Mehmed Meša Delić: Mehmedalija Mak Dizdar o sevdalinkama

Malo je poznato da je poznati bošnjački pjesnik Mehmedelija Mak Dizdar, vodeći Dnevnik u časopisu „ŽIVOT“ šezdesetih godina 20. stoljeća, napravio više tekstova u kojima je ustao u odbranu sevdalinke – naše narodne lirske pjesme.
Isprovociran tadašnjim sve većim prodorom šunda, u našu narodnu lirsku pjesmu, Mak Dizdar je, navodeći brojne primjere skrvnavljenja sevdalinke, iskazao i neke svoje inspirativne podsticaje, pa se može reći da je u našoj literaturi gotovo prešućivan uticaj sevdalinke na ovog pjesnika.
U svom Dnevniku pod naslovom: Gdje je ona čudnovata djevojka koja se suncem povezala a mjesecom opasala, Mak Dizdar kaže:
„Moja ljubav prema narodnoj lirskoj pjesmi nije obična pasija, strast koja dolazi u časovima odmora, recimo: uz čašu vina i pogled na raskošni pejsaž proljeća. Ona je sastavni dio mog svakodnevnog interesovanja za riječ i zvuk, njihovog organskog vezivanja za ljepote drevnosti i mogućnosti razvoja u jednom sutrašnjem vremenu, o kome, da iskreno priznamo, osim saznanja da ćemo moći da napustimo Zemlju i ne znamo mnogo više. Prema tome, ova pasija, na prvi pogled bezazlena i bez ikakvog rizika, jer za neupućene spada samo u izjavu dokonjaka, u kategoriju lagode, meni itekako oduzima dragocijeno vrijeme (vrijeme profesionalca na nezahvalnom poslu pisane riječi), ruje po mojim oštećenim nervima…“
Reagujući veoma oštro na stihoklepstvo i na odsustvo ukusa, te na degradiranje sevdalinke, Mak Dizdar postavlja pitanje: „Gdje je ona čudnovata ljepota – djevojaka iz narodne pjesme koja se je suncem povezala a mjesečinom opasala?“
O tome kako je otkrio vrijednosti sevdalinke Mak Dizdar piše slijedeće:
„U svoje vrijeme, dok sam bio mlađi, bio sam prema narodnoj lirskoj pjesmi hladan, čak i netrpetljiv, a prema onoj koju nazivaju sevdalinkom osjećao sam neku vrstu odvratnosti. Nisu me uvjerili argumenti dr. Jovana Kršića koje je on navodio u polemikama u odbranu bosanske ljubavne pjesme, jer ga nisam, danas to znam, ni shvatio niti sam htio da ga shvatim. Nisam volio ni Aleksu Šantića zato što je na njegovo stvaralaštvo u znatnoj mjeri uticala sevdalinka. Ni njegovu Eminu nisam volio. Izgledalo mi je da je u izbor iz poetskog opusa pod nazivom Sevdalinka, napisanu valjda u Zagrebu, u časovima sjećanja na Mostar i njegove bašče i sokake. To sam jednom prilikom rekao i Tinu Ujeviću, u razgovoru ispod ocvalih lipa kasne junske večeri, 1936. ili 1937. godine, u šetnji Francuskom obalom, u Sarajevu. Sjećam se kako sam se čudio Tinu zato što se on meni čudio! Veliki učenik Bodlera, Remboa i Lotreamona uvjeravao me da će svoje mišljenje promijeniti jer je i on, sa zrenjem, mijenjao svoje mišljenje o vrijednostima.

