Redakcija Zavičaj mog djetinjstva obiluje zelenilom i cvijećem, brdima, rijekama, poljima; zemlja je vruća kao duša i rodna kao rodilja, a često sam gladovao, majko.
Ali smireni izraz tvog lica i tvrde bore, stisnute u hrabroj trepljivosti, unosili su spokojstvo u moje srce i ja sam zaboravljao na glad.
Ti si me naučila trepljivosti i nadanju.
Na selo Moševac se spuštala tiha proljećna večer, u kojoj se čulo čak i padanje praška sa cvijetova i behara u našem voćnjaku.
Svijetlavci su iz bašče donosili vatru, koja se poslije u mome tijelo pretvarala u noževe od hladnih ledenjaka.
Ali pred čudesnim pogledom tvojih krotkih očiju sve je iščezavalo. U njima je, rukopisom stradanja, bila ispisana spremnost za najveće žrtvovanje i beskrajna ljubav prema svome evladu.
Ti si me naučila nijemo da stradam i silno da volim.
Iz bašče si se vraćala zajedno prvim nečujnim koracima akšama. Našoj kući nosila si puna njedra počinka i sna.
Na tvojim raspucanim usnama je, kao blagotvorena svijetlost nura, grijala osmjehnutost, slična poljskom cvijetu u tvojim nazemljenim rukama, rascvjetanog prvi put toga proljeća.
Tada sam mislio da u životu ima mnogo više radosti nego tuge i mnogo više osmjeha nego suza.
Ti si me naučila kako da se borim.
Budim se naoružan tvojom ljubavlju i mirno krećem po još neotkrivene puteve novog dana. Oni su puni neizvjesnosti i često okom skrivenog neprijatelja vrebaju i zastrašuju.
Ali, kad magla sumnje zasjeni vidik i kolebljivost skrati korak kao putniku koji ne može da sagleda cilj svoga putovanja! – pred mene se ukaže tvoja umorna i dostojanstvena prilika, a u duši mi se oglašava tvrdi korak tvojih bosih i raskrvavljenih peta.
Tada se osjećam kao ptica koja se vraća u svoju slobodu.
Ti si me naučila kako se pobjeđuje.
Vraćali smo se sa maglajske pijace. Zasjelo u zlatnom prahu puta jedno je dijete plakalo tako očajno kao da je izgubilo svoju najskuplju i najvoljeniju igračku.
Doznali smo da plače za bijelim golubom na platanovoj grani, maglajskog drvoreda.
Njegove ruke su bile nemoćne da ga tamo dostignu.
Smija sam se njegovoj naivnosti.
Tada sam čuo tvoj glas, prožet blagim prijekorom: „Zar možeš zaboraviti ono što je nekada bilo čežnja u tvojim očima, sine? Zašto se podsmijevaš malom djetetu prezirom nadmoći? Time njegova tuga postaje još veća! Ako ne možeš u sebi da pronađeš riječ utjehe, nastavi ćutke svoj put! Ako ne možeš pomoći nemoj ni odmagati!“
O, golubice prostosrdačnog prijateljstva!
U tebi je za sve postojalo razumjevanje i čovjekoljublje.
Bijaše septembarsko predvečerje. Sa maglajskog vašera ste se ti babo vratili bez obećane tamburice.
Bolno sam osjetio uvredu moga dječijeg dostojanstva. I ne razmišljajući o posljedicama riječi, nazvah vas lažljivcima i prevarantima; izrekoh mnogo riječi koje nanose bol i koje ne smiju da postoje u rječniku ni jednog dijeteta.
Ti si nijemo podnijela uvredu, majko. Nježno provlačeći prstima kroz moju kosu, šapnula si: „Sine, nauči se saburu, uzdržavanju. Pronađi snagu u svom srcu za opraštanje. To je najveća osobina dobrih!“
Ti si me naoružala snagom sabura i opraštanja.
Sjećam se tvojih savjeta na rastanku kada sam odlazio od kuće: „Pokušaj da se ogledaš u svakom cvijetu slučajno nađenom na putu i zamisli sebe u službi njegovog mirisa što leti tražeći tužne i bolesne, uvrijeđene i nesrećne. Samo tada tvoje postojanje donijeti sreću onima kojima ona nedostaje i kojima je možeš pružiti!“
O, vječni izvoru dobrote i ljubavi!
A onda dođe dan kada ona odseli na ahiret svijet od ovoga svijeta bolji.
Taj njen odlazak ja ovom pjesmo dokumentova:
NAD KABUROM
(Rahmetli majci Behiji)
.
Koliko je samo radosti rodila,
Koliko je samo kruhova umijesila,
Koliko je samo pita razvila,
Koliko je puta zemaljsku kuglu obišla,
Čusto i brzo hodajući po kući, oko kuće,
Po avliji, po njivi, po bašči,
Kao leptirica oko cvijeta.
Uvijek je od zla bila jača, od starosti mlađa,
Bodreći na nas sedmero čeljadi.
Ali eto od smrti nije bila brža,
Na dan drugog januara je izdahnula,
A trećeg dženazu joj klanjaše,
U kabur je spustiše
Vječnom tamom zasuše,
El – Fatihom mezar joj porosiše.
Dok zagrobni glas Ku’ana
Utege svemira njiše
Prisutni na dženazi pitanje postaviše:
„O dobri ljudi, kakva je bila majka Behija?“
Kad neko umre u našem kraju
Tada ljudi jecaju kao djeca,
A djeca plaču kao ljudi:
„O majko Behija…!“
Sunce na zalasku zapali snijeg i maglu
Poniče i priđe ranjenoj zemlji
Sabljom crvenom selam posljednji bljesnu,
I nišani se pokloniše:
„O blaga majko, o majko Behija!“
U snove majka često mi dođe
Gleda me očima plavim dubokim i bistrim
Iz modrine rijeke, iz plaveti procvijetalog lana
I kosa njena već odavno osijedela iznenada bljesne
U preplitanju mladih stabljika ječma
I iskri se k’o nekad iskrama srebra.
Blistaće majka u plamenu stiha
Riječi najsličnija –
Sunčana, ženstvena, vitka,
Kao neumorna planinska rijeka…
.
(Witten, januara 1996. godine)
Uz ovo i ovom prigodom nekoliko poslovica, naravno o biću koje nas najviše voli – naša majka:
*Onog dana kad je majka umrla, počela je starost.
*Majčina ljubav ne stari.
*Čak i onaj koga majka tuče viče: „Mama!“
*Kad je rijeka povukla starčića i on zavika: „Mama!“
*I kad tuku majčine su ruke mekane.
*Kad majka umre, obitelj se raspada.
*Kad ti umre majka, više nemaš roditelja.
*Kad majka plače, suze su iskrene.
*Majka, to znači patnja.
