Mehmed Mujezinović / Ing. Evangelos Dimitrijević: Džamija na Ustikolini / La mosquee de Ustikolina (FOTO)

Ustikolina leži na glavnom putu Goražde-Foča, na lijevoj obali Drine. Ime je dobila po rijeci Kolina koja tu utiče u Drinu (ušće Koline = Ustikolina). Danas je Ustikolina selo, a nekada je bila, pričaju, varošica značajnija od Foče. Prvi spomen ovog mjesta nalazimo u Kronici Popa Dukljanina, gdje se kaže da je Časlav godine 895-896 na Cvilinskom Polju kod Ustikoline potukaoMađare.[1]

Godine 1399 u Ustikolini se nalazi jedna dubrovačka kolonija u kojoj je Micholo Juroenich imenovan posebnim konzulom, a 1413. godine u Ustikolini se spominje carinarnica. Toga vremena ona je u posjedu kneza Pavla Radinovića. Kasnije (1427) Ustikolina pripada Radoslavu Pavloviću, koju on drži još i 1441. godine, od toga vremena ona ima i svoga kneza, Đurđa.[2]

Veći broj srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika u okolini Ustikoline svjedoči nam da je ovaj kraj u to doba bio prilično naseljen. Nije poznat tačan datum kada su Turci osvojili Ustikolinu i okolna mjesta, ali je to bilo svakako uskoro poslije 1441, kada se posljednji puta spominje u poznatim izvorima kao posjed porodice Pavlovića. U Ustikolini i njenoj okolini sačuvalo se nekoliko nekropola sa većim brojem muslimanskih nadgrobnih spomenika XV vijeka ili, kako ih narodna predaja naziva, »šehitskih nišana«. Jedna takva nekropola nalazi se na Jošanici kod Cvilinskog Polja, a druga kojih 5-6 km sjeverno od Ustikoline na Presjeci. Nišani ovih nekropola su veoma interesantni po svojim dimenzijama, formi, a naročito po heraldičkim i drugim ornamentalnim znakovima. Tu vidimo isklesane lukove, strijele, polumjesece, štapove, sjekire, zastave, polulopte i dr. Na jednom takvom nišanu nekropole na Jošanici pored sablje i štapa isklesan je s jedne strane nakovanj i čekić što je, koliko je meni poznato, jedinstven primjer u Bosni i Hercegovini na spomenicima ove vrste. Osim toga karakteristična su i dva spomenika četverokutne osnovice (45×30 cm) sa piramidalnim završecima, na njima je isklesana sablja (tubasta), više nje ruka (do lakta) i pored toga polulopta.

Podaci o Ustikolini u tursko doba sasvim su oskudni. Skoro jedini podatak imamo od turskog putopisca Evlija Čelebije koji je ovuda prošao 1664. godine. On o Ustikolini kaže: »Ustikolina je vojvodaluk paše hercegovačkog sandžaka. To je kadiluk od 80 akči koji pripada Foči i koji je kao neznatan arpaluk dodijeljen fočanskom muftiji. Tu nema ćehaje, kadije ni drugih odličnika. (Ova) kasaba na obali rijeke ima 176 kamenom pokrivenih kuća, jednu džamiju, jedan mesdžid, jedan hamam, jednu tekiju, jedan han, desetak dućana i mnoštvo vinograda. Ranije se ovdje preko rijeke Drine nalazio drveni most.”[3]

Od svih objekata, koje nam Evlija nabraja na Ustikolini, do danas nam se jedino sačuvala džamija. Džamija na Ustikolini je kako sa istorijske tako i sa arhitektonske strane važan i zanimljiv spomenik kulture. Ne zna se tačan datum postanka kao ni ime osnivača ove džamije. Nije nam se sačuvala njezina zakladnica, niti postoji ikakav pisani dokumenat o tome. Jedino postoji narodna predaja koja kaže da je džamija na Ustikolini najstarija džamija u Bosni i Hercegovini i da ju je sagradio Turhan Eminbeg.

Obzirom na to da su Turci vrlo rano zauzeli ove krajeve, u njima bi baš trebalo i tražiti najstarije građevine iz turskog doba. Prema tome, ta bi predaja mogla imati svoga osnova. Do danas se u dva maha pokušavalo riješiti pitanje datuma gradnje i imena osnivača džamije na Ustikolini, i to oba puta na osnovi nišana s natpisom, koji se nalazi na spomenutoj šehitskoj nekropoli na Presjeci.

