Nekako s proljeća baš kada se posljednji nameti snijega počinju topiti, i proljetni povjetarac igra se kosama razbrušenih dječijih glava i kada se prve latice proljetnog cvijeća počinju otvarati da bi najavili dolazak nečeg novog, vedrijeg, baš tada šetao sam sa svojim dugogodišnjim jaranom pored rijeke Bosne u Maglaju.
Bio je to susret poslije nekoliko mjeseci od mog odlaska iz grada. Šetnja je proticala uz priču o vremenu koje nas je dijelilo i događajima koji su se u međuvremenu desili.
Iako to i nije bio neki veliki razmak puno čega smo imali jedan drugome da kažemo, sjetimo se, ili pak otkrijemo.
Inače prije heftu došao sam u grad. Već sam neke od jarana sreo u gradu da bi pričali i ćaskali o prošlosti.
Iznenada kao iz bunila jaran me upita:: „Pa da li si vidio koga od naših momaka ili djevojaka od kako si došao u grad?“
„Da, baš na putu iz Banja Luke, kada smo se odmarali u Doboju vidio sam onog Senada koji je igrao fudbal u „FK Natronu“. Vidio sam i onu djevojku, mislim da se zove Alisa, ona sa plavim očima. Bila je sa onim mladićem što je završio „Učiteljsku školu“ u Tuzli.
Osjetio sam kako je moj jaran stao. Zastao sam i ja, i pogledao ga, ali na njegovom licu nije bilo onog nekadašnjeg osmjeha, bila je tuga pomiješana sa bolom ili nečim sličnim. Zbunilo me to, jer je inače po prirodi bio uvijek nasmiješen.
„Zašto se izmijenio, pozlilo ti je?“ – upitah ga. „Ne, nije ništa“, nastavi. Iz očiju koje su do prije nekoliko trenutaka izlijevale radost izbi neka hladnoća, na oči mu navrše suze a on se okrenu u stranu kao da ih je htio sakriti. To me je još više zbunilo. Rekoh: „Zašto plačeš, budi iskren kao i uvijek, znaš da meni možeš sve da povjeriš!“
Duboko uzdahnu. Pogleda me kao da je posumnjao da mu govorim istinu. Izraz lica mu je bio dosta težak, jedino su oči svjetlucale na suncu jer su bile oblivene suzama. Dosta mučno i tiho počeo je: „Brate, načeo si prošlost koju sam tri godine krio od tebe i svih jarana“
U šutnji smo prošli stotinjak metara, stigli smo do klupe, a onda je on nastavio: „Ovdje je sve počelo. Alisa koju si pomenuo bila je moja djevoka. Halali mi što ti to nisam prije priznao. Želio sam da to ipak ostane samo među nama. Počelo je kao i obično od prijateljstva.“
Istini za volju često smo ga viđali sa tom djevojkom ali niko od nas nije sumnjao na neku dublju vezu između njih.
„Dugo sam vremena provodio u njenom društvu, a moje oči su stalno traželi njene. Izgleda da je to i shvaćala, ali krila za sebe. Takvih sastanaka i nije bilo malo pa sam na posljetku odlučio da joj priđem i sve joj priznam.
Bila je, čini mi se, nedelja kada sam joj prišao i sve otkrio. Kao da se i nadala tome, slušala me mirno i na kraju mi je poklonila samo pogled koga se i danas dobro sjećam i koji me i danas prožima. Oči plave kao nebeski svod u kojima su radost i nevinost igrale glavnu ulogu. Pogledom mi je dala pristanak. Ugovorili smo i prvi sastanak. Veče prije toga sastanka ni sam ne znam kako sam proveo. Časovi su mi prolazili kao vječnost. Iščekivao sam mnogo toga na tom sastanku, ali kao da smo oboje bili nijemi. Izmijenili smo nekoliko riječi, pogleda, a onda je ona morala da ide. Od tada smo počeli sa sastancima koji su bili dosta česti. Kako je vrijeme odmicalo, a sreća nam bila naklonjena, ljubav u meni je sve više rasla. Kada bi je ispratio do njene kuće, ona bi se uz smiješak zahvalila.
