Evo, polahko ali sigurno stiže ramazanski bajram 28. jula 2014. godine. Vidim ga kako se lagahno penje i spušta sokacima Mostara, Goražda, Višegrada, Tuzle, Travnika, Tešnja, Maglaja…, kako obilazi stare mubarekom usnule mahale, kako gazi dostojanstveno i odmjerenim korakom preko izlizanih i vremenom izjedanih kaldrma. Neka ga, i neka je čitavom ummetu Muhammedovom hajirli i mubareć njegov dolazak.
Treba znati da je 622. godine po dolasku u grad Jesrib (Medina) Muhammed, a.s., zatekao običaj da Medinjani svetkuju dva dana u kojima igraju i vesele se. Pitao je o tim danima, a oni mu odgovoriše da taj običaj kod njih datira još iz predislamskog doba. Na to im Muhammed, a.s., reče: “Allah vam je zamijenio te dane sa dva bolja, a to su dva bajrama: Adha i Fitr”.
Od tada pa do dana današnjeg bajrami traju i žive i kako su nadživjeli naše pretke tako će bez sumnje i nas, a u međuvremenu naša je obaveza i dužnost da ih obilježavamo onako kako to Bajramu i priliči. Dostojanstveno i svečano.
Sjećam se dobro kako su izgledali i ramazani i bajrami davnih 1960-tih godina. Bio sam tada maksum, ali se živo sjećam svega k’o da je još juče bilo. Rahmetli majka i babo poste, a mi djeca još nejaki i nedorasli za post, ipak živimo životom ramazana. Čim ramazan na vrata, čitava kuća odjednom drugačija. Sve u njoj samoj svečano, praznično, mubareći.
Vidim babu na sećiji, sjedi premećenih nogu „a la turko“, smiren, naoružan saburom, sa svijetlom Nura na svom postačkom licu. Naša mati, k’o džennetska hurija lijepa, u poslu, tiha, lahka i na poseban način blaga. A u sobi tišina, duboka, opipljivo teška, ramazanska puna mubareka. Mi djeca mirni, poslušniji i vrijedniji nego obično, nesvjesni svega, ali osjećamo sve to u sebi. Pred iftar soba topla, puna mirisa, iščekivanja i puna obećanja obilne sofre i sinije. Sve okićeno saburom, halalom, bereketom, sve dignuto skoro na derdžu farza.
Babo zadnjih petnaestak minuta, ili frtalj sahata kako bi imao običaj reći, pred iftar uzima duhansku kutiju i vještim prstima mota cigaru, dvije, tri… Obira, uzima jednu; jednu koju strpljivo i beskrajno dugo namješta u čibuk. Mi djeca izlazimo u avliju i svi čekamo kandilje. Kad se upale, trka preko avlije i nahrupimo u kuću, sretni s maštulukom javljajući da je vakat da se prekine tog dana psot. Babo poluglasno uči dovu i najprije se napije taze vode sa našeg bunara. Sjedamo za siniju, dok majka sretna i puna nekog prijatnog ponosa donosi nafaku. Allahu dragi, čega tu sve nema. Džaba što je u babe mala plata, džabe što on sam radi, a nas puno, sofra puna zijafeta. Tu su hurme, oguljene narandže, bokal pun limunade, tek načet rahat lokum, pa vrela čorba, pirijani, topla zadimljena pita, tevsija puna kadaifa, pa hurmašice rumene i jednake, postrojene u koluno…
Veče uoči Bajrama, majka bi babi pripremala jedno odijelo, čistu k’o snijeg bijelu košulju, čarape, maramicu. Sve to uredno složeno preko stolice, do sutrašnjeg ranog sabaha i odlaska u džamiju. Mi djeca u svađi ko će babi očistiti cipele, pa ih „glanjcamo“ dugo i strpljivo, da se na njima možeš ogledati.
Ujutro majka budi rano, već obučena lijepo, bajramski s neskrivenim ponosom na licu. Oblačimo sve nove haljine, sve na nama miriše i škripi, pa nam lijepo žao što bajram nije češće, svakog mjeseca u godini.
Babo već obučen, ozbiljan i dostojanstven čeka, dok mi djeca, boreći se i gurajući, pokušavamo uzdrhtalim prstićima zavezati cipele.
