Redakcija IZ KNJIŽARSKIH RAFOVA BOSNE I HERCEGOVINE
REŠAD KADIĆ – PRIČE S OPĆOM NAM DUŠOM
Rešad Kadić rođen je 1912. godine u Sarajevu, a umro 1988. godine također u Sarajevu. U testamentu je izrazio želju da bude ukopan u Tešnju, koji je smatrao svojim domom, pored Sarajeva, pa je, nakon smrti to i urađeno.
Za vrijeme svog životnog vijeka Rešad Kadić se nije odvajao od pera. Radio (pisao) kao novinar u „Jugoslavanskom listu“, urednik sedmičnog lista „Naša pravda“.
Pisao je priče i pripovijetke koje je objavljivao između 1930. do 1985. godine po raznim časopisima i listovima, ali ih nije sve objavio u zasebnoj knjizi. Isto tako je napisao brojne reportaže o ljudima i događajima pod pseudonimom Mirza Tešnjak.
Malo je poznato da je pisao akcione, kriminalističke romane, čak i naučnu fantastiku. Napisao je ukupno devet romana o ovim temama u periodu 1960. do 1970. godine. („Čovjek iz žute kuća“ „Druga smrt doktora Langa“, „Klub Četvorice“, „Voštani dvojnik“, „Zlatni Buda“, „Kralj hašiša“, „Galerija prokletih“, „Neman iz Ričmonda“, „Trojica traže alibi“). Romani su bili objavljeni u Sarajevu, Beogradu i Novom Sadu pod pseudonimom A. Radek.
Te romane danas je nemoguće pronaći.
Rešad Kadić je veliki bošnjački književnik, ali se o njemu „malo zna“, jer se danas sve manje ili nikako čita. A publika koja ga čita je raznovrsna. Da ima raznovrsnu publiku dovoljno je pročitati naslove njegovih djela. Za svakoga je nešto napisao.
I romane i pripovjetke pisao je u skladu s islamskim duhom, a najpoznatije mu je djelo „Mevlud“, za šta je 1963. godine dobio nagradu na takmičenju „Vrhovnog islamskog starješinstva“.
Tu je i poema „Gazi Husrev – beg“ sa kojom je Rešad Kadić pokušao da da pravo mjesto Gazi Husrev – begu. U ovoj poemi, posvećenoj našem velikanu i dobrotvoru, iznosi životni put, uspjeh i nedaće na koje Gazija nailazi u svom životu.
Napisao je i pobožni spjev „Život i smrt hazreti Fatime“, zatim zbirku pjesama za djecu „Žuri Mirza na pouku“
Najveći dio knjiga pisao je iz svoje bogate mašte, vrlo jednostavno, razumljivim i narodnim, bosanskim jezikom (s korpusom turcizama).
„Glasovi su kao i živa voda, nađu svoj put i probiju se“ – pisao je Rešad Kadić.
Ponekad su ti glasovi bili jadi i belaji.
-Rešad Kadić je pisao o bolu jednog čovjeka, o jadima i belajima, o čemeru i zulumu koji su muslimane, ali i njihove komšije hršćane, kršćane i Jevreje, satirali ostavljajući trag, svaki put teži i žešći“- reakao je Dž. Latić za Kadića.
„Najteže je uspjeti kod kuće“, stara poslovica koja je mnogima kamen u cipeli, za Rešada Kadića ona nije značila mnogo. Kako u Sarajevu tako i u Tešnju on je ostavio dubok književni trag. U znak poštovanja prema njemu osnovna škola u Tešnju nosi njegovo ime.
Za čuvanje tog dubokog traga i književnih dijela (po)brinuo se tešanjski pjesnik, kulturni historičar i prozaist Amir Brka.
On je 1999. godine objavio – Kadićevu cjelovitu bibliografiju i popis literature o njemu, a 2012. godine, na stotu godinu od rođenja Rešada Kadića, organizirao naučni skup u njegovu čast i izdao Zbornik Kadićevih radova – Književno djelo Rešada Kadića (Zbornik sa naučnog skupa), Tešanj, 8. 12. 2012.
Onda nije ni čudno kada Brka opisuje Kadića, kao neobičnog i „nesvakidašnjeg u ukupnoj bh. književnosti“.
-Meni osobno, Kadić je jedan od najdražih naših pisaca pa makar, ukupno uzevši, i ne pripadao onome što se smatra bošnjačkim ili bh. književnim vrhom, odnosno kanonom kaže – Brka.
A povodom 20. godišnjice smrti Rešada Kadića, Izdavački centar „El-Kalem“ štampao je 2008. godine „Izabrana djela Rešada Kadića“ u četiri sveska.
A sve da bi se (sa)čuvalo sjećanje na Rešada Kadića i bošnjačke velikane koje je politika i zvanična historija htijela izbrisati kao i njihova djela.
U svojim pripovijetkama Rešad Kadić obrađuje čovjekov bol i tjeskobu, njegovu nemoć i prepuštenost životu, i čezne za životom i svijetom koji bi bio drugačiji od ovog i kojim bi čovjek bio zadovoljan.
U pripovijetki „Posljednji Lubo“ autor nam priča o životu i tragičnoj smrti posljednjeg člana ove porodice.
Pripovijetkom „Zmija“ pisac „aktualizira“ svoj povratak u Kasabu i buđenje uspomena na lijepe dane djetinjstva.