Kada bi došao kući nisam imao mira. U mislima je nisam mogao napustiti. Imam jednu mlađu sestru u koje su oči poput njenih tako da sam gledajući nju često mislio da su tu njene oči i da me prate, a ne sestrine. Ona me po dogovoru čekala na ovoj klupi na kojoj smo najviše zajedničkog vremena provodili ćaskajući o ljubavi. Tokom odlaska na sastanak skladao sam riječi kojima ću joj se obratiti i koje će je najviše obradovati. Izgleda da je sve to bilo uzalud. Na zaprepašćenje radosti u njenim očima nije više bilo. Pogledao sam je a na licu joj se moglo primjetiti da hoće nešto da kaže, nešto što je muči. Upitao sam: „Alisa, šta kriješ, bujrum, reci sve! Ne mogu da podnesem taj pogled i tu šutnju“. Oborila je glavu i počela stidljivo: „Enese, ne mogu da te zavolim. Cijenim te kao čovjeka, ali te kao svoga mladića nikako ne mogu zavoljeti. Znam, kriva sam za sve, halali mi jer ne mogu protiv sebe“. Mrak mi je pao na oči i smogao sam snage samo da joj kažem: „Pokušaj bar da me voliš u ime Allaha, jer shvatam da je sve do sada bila šejtanska rabota“. To sam rekao, a i šta bi drugo imao reći poslije ovoga. Rastali smo se oboje pognute glave, ona zbog stida, a ja ni sam ne znajući zašto.“
Zastao je, a u očima su mu se vidjele suze koje je na brzinu obrisao. Ponovo je uzdahnuo i počeo: „Od tada je prošlo mnogo vremena kada sam se ponovo, sasvim slučajno našao u njenom društvu. Pričali smo o svemu, a kada sam pomenu tužne dane ona mi očima dade znak da se izdvojimo. To me zbunilo, ali sam ipak to učinio. Šetali smo šutke, a ona me ponudi da sjednemo na ovu klupu. Pogledala me pravo u oči i zaplakala. Kroz suze je počela: „Enese, sve vrijeme sam sebe ispitivala o odnosu prema tebi. Ti si čovjek koga sam sada spremna da volim u ime Allaha.“ Te suze su za mene bile radost. Te suze sam želio svo vrijeme dok smo bili odvojeni. Suze koje će mi obećati ljubav u ime Allaha.
Počeli smo ponovo sa sastancima, sa još većim elanom nego ranije. Trajalo je tako negdje oko pet mjeseci. I kao što mjesečeva svjetlost zataji i sunce se ponovo rađa da bi opet zašto i mi smo morali da se rastanemo. Otišli smo svako na svoju stranu. Vječita iščekivanja. Vječita čežnja za očima boje neba! Prije nego što sam se s njom sreo vidio sam jednog prijatelja koji je Alisu često viđao u gradu. U priči s njim, „kao slučajno“, sam je pomenuo a on ne znajući za našu vezu pričao je kako ona često bila sa momkom koga si ti vidio s njom. Više ga nisam mogao slušati kada mi je to rekao. Rukovali smo se, a ja sam krenuo ka mjestu sastanka. Bila je kao i uvijek tačna i čekala me. Ista slika kao i prije pola godine. Lice sa izrazom težine i dosade, svjetlost u očima ugašena, odavale njenu bližu prošlost.
Odmah poslije selama upitao sam: „Pa zar nisi mogla ni u ime Allaha. Tim što si njega dobila, mene gubiš zauvijek“. Zatražila je samo halala kao i uvijek poslije greške i otišla pognute glave. Sve mi je postalo jasno. Nudila je ljubav u ime Allaha da bi pokrila svoju lošu stranu. Plakala, kuneći se u ljubav, a lagala. Nije mogla nikako uspjeti! Sjetio sam se tada njenih suza kada mi je obećala ljubav u Allahovo ime. Shvatio sam koliko sam i ja bio okrutan da bi dobio njenu ljubav: šejtan se ponovo upleo. Zato brate, ako ikada budeš imao djevojku razluči u ime čega ideš sa njom i biće ti jasno kakva je vaša veza. Samo ljubav koja je u ime Allaha, a praćena je iskrenošću i odanošću jednog prema drugom može uspjeti.“
Suze su mu već bile na pola obraza, a on ih brzo obrisa kao da je želio da ne privuče pažnju prolaznika. Zajedno sa njim preživljavao sam sve jer sam i doživio katastrofu čiji mi je uzrok tek postao jasan poslije njegove priče.
Tada sam ja počeo: „Brate, imao sam i ja svoju priču koju niko od vas nije znao. Halali mi jer sam i ja krio sve samo za sebe. Počinjala je baš kao i tvoja, ovdje, na obali Bosne…. Brate, iz ove tvoje priče sam saznao da ni suze nisu znak ljubavi.“