Ostao sam pri svome:
da je junačka narodna pjesma pogodna da inspiriše na razna razbojstva i zločine i
da je sevdalinka opasnija od alkohola i prostitucije! Da je veliko socijalno zlo.
To svoje, do krajnjih granica apsolutizirano, i egzaltiranim bijesom izrečeno uvjerenje, nisam mijenjao dugo, dugo. Razlog je zapravo ležao u meni jer nisam u označenom problemu vidio samo naličje, drugu stranu medalje, jer nisam imao vremena ni snage za analizu i odbir, jer je u ono vrijeme i sam ples za mene značio blazirano iživljavanje vladajućih, sredstvo za opijanje porobljenih masa kao i nogomet, državna klasna lutrija, kao i pjesma o kojoj je riječ. Doživio sam ciganiziranu, iskrivljavanu u svakom pogledu narodnu pjesmu, naročito onu koja je stvarana na našem bosansko–hercegovačkom području. I samo ime bosanskoj narodnoj pjesmi ljubavnoj dali su Cigani – svirači, izvodeći ga iz arapske riječi s e v d a h, ukorijenjenoj u našem jeziku umjesto riječi ljubav, kao izraz neke potencirane ljubavi. Otuda za ljubavnu pjesmu s e v d a l i n k a i k a r a s e v d a h za tešku, crnu neizlječivu ljubav. Sa kafanskih podijuma i bina i u maskiranim kafešantanima, odjekivala je ta pjesma iz nacrvenjenih usta promuklih pjevačica, uz pratnju ciganskih violina ili provincijskih tamburica. Ta pjesma imala je vrlo malo veze sa pravom sevdalinkom, bosanskom ljubavnom pjesmom sa njenog izvora.“
U seriji tekstova Maka Dizdara o sevdalinci jedan treba posebno izdvojiti. To je priča o tome kako je u danima poslije Drugog svjetskog rata otkrivao vrijednosti naše narodne lirske pjesme i kako se na taj način vraćao djetinjstvu:
„Jednog aprilskog jutra, zapravo zore, 1946. godine, probudio me neki nepoznat ritmični zvuk i pjesma. Bilo je to čudno pjevanje, duboko ljudsko, nekako drevno i iskonsko, a blisko i drago u isto vrijeme. Pogledao sam kroz prozor i ugledao nekoliko seoskih kola, i na njima svatovi, u bijelim i šarenim živopisnim nošnjama. Neki brkalija sa crvenim omotačem oko glave lupao je s puno smisla za ritam u tupan od goveđe kože, a pjesma se orila, budeći građane iz njihovog posljednjeg jutarnjeg sna:
Šta u dvoru žubor stoji, što ono vele?
Ej, ono majka sina ženi, pa se vesele.
Svak se tome radovaše, majka najviše…
Taj mali ali vrlo impresovani događaj vratio me u carstvo djetinjstva, u svijet njegovih čarolija, u dane kad se sve gleda raširenim očima. Prisjetio sam se mnogih pjesama koje je pjevala moja majka, sestra, strina, moje komšinice: Duda, Dževahira, Bosiljka… Znao sam da su to pjesme primitivnog izraza, ali istinite i još žive, nenatruljene jednom kvazicivilizacijom, interesantne i lijepe.
…Bio sam zaplijenjen, zatravljen. Narodni stih natjerao me nešto kasnije kad sam ga dobro upoznao i proučio, da i sam uskrsnem neke njene vječne motive u svojoj vlastitoj stvaralačkoj groznici i praksi.
Tako je nastala pjesma o Gorčinu, ljubavniku čistog srca iz dubine srednjovjekovnih bosanskih šuma čiju su vjerenicu Kosaru ugrabili „robci“ i prodali na nekom stranom trgu roblja, negdje u Carigradu, Veneciji ili Granadi. Tako je nastala i jedna druga pjesma, poema o mladiću koji se konačno odlučio na prosidbu, a voljena djevojka se udala za drugoga, kada je stigao pred njenu kapiju (Onemuštio). Tako su nastale i neke druge pjesme o vječnoj čežnji mladih za predajom, o tuzi sastanaka i rastanaka…
Zavolio sam sevdalinku. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima koje sam nepromišljeno, ali i opravdano bio izgubio. Mislim da ću joj zahvaliti najprikladnije ako je budem branio od blata koje hoće da se prilijepi uz nju, ako joj budem pomagao u suzbijanju njene kafanske i ulične sevdalijske deformacije“.
