Redakcija ISLAMSKA KALIGRAFIJA
Piše: Dr. Mersada Nuruddina Agović
Sve objekte islamske arhitekture, nezavisno od mjesta nastajanja, karakterisala je islamska ornamentika, kao i dekorativna arapska kaligrafija i epigrafika. Glavni motiv za razvoj ove vrste umjetnosti dekorisanja prostora je odsustvo slikarstva i skulpture. Islamske vjerske norme izričito zabranjuju prikazivanje figura i likova. Upravo zbog toga arapsko pismo postaje autentični simbol islamske umjetnosti. Ovo pismo se sastoji od 28 slova (harfova) koja se bilježe u četiri varijante, a svaka varijanta zavisi od toga kakvu poziciju zauzimaju riječi: samostalnu, inicijalnu, medijalnu ili finalnu. Stilizovanjem ovih slova nastalo je nekoliko vrsta dekorativnog arapskog pisma koja su na temelju nacrta majstora kaligrafije ukrašavala sakralne i javne objekte, ali i rukopise, odjeću, oružje kao i druge predmete od metala. Na našim (prim. aut.) prostorima su za epigrafsku dekoraciju primjenjivane najčešće dvije vrste pisma, neshi i talik sa oblim arapskim slovima, dok se geometrijsko kufsko pismo rjeđe upotrebljavalo. [1]
Kaligrafija je umjetnost lijepog pisanja (krasnopis). Svaka civilizacija imala je svoju kaligrafiju, pa razlikujemo, na primjer, arapsku kaligrafiju, osmansko-tursku, kinesku i druge. Osmanska kaligrafija je bila veoma razvijena u 15. i 16. stoljeću. Dvojica najslavnijih kaligrafa u osmanskoj povijesti živjeli su i djelovali upravo u tom periodu. Jedan je Šejh Hamidullah (umro 1520.), drugi jednako slavan bio je Ahmed Karahisari (umro 1556.)[2]
Šest poznatih vrsta kaligrafskog pisma: sulus, nesh, muhakkak, rejhani, tevki i rika’, zajedno se nazivaju ‘aklami sitte’ (što znači – šest pera). Poznati kaligraf Šejh Hamidullah 1485. godine je u njima pronašao vlastiti stil pisanja. Bio je član organizacije likovnih umjetnika i umjetnika iz primijenjene umjetnosti koja se zvala Ehli Hirefa. Umro je 1520. godine, kad dolazi umjetnik Šahkulu i pristupa ovoj organizacije, te do 1550. godine djeluje u dvorskoj iluminatorskoj radionici.
Nasr smatra da je kaligrafija ključ za razumijevanje najdubljih dimenzija islama.[3] Potezom tinte na papiru i drugim podlogama, simbolizmom tačke i svojim linijama kojima se prepušta ispisivanjem ajeta iz Časnog Kur’ana kaligrafija postaje veoma upečatljiva vizuelna forma podsjećanja vjernika na njegov ibadet Uzvišenom Allahu, dž.š.
Kaligrafsko pero podsječeno je ukoso i od njegove širine i kosine vrha zavisi veličina napisanog harfa. Stari kaligrafi su u osmansko doba sami pravili tintu i podlogu za pisanje. Neki istraživači navode da su u razumijevanju islamskog ezoterijskog uma, slova bića koja su, prije nego ih je napisala kaligrafova ruka, obitavala u najdubljoj unutarnjosti.[4]
Umjetnost kaligrafije nije moguće porediti niti sa jednom drugom vizualnom umjetnošću, ona je sa svojim bogatstvom i jedinstvenim primjerima apstraktne ekspresije, najimpresivniji žanr islamske umjetnosti.
Levhe, opisane na pomenuti način, nalaze se i u muzeju u Medini ‘Dar Al-Madinah Museum mile’ (Madinah institute for leadership & entrepreneurship).
Islamska kaligrafija kao poseban fenomen umjetničkog izraza ima posebno mjesto u obzorjima islama. Usljed narastajućih kulturnih potreba osmanskog društva, sazrelog estetskog senzibiliteta i široko rasprostranjenog interesa za kaligrafsku umjetnost nastali su izvanredni stilovi pisama.[5] Najpoznatiji stilovi su: sulus (thuluth- specifično kaligrafsko pismo pisano slobodnom rukom), kufi (dekorativno-ukrasno i geometrijsko koje se radi uz pomoć linijara)[6], divani, farisi, tevki, rika, nestalik, nesh i muhakkak.