Odlazi babo malo poguren, valjda od teškog posla, sa rukama na leđima, a mi ulazimo u kuću, u iščekivanju njegovog povratka. Kad se on vrati, trčimo preko avlije, ljubimo njegovu žuljevitu ruku, prinosimo je čelu i dijelimo bajram. Bajram mubarek, živi bili sinovi i kćeri, govori babo svakom od nas i onda iz džepa vadi bombone, čokolade, medenjake… Zatim prilazi majka, i ona ljubi babinu ruku i diže je na čelo i izgovara: Bajram mubarek!
A onda svi ulazimo u kuću, gdje nas čeka baklava i ostali slatki saltaneti. Tako bi počinjao bajram, praznik što traje tri dana, a što se ne zaboravlja nikad.
A onda s vremenom, sve poče da kopni, da plovi i blijedi, da nestaje, zbog agresije, rata, genocida, kulturocida u dragoj nam Bosni i Hercegovini. Na hiljade protjeranih, ubijenih postača ramazana i klanjača bajrama i njihove djece. Nestalo je i sa zemljom sravnjeno preko hiljadu džamija koje su u svojoj tišini čuvale sve te ramazane i bajrame. Dušmani to planski radiše, a sve sa jednim ciljem da bi postači ramazana i njihovi bajrami bili srozani i obezvrijeđeni.
Bošnjaci i dalje dočekuju i ispraćaju ramazane i bajrame, a puno njih to čine u muhadžirluku, a koji je po cijeloj Bosni i Hercegovini, a i po cijelom dunjaluku. I dalje su njihovi bajrami svečani, ali ponekad bez radosti, duše, k’o silom, nategnuti i za hatur. Nije to k’o u svom zavičaju, u svojoj kući, avliji, džamiji…
Oni imaju zemlju koja se zove Bosna i Hercegovina, i imaju svoje gradove, sela i mahale, ali bez njihovih kuća i avlija, a to je centar njihovi razmišljanja, centar njihovog svemira. Ima li su jedan džennet na Zemlji… Tamo su svi bili sretni. Tamo su proslave bajrama imale pravi značaj, sjećali bi se svi „svojih“ bajrama iz prošlosti u džamijama kojih više nema, u mjestima kojima sada nema ezana, harema njihovih deda i nana, na kojima sada raste korov i na koje ne mogu otići da prouče Fatihu svojim merhumima.
A evo sada, ove godine, u našoj kući daleko od zavičaja opet isto k’o nekad. Opet ona svečanost, spontanosti i dostojanstvo iz 1960-tih godina, isti onaj sabur i mubarek što se vrti, k’o da je bio skriven negdje u nekoj sehari moga djetinjstva i mojih sretnih uspomena. Rahmetli majka i babo ostaše u mom sjećanju isti, kakvi su bili do svoje smrti. Živjeli su svoj život u svom svijetu, po sunetu, običaju i adetu…
Opet svečana tišina, ramazanska, puna berićeta. Opet ja, samo ovaj put k’o moj rahmetli babo, jer njega više odavno nema. Sada oko mene moja djeca i unučad. Allahu dragi, što bih sve dao da su mi roditelji živi, da vide ovaj rahatluk, ovaj berićet, Allahov rahmet što se prosu po gradovima Bosne i Hercegovine i napaćenom bošnjačkom narodu. Pa da sjednemo, ili da bajramski šutimo i uživamo.
Nakon svega, ja se iskreno nadam, da nikad više inšAllah neće doći ono prošlo ružno vrijeme, onaj zli vakat, a koji je ako Bog da ostao daleko i nepovratno iza nas…
U svim ratovima i nedaćama, pa u u prošlom ratu od 1992. do 1995. godine, a i užasnim poplavama i klizištima (kataklizmi) ove 2014. godine, što nam je poslato kao iskušenje od Svemogućeg Allaha, dž.š., moramo se nadati da ćemo položiti ispit. Pa će nam zbog toga Svevišnji pomoći u budućnosti i nagraditi nas saburom i magfretom, inšAllah.
I na kraju:
ČESTITKA
Svim muslimanima šitom svijeta, iz dubine duše, srca punih nade u Allahovu pomoć i obećanu pobjedu dobra nad zlom, čestitam Bajram:
„BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!“