Tako je Mak Dizdar u svakodnevnim svojim uredničkim poslovima, isprovociran stalnim i upornim forsiranjem pseudosevdalinki, posebno onih sa sumnjivim i lošim tekstovima, reagovao u više brojeva „ŽIVOTA“ 1960. i 1961. godine. Kada se danas, sa prilične vremenske distance, pogledaju ti tekstovi, lahko je vidjeti koliko je bio ovaj bošnjački pjesnik u pravu. U tom periodu upravo je startovala tzv. novokomponovana narodna pjesma koja je mješavinama tuđih melodija sa veoma lošim tekstovima preplavila prostore cijele Jugoslavije pa i Bosne i Hercegovine. Glas pjesnika Maka Dizdara da se ta pjesma u to vrijeme zaštiti bio je usamljeni vapaj jednog pjesnika koji je osjećao svu ljepotu ove naše pjesme. Ovi tekstovi otkrivaju i još jedan nepobitan dokaz: da je sevdalinka uticala na stvaralaštvo Maka Dizdara, o čemu se u tekstovima o poeziji ovog pjesnika gotovo nije ni govorilo.
Da bi se sačuvala sevdalinka i njena izvorna melodija, Mak Dizdar je uputio ovakav apel:
„Narodnu pjesmu valja čistiti od nanosa blata koje se u posljednje vrijeme prišljamčuje uz nju. Da je to istina, gorka, pokazao sam sa nekoliko citata uzetih nasumice, ne tražeći najeklektniji primjer glupe imitacije. Trebalo bi je, pored toga, zakonskim sredstvima sačuvati od samovoljnih deformacija, koje sve češće čujemo. Da se vidi koliko je to zlo i sramota treba samo prikupiti mnogobrojne knjižice, objavljene od strane anonimnih izdavača. U njima su objavljene pjesme interpretatora radiostanica. Te knjižice sa naopakim i nepismenim tekstovima štampaju se u ogromnim tiražima i po nekoliko desetina hiljada, više nego školski udžbenici. One se nameću, a gdje postoji neukus i neznanje, nametnuti se nije teško!…“
Koliko je Mak Dizdar bio u pravu, danas se jasno vidi. Sevdalinka je upravo poslije šezdesetih godina, kada je ovaj pjesnik pisao tekstove da bi zaštitio sevdalinku, doživjela svoju degradaciju, tako da se isforsirala jedna mješavina orijentalnog melosa, romskih i grčkih melodija sa bosanskom narodnom pjesmom, uz veoma loše tekstove koji su povlađivali najnižim ukusima slušalaca, što je u sjeni ostavilo mnogo vrijedna muzička i literarna narodna ostvarenja.
Sevdalinka i oni koji su je stvarali, pjevali, čuvali, često su bili na nekom rubu, da li (pro)pasti, nestati ili opstati u sistemima koji su se mijenjali, a nisu im bili nikako naklonjeni. Naprotiv.
Da je bilo zaista tako, ovdje ću dodati jedan članak koji sam (pro)našao od isto tako jednog velikana bosanskohercegovačkog podneblja, a to je Hamza Humo koji je to objavio u časopisu: „Pobjeda“ u Beogradu, davne 1934. godine.
Članak ima interesantan naslov:
„Sevdalinka na rubu dvaju društvenih sistema“.
Hamza Humo piše:
„Šeher. Atmejdan puko. Na njemu granata jabuka. Unaokolo kuće sa ćoškovima, okićenim pendžerima i vinovom lozom. Pod kućama dućani i magaze. Iza mušebaka, mnogo vatreno oko gleda na atmejdan i na njegov život. Iza dućana, mnogi pogled pomiluje okom mušebek. Tako se razvija čežnja, tako plane ljubav.
Jednu od tih djevojaka odvode svatovi, jedan od tih momaka ispjeva pjesmu:
Sadih almu nasred atmejdana,
Gledah dragu devet godin‘ dana.
Djevojku mori radoznalost: koji je momak najhrabriji i koji je najviše voli. Ona ostavlja đugum i papuče u rijeci, aspurliju veže o vrbu i skriva se u vrbak. Jedini Idžit Ibrahim svlači se da spasava djevojku, a ona, kad to vidi, javlja mu se iz vrbaka.
Tako je nastala pjesma:
Umihana hadži Jusufova
Na Vrbasu đugum ostavila.
Kuga mori Mostar. Stanovnici bježe u sela. Na Maloj Tepi, na najprometnijem mjestu grada, izrasla lubenica. I majci umire jedinac sin. Ona ga kopa u bašču, da joj je na očima, i svako jutro ide na grob i razgovara sa sinom, dok jednog dana začuje glas iz groba.
Njihov razgovor, to je jedna od najljepših sevdalinki:
„Kad morija Mostar morijaše“.
Jedino saobraćajno sredstvo konj. Nedelje prolaze dok se dozna neki događaj. Rijetko se putuje. Pričanja o jednom mjestu izazivaju najnevjerovatnije predstave. I to stvara atmosferu najneobičnijih nagađanja i očekivanja. To daje povoda mnogim pjesmama, i često se jedna pjesma, čiji se siže odigrava u jednom, ispjeva u sasvim drugom gradu. A sižei su raznoliki i zasijecaju u sve grane života onoga doba.
Tako nastaje sevdalinka.
