Rođen sam kao većina mojih vršnjaka u selu kroz koje protiče rijeka Bosna.
Gotovo cijelo dijetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Uz puno drugih, rijeka Bosna je za mene jedan od najdražih doživljaja. Zanosila me kao neko živo, lijepo, umiljato stvorenje. Njena bistra, a ponekad mutna voda nakon obilnih kiša i topljenja snijegova, ispružena kao guja sunčala se i mirno tekla kroz moševačka polja.
U mojim mladim danima slivala se prvo u moju dušu, a tek onda u rijeku Savu.
Svakog ljeta ispunila me za rest života vedrinom, čistom i nekom čudesnom snagom. U njoj sam se naučio plivati, sa vrba naglavičke skakati, čamac voziti, ribe pecati…
I u sva ta ljeta u svoje oči sam kupio blještavo svijetlo sunca što je žarilo s neba i grijalo rijeku i sitni pijesak na njenim obalama sa puno vrbaka iz kojih su kao labudovi izlazile i ulazile djevojke vitog stasa i jedrih grudi da se razhlade u rijeci.
Taj sitni vrući pijesak (kum) smo koristili da se zagrijemo kada bi izlazili iz rijeke, a vrbaci su bili hladovina kada bi sunce bilo na horizontu i sve žarilo.
Kuća mi je bila podaleko od rijeke Bosne, gore u Delićima, na vrhu Moševca, a rijeka dole u polju. Mada sam bio podaleko, očima sam kao sa durbinom primicao i odmicao rijeku Bosnu do malog okna džamli pendžera kroz koji sam gledao dole u polje kroz koje se ona vijugala. Isto tako, kada bi odlazio na obližnje brdo Rudine, moševački šiljak, nisam mogao, a da je ne milujem pogledom tako krivudavu, kao i njenu pritoku sestricu, rijeku Bistricu koja je Rudinama kvasila podnožje.
Njihova huka i buka pravile su mi društvo i te godine sam dijelio sa njima dok sam pored njihovi obala i vrbaka pješačio u grad Maglaj u kome sam se školovao.
U Maglaju, gradu na obalama moje rijeke Bosne družio sam se sa bošnjačkom, hršćanskom i ostalom dijecom. Tukli smo se, razbijali smo jedni drugima glave i nosove, a drugog dana bi sve zaboravili i počeli se družiti kao da smo od jedne matere i jednog oca.
Jeli smo kolače na Pesah, gurabije na Bajram, peretke na Vaskrs…
Po završetku školovanja napuštam zavičaj i u njemu moju rijeku Bosnu. Kao i većina mojih vršnjaka odlazim da odslužim vojni rok. Imadoh sudbinu da vojni rok služim u Benkovcu u blizini Zadra, dijelu kamene i sušne Dalmaciji, bez potoka i rijeka, bez vrbaka, čamaca, djevojaka…
To me podsjetilo na Evu i Adama kada su bili izjureni iz paradisa (dženneta).
Nakon odsluženja vojnog roka, sudbina mi ispruži ruku i odvede me na daleki Zapad. Onako vedar i pun sunca, rumen k’o jabuka sam otišao, a puno toga u zavičaju ostavio. Ostavi moju rijeku Bosnu, selo puno ptica, cvijeća, behara, šuma, voćnjaka, pjesama, igranki i prela, suznih očiju majke, oca, sestara, braće, prijatelja.
Tuđina mi srce rani, dušu, tijelo, a mehlem za te rane osta tamo daleko preko Alpi, na obalama moje rijeke. Hladna tuđina sve izvadi iz mene i onu toplinu koju sam tankovao u djetinjstvu.
U tuđini, u gradu Wittenu na rijeci Rur (Ruhr) u kome decenijama živim i radim uz rijeku Rur ima, i šume, i parkove sa puno cvijeća ali onoga koje ne miriše kao ono u zavičaju.
Poznata je rijeka Rur (Ruhr), na toj rijeci je nastala „Rurska oblast“ najrazvjenija industrijska oblast u Njemačkoj. Ta rijeka protiče kroz grad Witten, meni ispred nosa. Ta rijeka je tako blizu, a ipak tako daleko. A moja rijeka Bosna koja protiče kroz moj zavičaj je tako daleko, a ipak blizu, tu u srcu, u duši.
Često sanjam kako plivam u mojoj rijeci i bivam sretan i raspoložen dok me žari sunce i oni osmjesi djevojaka koje se kriju u vrbacima.
Svi oni rođeni uz obalu ili u mjestu kroz koje Bosna teče znaju da je ona jaka i široka, plahovita i opasna kad nabuja, a ljeti tako umiljata i nježna od samoga podnožja Igmana, gdje nastaje iz tridesetak vrela podzemne igmanske rijeke, a do ušća u Savu kod Bosanskoga Šamca žubori čitava 272 km; usput je snaže najviše Željeznica, Miljacka, Krivaja, Bistrica, Spreča i Usora…
Ime moje rijeke predslavenska je – kažu čak i predindoevrpska riječ. To su ime preuzeli naši slavenski preci od zatečenoga stanovništva, prilagodili ga svome izgovoru (grčki car i pisac Porfirogenet polovicom 10. stoljeća bilježi ovo ime u obliku Bosona; u Dubrovniku se poslije piše: Bosina), potom ga dali i zemlji uz ovu rijeku, a od imena države Bosne izvođena su poslije imena njenih žitelja: Bošnjanin, Bošnjanka, zatim Bošnjak, Bošnjakinja, Bošnjakuša, te Bosanac, Bosanka, kao i prisvojeni pridjevi bošnjanski, bošnjački, bosanski. Tako je plahovita moja rijeka Bosna zemlju Bosnu imenima preplavila…