S kaligrafijom su usko povezani minijaturno slikarstvo i umjetni zanati, posebno knjigovestvo, tauširanje, rezbarsvo, keramika itd. Arapska pisma susrećemo u epigrafici, na platnima, oružju, kućnom posuđu i drugim predmetima. Rukopisni kodeksi su obično svarani timskim radom prepisivača, kaligrafa, slikara i knjigovezaca (mudžellida). Ovi potonji bi kožnom uvezu znali dati prijatan izgled utiskivanjem cvjetnih i figuralnih ukrasa i pozlaćivanjem arabeski, slova ili linija na uvezu.[7]
Kaligrafski oblici skupine harfova mogu biti pravougaonik, kvadrat, krug ili neki proizvoljni oblik. Većina kaligrafa se odlučuje da tankom olovkom iscrta želejni oblik buduće levhe u koji će smjestiti harfove nekog ajeta.
Natpisi nad džamijskim ili medresanskim vratima, na nadgrobnim spomenicima, nad česmama i knjižnicama su tako majstorski izrađeni da se često ne zna gdje prestaje slovo, a gdje počinje ornament. Takvi su natpisi, klesani ili slikani, u mihrabu u džamiji, na česmama, na knjižnicama, dok se posebno razvio na papiru, samtu ili staklu, pisani natpis, l e v h a…[8]
Kako smo kazali, kaligrafija je u islamskoj umjetnosti imala veoma značajno mjesto. Njome su se ukrašavali zidovi sakralnih objekata, stropovi, unutrašnjost kupola, stubovi, kapije… Moglo bi se reći da arhitektonski prostor i dekoracija čine jedinstvo. Dekoracija je neodvojivi dio tog prostora, ona je nužnost koja iz njega proizilazi. Kaligrafija se ispisivala na levhama, nišanima, koricama knjiga itd. Njome su se pisala pisma, dokumenti, pečati, tugre, izrađivao novac i dr. Od mnogobrojnih kaligrafskih vrsta pisama (sulus, kufi, rika, muhakkak, farisi, nestalik, divani, nesh…) kod nas su u upotrebi dominirala pisma sulus, kojim su se ispisivale levhe i natpisi u džamijama i kufi sa svojim dvjema podvrstama: kufi geometrijsko i kufi dekorativno pismo. Pismom divani su se najčešće ispisivali sultanski fermani.
Sulus (thuluth) kaligrafsko pismo je pismo krivih linija i jasnih harfova. Oblici u koje se smještaju harfovi najčešće su proizvoljni. Ovo se pismo smatra klasičnim pismom islamske kaligrafije i u najširoj je upotebi.
Kufsko pismo je prvi stil (arapskog pisma) islamske kaligrafije, koji je nastao u Iraku u Kufi i po njemu dobio naziv. Ono je izgradilo svoj vlastiti pravac i ne da se porediti sa drugim stilovima arapskog pisma.
Najosnovniji ili bazni oblik je tzv. uglasti, kvadratični kojeg karakterišu oštri uglovi, prave linije – horizontalne i vertikalne. Fascinantna, ekspresivna snaga kufskog pisma, izražajnošću naglašenih i oštrih horizontala i vertikala, svojom očiglednom strogošću koja je, i pored naglašene simetričnosti, lišena svakog negativnog konteksta, kao i monotonosti, nudi toliko mogućnosti različitih načina komponiranja.[9]
‘Kufi dekorativno’ pismo se najčešće koristi kod ispisivanja reklama i logo-a na objektima, jer je estetski prelijepo. ‘Kufi geometrijsko’ se piše pomoću linijara i nema hareketa, tj. oni se ne pišu.
Sultani su ‘divani’ pismo koristili kod ispisivanja sultanskih fermana, ‘nesh’ u prepisima knjiga, ‘nestalik’ za pisanje poezije, ‘rika’ (brzo pismo) u svakodnevnoj upotrebi, ‘muhakkak’ i ‘dželi’ u kaligrafiji, ‘rejhani’ za prepisivanje Kur’ana a.š. na veliki format, ‘tevki’ za potpisivanje imena sultana itd.
Kod ‘shikaste’ pisma (koje su razvili osmanski kaligrafi) slova su kratkih ligatura i veoma niskih i ukošenih vertikala, u slobodnom međusobnom vezivanju slova, ispuštanju znakova kratkih vokala, te dijakritičkih znakova konsonanata. Otuda se čini vrlo nečitljivo,tj. najteže ga je čitati od svih vrsta arapskog pisma.[10]
Na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru 2008.godine se između ostalih počeo izučavati i predmet ‘Kaligrafija u grafici’ kod profesora Dr. Fehima Huskovića, gdje su u tehnici ‘linoreza’ i ‘suhe igle’ nastajali eminentni kaligrafsko-grafički radovi.