„Sijelo u Đenetića konaku“ prikazuje nam sastanak nekadašnjih sarajevskih prvaka i njihove međusobne odnose koji se naslućuju kroz dijalog glavnog junaka.
„Šejtan“ je priča o Zejki kojega autor „poznaje“ iz djetinjstva. Nakon mnogih godina pisac viđa svog sijedog prijatelja iz djetinjstva, sastaju se i zajedno bude uspomene na djetinjstvo.
Kroz pripovijetku „Carev imam“ saznajemo za ljude koji su sav svoj život posvetili vjeri i prepisivanju Kur’ana. Glavni junak, imam Careve džamije, za svog života napisao je šezdeset i šest primjeraka Kur’ana.
„Bajraktar“ (odlomak iz romana Hadži Lojo) priča nam o mukama običnih ljudi i odnosu Hadži – Loje prema tim običnim ljudima.
U pripovijetki „Paša Latas“ prikazan je život i vojni pohodi Omer – paše Latasa.
Rešad Kadić je sav svoj pripovjedački rad krunisao svojom zbirkom pripovijedaka: „Pripovijedanje o ljudskim sudbinama i Paši Latasu“, Starješinstvo Islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo 1987. godine.
Rijedak je slučaj da se u našem vjerskom izdavaštvu izdaju beletristička i, općenito, književna djela, i pojava ovakvih izdanja je posebno osvježenje za čitaoca. Dok čitamo ove pripovijetke, mi polahko uranjamo u vrijeme koje je je iza nas. Sami sebe posmatramo u zamršenom toku ljudskih sudbina.
Rešad Kadić svoje likove, ne ostavlja u beznađu i pesimizmu. U njegovim pripovijetkama uvijek zašume jablanovi džamijskog harema, izgovaraju se riječi utjehe, ohrabrenja i nade. Neki njegovi likovi (Lubo, Ali – paša Rizvanbegović) skrhani su i sve je u njima polomljeno. U njima progovara njihova savjest koja ih progoni. U nekim drugim njegovim likovima žive nade za jedan bolji život, neki srećniji tok životne rijeke. Od svih tih osjećaja Rešad Kadić tka svoju priču, i to, kako vidimo, vrlo uspješno.
Ono što je Rešad Kadić (na)pisao su pravi biseri: „Bešeskijin posljednji zapis“, „Hadži Lojo“, „Ilhamijin put u smrt“, pa se samatraju i najpoznatijim djelima ovog autora.
Abdulvehab Žepčevi zvani Ilahamija, poznati bosanskohercegovački alhamijado pjesnik, o kojem je Rešad Kadić napisao knjigu „Ilhamijin put u smrt“, kaže: „Ustao sam protiv zla koje nas satire. A zlu, ma s koje strane dolazilo, nisam dužan da se pokoravam, već da se borim protiv njega.“
Priče Rešada Kadića su s općom nam dušom. Pa i „Legenda o Alipaši“ baš zbog te „duše“, oduševila je Miroslava Krležu. Riječ je o „duši“ koju je misao o smrti i vječnom životu snažno obuzela. Jer tu „dušu“ osjetimo u Kadićevoj prozi, u majstorskom dijalogu koju otkrijemo u razgovoru njegovih likova.
Mehmed Meša Delić rođen 10. marta 1951. godinu u Moševcu kod Maglaja, Bosna i Hercegovina.
Školovanje započeo u Moševcu, a završio u Maglaju.
Od 1972. godine živi i radi u Wittenu – Njemačka.
Pisanjem se bavi još iz mladih dana, a piše na bosanskom i njemačkom jeziku.
Piše poeziju, prozu, eseje, aforizme i za iste biva pohvaljivan i nagrađivan.
Bio je član „Jugoslavenske književne radionice“ u Frankfurtu na Majni, Njemačka.
Radionica je okupljala pisce amatere u dijaspori.
Radove je ovjavljivao u časopisu „Stremljenja“ (Priština, 1980. godine), u Zborniku „Ptice bez gnijezda“ (Sarajevo, 1986. godine), u Zbirci poezije „Sunce iznad domovine“ (Beograd, 1989. godine), u Almanahu „Pismo sa Majne“ (Priština, 1991. godine), u Zbirci poezije „Kapi života“ (Frankfurt na Majni, 1992. godine), u bošnjačkom časopisu „Selam“, za Njemačku objavljivao pjesme, priče, tekstove, sa vjerskom islamskom tematikom.
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je dopisnik mnogih novina i časopisa koji su bili štampani za dijasporu.
Na internet portalima: Avlija.me, Bošnjaci.net, Sandžakpress.net, Moševac.blogger.ba, i na drugim objavljuje književne i druge radove sa različitim temama.
Na njemačkom jeziku objavio poeziju u Zborniku „Literarnih radova stranaca i Nijemaca“.
Pjesme i aforizmi su mu prevođeni i objavljivani na makedonskom jeziku.
Objavio je zbirku pjesama „Vatra zbog rastanka“ (Struga, Makedonija, 1992. godine).
Mada je u Njemačkoj, a „nastanjen“ u Banja Luci i Maglaju srcem i dušom je Moševljanin i Maglajlija, a što opravdava i jednim stihom:
„Divan je to kraj,
divni su mu ljudi,
a sa divnim krajem,
divno je i nezaboravno djetinjstvo…!“
A sve što radi, govori, piše, čini iz jednog životnog motiva:
„Da ostavi neki trag, jer vjeruje i zna, da na ovom svijetu ničiji život nije vječan.“