Prvi je M. Zarzycki u svom radu »Varošica Ustikolina « objavio dio natpisa sa spomenutog prelomljenog nišana na Presjeci. Tu je donesen ovakav tekst: »…Emiri livai herceg… sene tisa ve sitine. Kad intekalel-merhumu ibni…« Kako vidimo, u tome natpisu nedostaje ime pokojnika i njegova oca, jer su uslijed preloma nišana nestali, a od datuma manjka upravo onaj dio koji označava stotice godina. Da bi dokazao da se ovaj natpis odnosi na Turhan Emin-bega, Zarzycki kaže, da mu je Muhamed beg Čengić pripovijedao kako je on oko 1850. godine na tom nišanu, dok je još bio čitav pročitao »Turhan Emin« a godinu »869« (=1446). Na osnovi toga Zarzycki kaže da je džamija na Ustikolini sagrađena između 866-869 (=1463-1466).[4]

Kasnije O. Zuhrić pišući o džamiji na Ustioklini kaže, da su fočanski kadija Mulabdić i muderis

Hfz. Hamid Muftić još prije 1896. godine pročitali na nišanu na Presjeci da je Turhan Emin-beg poginuo 852 (=1446) godine; Zatim da je prema tradiciji poznato da je on sagradio džamiju na Ustikolini u onoj godini u kojoj je poginuo. Na osnovu toga navodnog čitanja Muftić je sastavio tekst natpisa, koji je potom prepisan na limenu ploču i stavljen u džamiju. Ploča s natpisom je nestala u prošlom ratu, ali se sačuvao njezin prepis u kome čitamo da je džamiju na Ustikolini sagradio Turhan Emin-beg godine 852 (=1446).[5]

Prilikom pregleda i proučavanja nadgrobnih spomenika na Presjeci našao sam i dio nišana s natpisom, čiji je prepis objavio Zarzycki. Nadao sam se da ću pri tome uspjeti pronaći i ostale dijelove natpisa, ali mi to pored svih nastojanja nije uspjelo. Tekst sačuvanog dijela natpisa prema mome čitanju glasi: «Kad intekalel merhumu T(urhan, . . be)g ibni… emiri livai hersek (gaferel)lahu lehu v’ livalidejhi ve lilmuminine edžmeine. Senete tisa ve sittine ve (tisamietin).«

A to u prevodu znači:

»Preselio je pokojni T(ruhan…  be)g sin…

hercegovački sandžak-beg. Neka Bog (oprosti grijehe)

njemu, njegovim roditeljima i svim vjernicima,

(devet stotina) šezdeset i devete.«

Iz priloženog faksimila vidimo da je zaista ime pokojnika u ovom natpisu moglo glasiti »Turhan«. To zaključujemo na osnovi početnog slova toga imena (»t«), koje se jasno vidi u natpisu. Što se tiče datuma smrti pokojnika u ovom natpisu, mislim, da nikako nije mogla stajati godina 869 nego 969. (=1561/62). Evo zašto: Prije svega nišan na kome se nalazi ovaj natpis tipični je primjer nadgrobnih spomenika XVI vijeka. Naime, izrađen je od kristala kamena sa kvadratičnom osnovicom (16×16 cm) i sa srazmjerno dosta velikim i precizno klesanim sarukom. Dalje, natpis na tome nišanu sastavljen je na arapskom jeziku u prozi i ispisan sulus-pismom na osam četvornih polja sa sve četiri strane uzglavnog nišana. Prema tome, jezik, stilizacija i raspored natpisa potpuno odgovara natpisima na nišanima iz XVI vijeka. I najzad najjači argumenat da u ovome natpisu na nadgrobnom spomeniku Turhan Emin-bega nije mogla stajati godina 869/1465. jeste to, što se u tome istome natpisu za pokojnika kaže da je bio »emiri livai Hersek«, t. j. sandžakbeg Hercegovačkog sandžaka. To je mjesto u natpisu sasvim jasno. Poznato je, međutim da je hercegovački sandžak osnovan tek 1470. godine. Dotle je turskom Hercegovinom upravljao vojvoda Ahmed (1466-1470). Osim toga poznate su nam sve vojvode odnosno sandžakbezi hercegovački iz XV i početka XVI vijeka, i među njima nema nikakvog Turham Emin-bega niti drugog kome bi početno slovo u imenu bilo T. Na osnovi svega toga jasno je da ovaj natpis potječe iz 969, a nikako iz 869/1465. g.