Zapis na kaligrafskim radovima – levhama koji je u većini slučajeva Kur’anski ajet, prema nekim autorima, ‘mora tvoriti iskustvo gledanja koje odgovara prethodećem iskustvu slušanja’.[11] (Kaligrafsko) pisanje Kur’ana – kako vele eminentni stručnjaci – je istinski ‘sakramentalni’ čin, vizualizacija objavljenih Božijih istina i slavljenje Njegove jednosti; ono je kao umjetnički čin uspjelo da kroz raznoliku igru boja, svjetla i sjenke, vizuelno predstavi kur’anski monoteizam.[12]
Radi poruka koje sadrže, kaligrafski radovi – levhe imaju posebne vrijednosti predstavljene kroz duhovno-estetski izraz. Kaligrafija je u islamskoj umjetnosti nadomjestila ono što je pružala figuracija u drugim kulturama i umjetnostima. U kaligrafskim oblicima likovni umjetnici su našli forme za svoje estetsko-likovno izražavanje. Kaligrafi su često radili zajedno sa iluminatorima ili kamenoklesarima, keramičarima, majstorima koji su kaligrafiju primjenjivali na staklu, drvetu, kamenu, metalu, tekstilu.
Ali, kaligrafi su djelovali i kao samostalni umjetnici. Stoga se kaligrafija javlja rano kao samostalno, novo umjetničko područje islamske umjetnosti. Ako se za ranu islamsku umjetnost može reći da je bila pod uticajem starih i ranijih mediteranskih, a potom i azijskih kultura, onda se za kaligrafiju – arapsko pismo može tvrditi da je od svojih početaka, Poslanikovog s.a.v. vremena već originalna izvorna umjetnost. Arapsko pismo, istina, spada u mlada pisma (starija su klinasto, grčko, latinsko, kinesko…) ali, već u ranoj fazi formiranja kada su se pismena razvila iz nabatejskih i aramejskih pismena, arapsko pismo, koje često jednostavno zovemo kaligrafijom, dobilo je svoje prepoznatljive stilske oblike.[13]
Prenosi se da je Halid b. Ukbe došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: „Prouči mi nešto iz Kur’ana!” pa mu je učio: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje…”[14] Halid ga je zamolio: „Ponovi mi!” pa mu je ponovio, a zatim je Halid rekao: ,,Tako mi Allaha, zaista je u njemu (Kur’anu) slast i draž, u podnožju mu je bujno zelenilo, a na vrhu plodovi, i ovo nisu riječi čovjeka!”[15] Pa, ako bismo kazali da je duhovni izraz islamske kaligrafije u svakom ispisanom ajetu u poruci, onda bismo kazali da je njegov estetski izraz u formi ispisanog.
Koliko su Bošnjaci Sandžaka pridavali važnost poruci i formi kaligrafskog pisma govori i ova stara fotografija na kojoj se kaligrafski rad nalazi na vanjskom zidu stare oronule kuće u Rožajama, u južnom dijelu Sandžaka.
(Nastavit će se)
______________________
[1] Redžić Husref: Utjecaji Turaka na materijalnu kulturu jugoslovenskih naroda, Enciklopedija Jugoslavije, knj. 8, str. 403., Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1971.
[2] Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije II, str. 402., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2008.
[3] Nasr Sejjid Husein: Srce islama, str. 290., El Kalem, Sarajevo, 2002.
[4] Meyerovitch Eva de Vitray: Antologija sufijskih tekstova, str. 276., Naprijed, Zagreb, 1988.
[5] Isanović Nusret: ”Osobenosti islamske umjetnosti i njen izraz u arhitekturi i kaligrafiji”, str. 561., FIN, Sarajevo, 2006.
[6] Autorica teksta Dr. Mersada Nuruddina Agović savladala je pisanje kaligrafskih pisama sulus (thuluth) i kufi (dekorativno i geometrijsko)
[7] Balić Smail: Kultura Bošnjaka, str. 169., RiR, ipp Tuzla, II izdanje, Zagreb, 1994
[8] Nametak Alija: ,,Islamski kulturni spomenici turskoga perioda u Bosni i Hercegovini”, str. 36., Državna štamparija u Sarajevu, Sarajevo, 1939.
[9] Teparić Meliha: Apstraktno slikarstvo uprimjereno u kaligrafiji, Revija za umjetnost ‘Odjek’, proljeće, 2008.
[10] Teufik Muftić: Arapsko pismo (razvoj, karakteristike, problematika), str. 178., Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1982.
[11] Mahmutćehajić Rusmir: O nauku znaka, Dijalog br. 6., str. 117., Sarajevo, 1996.
[12] Karić Enes: Hermeneutika Kur’ana, str. 20., Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1990.
[13] Krzović Ibrahim: Izložba kaligrafije, Časopis za obrazovanje, nauku i kulturu ‘Most’ br.178., Mostar, 2004.
[14] En Nahl, 90.
[15] El Gazali Imam Ebu Hamid: Tajne učenja Kur’ana, str.22, Odbor islamske zajednice Travnik, 1997.
Izvor: Glas islama, br. 289