Tvorci sevdalinke su bezimeni. Razasuli su kosti po bosanskohercegovačkim gradovima i kasabama, i danas im se ni za grobove ne zna. Za života, inspirisao ih je stvarni život, čije su važnije momente opjevali sami, ili u društvu svojih najbližih prijatelja. Sevdalinke su „knadili“ ponajviše momci i djevojke, pa su, prema tome, i sami motiv sevdalinke više muškog ili ženskog karaktera. Potpuno nesvjesni njenih umjetničkih kvaliteta, tvorci sevdalinke su spontano i neposredno ulivali u jasne i široke figure svoja osjećanja, i otud iz sevdalinke izvire ona snaga koja još ne da da potone u bujici današnjice.
Pjesma je najbliža duši čovjeka. Zato je ona njegov najmjerodavniji izraz. Ukoliko je ona manje refleks čisto subjektivnog osjećanja pojedinaca, a više opštijeg, utoliko je bliža zajednici. Ukoliko je opštiji motiv, utoliko je njeno djelovanje šire. Pjesma, koliko god može da predstavlja raspoloženje jednog čovjeka. Može, isto tako, da predstavlja raspoloženje jedne ili više generacija, pa i cijele epohe društvenog života. Ukoliko je u jednom narodu, ili jednoj pokrajini, tempo progresa sporiji, ljubav prema jednoj vrsti samonikle pjesme dužeg je vijeka.
Sevdalinka je dijete feudalnog sistema, pjevana ponajčešće od samih feudalaca, u doba kad su oni bezbrižno živjeli na račun tuđeg truda. Zato u njoj nema bola sirotinjskog, nego sva odiše bolom za neshvatljivom čežnjom, koja se može da rodi samo kod materijalno obezbjeđenog staleža. Zato ona živahno i boji društvene prilike, u kojima je nastala.
Feudalnog sistema je nestalo, zato je i sevdalinka umrla kao aktivna tvorevina. Ona sada samo zvuči tugom za prošlošću u dušama onih, čije živote mori i hvata u svoj kovitlac snažna prošlost. Sevdalinka nema nikakve veze sa današnjicom, i njen ton postepeno zamire u navali novog života koji, svojih tehničkim i kulturnim napretkom, briše teške granice između mora i zemalja, između naroda i, nekad tako oprečnih, pogleda na život.
Odakle sevdalinka vuče lozu, pa je tako snažna i razorna? Svakako, ne samo iz pitome slavenske duše. Dokaz je njena orginalnost i njena usamljenost. Bosanska sevdalinka ima jaku primjesu iskonskih elemenata, onih azijskih, koji se u nama bude sa snažnom provalom i opsnošću. Uporedo sa ovom razornom snagom azijskog elementa, stoji i linija njene vrijednosti na prostoj i veličanstvenoj visini. Lirska nota često vibrira u istanačnoj nijansi, da se izlizuje u ekspresivan izraz koji zahvata i krv i srž osjećanja. Slavenska bolećiva melanholija, koja ovdje nosi dah bogomilske Bosne, dah naših neprohodni planina i ćudljivih rijeka, miješa se sa neshvatljivom i mračnom melanholijom Azije. Sa rijetkim izuzecima, destrzktivna u svojoj srži, bosanska sevdalinka obuhvata sve negativne strane našeg doskorašnjeg odgoja i naše tradicije. Ona obuhvata naše unutarnje porive s kojima smo mi nekoji, pod uticajem Zapada formalno već raskinuli, ali koji skriveno još tinjaju u našim generacijama, da se razbukta na mahove snažno i fatalno u krvi, u ploti. To je ona sevdalinka, koja je upropastila hiljade egzistencija i života, sagorijevajući u njima uz saz i čašicu, odvodeći u neki ljepši i čarobniji svijet derta i slatke žalbe, da čovjeka zanese u vrtlog razdraganog bola i omamljenosti.
Inače, čisto umjetnička snaga bosanske sevdalinke kod nas je doskora neizmjerno manje cijenjena nego što ona u stvari i zaslužuje. Snaga njenih motiva upravo je neiscrpna, a elementi mnogostrani.
Uz to, nešto razignirano fatalističko bosansko, što je niklo u osamljenim i grostasnim planinama Bosne i pustim gudurama Hercegovine, puno bola i tuge, puno tamne strasti, strasti do mučenja, i varvarske ljepote. Njen glavni elemenat, erotika, podređuje sve ostale. Kao što smo rekli, nikla u nepoznatim pjesničkim dušama, koje boluju od neshvatljivog bola, bosanska sevdalinka hvata se korijenito života, tražeći njegove najdramskije momente.
Njena melodija, široka i razlivena, ima nešto i od planinskog dozivanja i od huke valovite rijeke, od čežnje za dalekim i nepoznatim stranama i od istočnjačke bolne melodije pune jauka za nepoznatim.