O ovome hercegovačkom sandžakbegu nemamo nikakvih drugih podataka. Jedino na temelju toga, što je on pokopan na Presjeci, možemo pretpostaviti da je rodom iz tih krajeva. U vezi s tim napominjemo da još i danas postoje pod selom Žeščem ostaci jedne kule za koje narod tvrdi da su to temelji Turhan Emin-begova dvorca. Sada se postavlja pitanje kako dovesti u vezu narodnu predaju koja tvrdi da je džamija na Ustikolini najstarija džamija u Bosni i Hercegovini sa ovim Turham Emin-begom, za koga tradicija kaže da je osnivač te džamije. Na osnovi izloženog jasno je da ovu džamiju, ako je to najstarija džamija, nije mogao sagraditi ovaj Turhan-beg, jer je on umro 1561/62. godine. Mislim da se narodna tradicija može izmiriti sa istorijskim činjenicama tako, da je neko ranije podigao ovu džamiju, pa je ime Turhanovo potisnulo u zaborav ime pravog osnivača džamije.

Što se tiče rekonstrukcije natpisa na toj džamiji, kojeg je izradio Mulabdić odnosno Muftić, ona se mora proglasiti neuspjelom, jer kako smo vidjeli, na natpisu na nišanu nije mogla biti napisana 869. godina. Osim toga oni u natpisu na Presjeci nisu mogli pročitati da je Turhan Emin beg poginuo i da je u istoj toj godini sagradio džamiju. Postavljanje limene ploče s natpisom zasniva se svakako na netačnim obavještenjima.

Oko džamije na Ustikolini sa tri strane njezine nalazi se groblje sa kojih 50 nadgrobnih spomenika. Među ovima se od strane mihraba nalaze dva veća sarkofaga sa tipičnim nišanima iz XVI vijeka. Jedan od tih nišana, prema natpisu koji se na njem nalazi, označuje grob Seferage sina Jusufova, koji je umro 977/1569.[6]

Na nišanu drugog groba piše samo »La ilahe ilellah Muhamedun resulullah« = Samo je Allah bog, a Muhamed je božiji poslanik.

Ostali nišani u ovom groblju su iz novijeg vremena i bez kakve osobite umjetničke vrijednosti. Pored toga pri vrhu groblja, kojih 10 m istočno od džamije, nalazi se u dosta ruševnom stanju od kamena zidano i vrlo nisko turbe sa dva sarkofaga, na čijim nišanima nema natpisa. Tu je pokopan Kadri Alaj beg Čengić, osnivač ustikolinskog ogranka porodice Čengića. On je bio hercegovački alajbeg krajem XVII vijeka.

U samom dvorištu džamije nalazio se mekteb i jedna česma koju je sagradio Salihaga Tataragić.

1941. godine četnici su zapalili džamiju na Ustikolini i tom prilikom je sva drvena konstrukcija izgorjela, a 1942. g. oštetili su i ogradu šerefe.

[1] Dr. Vladimir Ćorović, Historija Bosne, Beograd 1940, str. 145.

[2] Dr. M. Dinić, Zemlje Hercega Sv. Save, Glas SKA CLXXXII 1940, str. 241; Dr. J. Jireček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, str. 119.

[3] Sajahatnama Evlije Čelebije, sv. VI str, 435—436

[4] M. Zarzycki, Varošica Ustikolina, GZM III 1891,  str. 212.

[5] O. Zuhrić, Najstarija džamija u Bosni, Novi Behar IV 1930/31, str. 331.

[6] Tekst natpisa u Prilozi III 1953.

Ing. Evangelos Dimitrijević – arhitekta koji je nacrtao crteže džamije dok je radio na konzervaciji džamije te 1953.

Rad je objavljen u publikaciji Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine Naše starine, Sarajevo 1954.

Pripremio i obradio: Kenan Sarač