onda i u novom dijelu grada. Za razliku od „Zdravljaka“ u ovoj kahvani se nikad nije točio alkohol.
U „Čabrinoj kafani“ nema galame, glasne muzike, čuju se samo zvuci bacanja kockice igrača „tavle“, ili lupanje šahovskih figura, poneka kratka prepirka, jer ima onih koji ne vole da izgube. Najviše se okupljaju penzioneri da uz kahvu, kafu, kavu, igraju šaha ili „tavle“.
U bremenitim vremenima i ratovima, a koji nisu zaobišli ni Maglaj, a posebno u prošloj agresiji stradao je grad i u njemu džamija „Kuršumlija“ kojoj su munaru prepolovili, „Zdravljak“ su razorili, „Čabrinu kafanu“ zapalili. Maglaj je bio jedan od najrazorenijih gradova u Bosni i Hercegovini. A to su učinili i oni sa planine Ozrena koji su u Maglaju radili, išli u školu, pa i odsjedali u „Zdravljaku“ ili „Čabrinoj kafani“.
Kada sam u Maglaju obavezno prođem pored mjesta na kome je bio „Zdravljak“, tu se na momenat zaustavim, a onda se uputim u čaršiju u Starom gradu i navratim u „Čabrinu kafanu“, koja je obnovljena i vraćena u prvobitno stanje 2006. godine. Tu odsjedim pijući pravu kahvu, kafu, kavu, serviranu na mesinganoj tacni sa džezvom, fildžanom, kockama šećera,, rahat lokumom i čašom vode, i ćejfim na svoj način i vodim rat protiv nostalgije…