U ovom posljednjem pasusu, neke riječi zvuče kao presuda sevdalinki. To izgleda samo usljed oštro povučene linije između sevdalinke i današnjice životnog kretanja. Nigdje se tako te linije i ne vide kao u Bosni i Hercegovini, kolijevci sevdalinke, gdje se opasnom oštricom dodiruje prošlost sa današnjicom i gdje najviše treba snaga da ovaj prelaz učine što snošljivijim i manje tragičnim. Na ovoj prekretnici sevdalinka je, kao društveni faktor, jedan bolećiv čvor, i u masama, u kojima je ponikla, igra još i danas vidnu ulogu na terazijama njihove životne orijentacije. Srasla sa prošlošću, ona dah te prošlosti prenosi na današnjicu i koči njen elan, uz mnoge druge elemente iz tradicije, izazivajući tragične sudare sa navalom novog života. Novim životom, tj. padom feudalnog sistema, sudbina sevdalinke je zapečaćena, jer feudalni sistem, u kome je ona ponikla, postepeno gubi svoje tragove, kao i sama sevdalinka. Želja današnjeg čovjeka premašuju okvir jedne pokrajine, u ovom pogledu. Njihov najintimniji izraz, izraz u pjesmi, traži oduška na široko i zalijeće se u sve krajeve svijeta. Zašto? Zato što konj nije više jedino saobraćajno sredstvo i što smo danas u stanju da se za jedan tren stavimo u vezu sa mjestima i krajevima, udaljenim na hiljade kilometara. Pod ovim životnim uslovima, mijenja se sam čovjek, mijenja se njegov duh i prilagođava stvarnosti koja ga okružuje, i njegove misli i ideje isto tako prilagođavaju se životu koji postoji.
Tempo života kod nas u Bosni kreće se još prilično sporo, a tradicija je isuviše upečaćena u naše duše, pa se sevdalinka još upinje. Ali, taj se pečat briše sa generacije na generaciju, dok potpuno ne iščezne. Sevdalinka, kao aktuelne pjesme, uskoro će nestati, a sve što prolazi zamjenjuje novo. I kao što ne treba žaliti za valovima, koji su protekli, ne treba da se žali ni za pjesmama, koje su ispjevane. Današnjica traži sposobnost za život, traži nove vidike i nova uživanja, koja mame u nova otkrivanja.
Nastaće i nove pjesme, koje će nagovijestiti nova vremena, bolja od prošlih. Nastaće novi ljudi, koji će s osmjehom sažaljenja gledati na naše generacije, a neće ni misliti na to da smo im mi bili most, da pređu u život o kome mi danas možemo samo da sanjamo.“
Dobro je da je nakon Makovog apela ipak bilo onih koji su uložili trud da sevdalinku sačuvaju od zaraze i virusa novokomponovane šund muzike. Ovdje treba posebno pomenuti rahmetliju Omera Pobrića sa njegovim: „Institutom Sevdaha Fondacije Omera Pobrića“, a čiji je cilj sabrati, očuvati i odbraniti sevdalinku i to ostavio u amanet budućim generacijama.
Svi oni koji su poznavali, čuvali, proučavali sevdalinku, oni su isto upućivali apele budućim generacijama: Da sevdalinka doživi svoju renesansu, a ne da je turbo folk potisne i potpuno ugasi. Ljubiteljima sevdalinke je bila i ostala želja da ona vječito ostane kao i Bosna i Hercegovina, domovina ljudi i sevdalinke.
I Mak i Hamza su ostavili svoje apele, budućim generacijama.
Posebno je Hamza imao viziju, vizualnog svijeta (interneta) koji može sevdalinku oživjeti (sačuvati), ali i sahraniti (ugasiti). Sevdalinku ne treba braniti samo od vremena i rubova sistema, nego i od onih koji žele istu prisvojiti. Oni koji to već rade i kite se tuđom, otetom umjetnošću, u stvari čine kulturni zločin. Sevdalinka ne smije biti kao otpjevana, sa vremenom prohujala, a da je nadomjesti turbo folk muzika, bolje poznata kao uvozni šund.
Vrijeme je da se tim vrijednostima konačno i ozbiljno vratimo, ali ne kao do sada, kupovinom i slušanjem šund muzike. Danas ima bezbroj polupismenih stihoklepaca i polutalentovanih pjevača i pjevačica koji izvode šund muziku. I dok u Bosni i Hercegovini šute oni čija je sevdalinka, ima slučajeva da se Srbiji ,,prevodi‘‘ na ekavicu da bi mogli reći, kako je to njihova muzička um(j)etnost, a nametnuli su svoju šund muziku, koja se ne sluša, nego se gleda zbog oskudno odjevenih pjevačica.
I Mak i Hamza nas poučavaju da samo ono što dobro (po)znamo, dobro čuvamo i branimo. Naravno da sevdalinka pripada svima koji je vole, ali koliko mi Bošnjaci (po)znajemo sevdalinku za koju tvrdimo da je naša? Malo i nikako, jer se brzo asimiliramo i tuđe prihvatamo, pa eto i šund muziku. U ovo moderno doba, a pogotovo mladi, (ne)slušaju sevdalinke, jer su im roditelji sevdalinku zanemarili, nisu im je u srce i dušu usadili.

