Redakcija Svi smo mi komšije, države do države, avlije do avlije, a ako su neke i udaljene do njih stignemo i neumorimo se. Toliko je kosovska (albanska) književnost udaljena od bosanske (bošnjačke), ali ipak o njoj (ne(znamo (ni)malo.
Razlozi su i višestruki i kompleksni, ali veliku su ulogu zasigurno odigrali turbulentni povijesni (politički) događaji i jezična specifičnost (albanski je indoevropski jezik koji nema utvrđenih bližih srodnika i sam za sebe, poput armenskog ili grčkog, te stvara posebnu granu unutar indoevropske porodive). Možda je i to jedan od razloga, da do sada ništa nije prevođeno, niti je u školske programe uvršteno. Mnogo toga nas veže i zbližava. Poezija, književnost, stvarana na istim vrijednostima života kao kod nas Bošnjaka.
Mislim da mnogi od nas (ne) znamo barem jedno ime, pisca svjetskog glasa Ismaila Kadarea rođenog u Albaniji (Gjirokastra, 1936), prvog dobitnika međunarodne nagrade Man Booker (2005) za koju je bilo nominirano još dvadesetak autora, među njima nobelovci Ginter Grass, Nagib Mahfuz i Gabrijel Gracia Marquez. Od početka 21. stoljeća šuška se kako mu se smiješi i Nobelova nagrada za književnost što je jedan od razloga za sve veće zanimanje za albansku književnost u svijetu koja se razvila u relativnoj izolaciji od evropske književnosti, iako joj pripada.
Ja ću ovdje na ovom mjestu napisati jednu narodnu baladu iz književne riznice naše braće Albanaca. Neka ovo inša Allah bude samo „prvi“ korak i podsticaj za sljedeće knjige i prepjeve iz književnosti i umjetnosti naše braće Albanaca.
Ova narodna balada nosi naslov:
.
PJESMA O ČOBANKI
.
Mili Bože na svemu Ti hvala
Sve što ima, to on je stvorio.
On nam dao gore i planine,
On nam dao šume bukovine,
On nam dao bilje i kovilje,
On nam dao i ove potoke,
On nam dao i ove izvore,
On nam dao konje i goveda,
On nam dao koza i ovaca;
U te gore i na te ledine,
Sevdišu nam prelijepe svirale,
A najljepše na njih svira,
Čobanica mlada krajišnica,
Što no čuva tri stotin’ ovaca,
Čuva stado sa trideset pasa,
Što je rasla sa ovčijom varenikom,
Hranila se mlijekom kiselišem,
I jagnjećim mesom biranijem,
Miris gorskog cvijeća udisala,
U sukneno ruho odjevena,
A na noge od kože opanci;
Ovce pasla gorom i planinom,
Pasla šumom, pasla proplancima,
Plandovala u sjenci bukava,
Napajala vodom sa izvora.
Crni danak kad je osvanuo,
Sunce nebu čim se otisnulo,
Čobanica ovce pojavila
Na izvore, da najprije napoji.
Ovce su se žedne napojile,
Pa su poslije plandištu krenule,
Uvukle se u hlad da odmore;
Čobanica šta je učinila:
Da s’okrepi užinu iznijela,
Najela se pa vode napila,
Na sviralu mlada zasvirala;
Tada psi su bijesno zalajali,
Zalajali, uz goru se dali,
Na hajduka tris kidisali,
Na prsa se hajdučka bacili.
A hajduci šta su učinili:
Hitro britke sablje isukali,
Tri sata je borba potrajala;
Hajduka je trin’est izginulo,
Trin’est pasa na mejdanu palo.
Šta hajduci sada učinili:
Čobanki se brzo uputili
I čobanku vešto opkolili;
Čobanka je na noge ustala
Kad hajdučki glas je razaznala:
„Da si vila pa da imaš krila,
O, čobanko, mlada krajišnice,
Ti nam živa nećeš umaknuti!“
Šta hajduci zatim učiniše:
Uhvatiše čobanku, svezaše,
Potjeraše ovce sa plandišta,
Sakupiše da ih gone,
A čobankom mladom da s’ ožene.
Ka su pali na onu ledinu
Iznad samog polja Lipetrave,
Hajduci su stali da odahnu,
Ko će mladu za sebe uzeti?
Poglavica šta je govorio,
Poglavica s’ kožnom kapetinom,
Poglavica opuštenih brka,
Što naliče mišijim repovima:
„Ko se ovde prvi primasknuo,
Primaknuo prvi ka čobanki,
Glavu ću mu rusu odrubiti!
Nismo došli ovde rad čobanke,
Nismo došli da se poženimo,
No smo došli da blago delimo;
Čobanku ću ja sam umoriti,
Nju ne smemo živu ostaviti.“
Hajduci su nikom poniknuli:
„Čemu tako momu pogubiti,
Ništa srećno neće nam krenuti!“
Poglavica stao, zaprijetio:
„Ni od koga reč da nisam čuo,
Taj je svoju glavu izgubio!“
Čobanki se potom obratio:
„Ti, čobanko, polož’ se na travu
Da ti, hajduk, ja odsiječem glavu!“
Čobanka je tada zamolila:
„Poglavico“, – bistro započela-
„Samo molbu jednu mi namiri:
Pusti me da zadnji put zasviram,
Da se suncu ovome poklonim,
Planinama ovim kud sam rasla,
Izvorima kud sam vodu pila,
I bukvama kud sam počivala,
Kud sam bijele ovce plandovala,
Cvijeću ovom i ovim ticama,
Ovnovima, janjcima, ovcama,
S kojim sam bila tol’ko ljeta,
E da lakše prođem s ovog svijeta.“
Poglavica šta joj odgovara:
„Ti sviralu uzmi, čobanice,
Prinesi je svojim usnama,
Te zasviraj, nemoj se kajati,
Na njoj više nećeš zasvirati!“
Čobanica šta je učinila:
Sviralu je trgla iza pasa,
Pa početa, silno zasvirala,
Ko je čuje da u zemlju uđe,
U to presta planina, da huči,
Izvori su stali, ne žubore,
Potoci su stali, ne otiču,
Stala trava, ne buja i raste,
Stale ptice, više ne pjevaju;
Vile stale da se okupljaju;
Daleko se čule, predaleko,
Doprla do kuće čobankine.
Ukućani poznali sviralu,
Da je ona mlada u nevolji,
U nevolji i u muci živoj;
Psi su tada stali zavijati,
Pokidali lance, potrčali,
Čobanici u pomoć se dali,
Ko munje se planinom stuštili,
Ko oblaci gorama verali,
I brzo su na mjesto prispjeli,
Da čobanku svoju kutarišu;
A hajduci kad su pse vidjeli,
Čudom su se silnim začudili,
Tako su se jadni prestrašili
Ne znajući ništa da učine;
Hteše britke sablje povaditi,
No psi ljuti na prsa nasrću:
Hajduke su redom pomorili,
Ni jedan se izbavio nije.
Čim čobanka svirku ustavila,
Počela je planina da huči,
Jarko sunce namah izgrijalo,
Tad izvori stali da žubore
I potoci gorom da romore,
Tada ptice stale da pjevaju,
Mlada trava da buja i raste,
Tada ovce opet zablejale.
Grobove je brzo iskopala,
Sve hajduke u grob pokopala,
Položila i zemljom pokrila,
Po kamen im na humke pobila.