Ovdje ću kao prilog ovome članku napisati i pjesme koje su Mak Dizdar i Hamza Humo napisali. Mak je pomenuo i objasnio kako je nastala pojesma: „Gorčin“, a to je da ga je sevdalinka inspirisala da napiše tu pjesmu.

GORČIN

 

Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi

Žih
A smrt dozivah
Noć i dan

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh

Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine

Zgiboh od čudne boli

Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posječe
Sablja

Zgiboh od boli
Nepreboli

Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju

 

Isto tako i Hamzu Humu je sevdalinka inspirisala da napiše: „Ljubavnu pjesmu“

Ljubavna pjesma

.

Šadrvani stari, pod beharom šapću začarene riječi
Sjene blijede mrtve prisluškuju kradom
Ti spavaš draga
Behar pada na te, na noge i grudi ti gole
Južna strana noći puna napregnutih tajna pokrila je
tebe
Mjesečina tvoja tijelo pije
Usne se tvoje miču
mole
a vjeđe snatre
Ti sama goriš u ovoj bijeloj
zaspaloj noći
-noć mrtvih sjena i mjesečine bijele
Munnare ko utvare mlade gole
bliješte se s osmjehom
ukočenim bezbrojnim
i bonim kao u mrtve
mlade žene
U mjesečinu se dižu
Zvonik strašno zao i mrk na mjesečini šuti
Niza nj se smrt spušta
kroz crna okna vreba
ledeno se ceri
i sluša krikove noći
Masivna kubeta i kapije stare mrko šute
u sebi crne utvare kriju
vječne tajne u sjenama tonu
i strašna djela snuju
Čempresi ukočeni niču iz tamnih sjena kao iz
grobova crnih
mrki hladni nepomični čekaju na straži da se džini
bore
mrko gledaju na loznicu tvoju što na njoj strasti gore
Behar pada na te, na noge i grudi
ti gola
Mjesečina tvoje tijelo pije
usne se tvoje miču
mole
Vjeđe snatre
Ja uzalud čekam
Šapuću šadrvani stari
Pritište me tajna starinskoga grada
u neke crne kapije me mami.