Redakcija Milenko Stojičić
SIJARIĆEV DUKAT
(U Bosni priče nestori pisanja straše mladune pera: «Ko sa Sijarićem preživi noć u nadpričavanju, pelcovan je! Salio je stravu književnosti! U mastionicu mu kanula kap olova!»)
Sa Aedom Sijarićem preživjeh u hotelu «Bosna» hiljadu i drugu noć u kojoj se sjaj svijeće sjedini sa rujem zore. Uhvatih jadac od «starog kamena, starog vremena i stare priče». U mističnom trenu tješenja svijeće, ne znajući grije li zora svijeću ili svijeća zoru, čuh šapat:
«Umrijeće u tami i onaj što je cijeli vijek prodavao svijeće…»
Ne bih se smio zakleti ni u olovku ni u svijeću – šapnu li to On ili pjesnik Šer-Ane u varljivom vremenu banjalučke noći u kojoj je kamen propričao…
Pripremajući se za doček, kao larva svilene bube učaurih se u kanuru Njegovih knjiga, izvlačeći svilen konac lijepih rečenica. Dočekivah zoru u pripovijedima, drhturih u iščekivaju susreta sa Aedom, miriteljem «usta» i «knjige», naizust naučivši riječi kojim su ga obasipali: «od paukovog uzlaska uz gredu zna napraviti kosmos»; «posljednji veliki pripovjedač» koji priča «kao da šumi slap», a priče, «spasenje od duševnih muka… uklesao u kamen trajanja»; «lirik s alhemijskim mirisima moderniteta» čije pero ostavlja «kultivisanu šaru»; čitači Njegovi su «ljudi vole da slušaju priču i da sami rado pričaju»…
Plamteći unutarnjom vatrom uzbuđenja, pozdravih ga na recepciji hotela. Reče da rado dolazi u Banju Luku i u Banjaluku. Ključem od riječi odmandali kapiju grada u kojem je nekoć živio:
«U knjigama sam ga dograđivao!».
Zaslijepljen njegovim pogledom uvukoh se u ljušturu ćutanja, da se ne prodam nipodašto pred zlatarom jezika i vještakom u otvaranju usta. Aed od lijepe «službenice» poruči:
– Anđele, kafe za đavole!
– Prvi put služim đavole! – reče ona.
-I posljednji put! Zapamtićeš ovu noć! – priprijeti, raskrilivši obrve, orlovska krila. Službenici zadrhtaše ruke, čaše na tacni zazveckaše, a On mi šapnu:
– Ne pijem sam gorku kafu tuge, nego kafu zaslađenu šećerom razgovora iz dvoja usta, šećerom iz Bagdada!…
Stidljivo priznah da se krišom umivam mastilom, brišem bijelim listom, tumaram bijelom pustinjom sa olovkom u ruci, najnaličniji slijepcu sa štapom. Aed poskoči na stolici, razvi sure obrve:
– O, moj Šeherezade!
Teško uzdahnuh u novom imenu, uplaših se tereta zlatoušća, opržih kafom usne i jezik. Rekoh da često konačim u njegovim pričama, vježbajući skidanje paučine sa rođenih usta. U mom fildžanu kafa se ustalasa, a On reče:
– Vodim te u duboku noć, na dalek put! Ne zna noć ništa o putu, ni put o noći! Pođimo zbog ljepote putovanja…
U počelu putujuće priče sretosmo lijepu Neronovu ženu na čelu karavana od pet stotina konja, magaraca i mula pod teškim tovarima zlata. Aed mi šapnu:
– Konji, magarci i mule slijepi su od zlata!
Prolazeći pored Horacijevog konačišta čusmo kako pjesnik recituje tužbalicu u kojoj krekeću žabe, zuje i peckaju komarci. I reče Aed:
– Sve bih pisce prvo svrnuo u Horacijevo konačište!
Jednu noć prevarismo sa pjesnikom Epiktetom, opijajući se muzikom njegovih stihova. Ujutro jedva pređosmo preko mostova na Dunavu, koje je gradio Apolodor, zidar Damaska.
– Je li starija Horacijeva olovka ili Apolodorova mistrija? – upita me Aed.
Zahvalih se noći što ne vidje moje crvenilom stida obliveno lice.
– Pokloni se Apolodaru! Nije isto zidati Damask i olovkom tući žabe i komarce!
Otključa mi, potom, kapije Samarkanda u kojem orgija Džingis-kan a mudrost milošti Čang-Čun:
– Džingis-kan se boji Čang-Čuna! – reče.
Pomislih da smo izgubljeni u tajanstvenoj čavrndiji noći a put nam se rasputio na sve četiri strane svijeta. Vodeći me kao slijepca nepoznatom zemljom reče a ja se uplaših:
– Zemlja, pala šapatom! Šuuu – šaaa! Sagni se, poljubi zemlju, prislušni šta će reći!
Padoh na zemlju, poljubih je, prislušnuh, opipah naše stope. Sjetih se imena rođene zemlje, razveselih se. U srcu velike guste šume ukaza nam se kraljica Jelenu u udovičkoj crnini:
– Crna kraljica u crnoj šumi!
– Ova voda nema nikoga svoga! – rekoh prelazeći neku uzjogunjenu, stenjavu vodu.
– Ima, nas dvojicu! To je Drina!
Ugledasmo kulu iz koje se ori jeka, cika i stenjanje:
– Prokleta Jerina i njeni orijaši! Vodio bih te ali jedna nam je glava na ramenu! Kamen je od vremena pocrnio, kula se lišajem izasula a Prokleta Jerina plaća orijaše da lišaj skidaju sa njenoga tijela! Briga je za kulom!
Na obali Neretve pokaza mi «ploče izjedene ljudskim tabanima»:
– Istorija, Šeherezade, dolazi kasnije!
Trgovci na «pamučnom putu» rekoše da na Neretvi boluje majstor Sinan. Zatekosmo ga u «strijepnji i čežnji da se stane na onu drugu obalu». U banjalučkoj tvrđavi Kastel obiđosmo osuđenika na smrt, mladog Ošpergona. Kroz prste nam proteče tri litra bisera i trideset hiljada dukata, koliko je majka dala da otkupi sina. Aed me poduči:
– Čuvaj se zveke dukata i bisera! Turčin je otkup sasuo u odsječenu Ošpergonovu glavu kao u varićak! Poslije pisci,, omamljeni zvekom, slažu da je toliko majka platila da joj ubiju sina! Ogriješili smo se o Ošpergona i njegovu majku, prisjest će nam u grlu biseri i dukati! Ukrast ću jedan dukat i staviti ga ispod jezika za sreću priče! Vidjećeš kome ću ga dati!
U nepoznatom gradu iz prelijepe česme napismo se «vode studene kao grom»… Svinusmo krug putujućom pričom vrativši se u hotel «Bosnu». Aed se strese, ugleda kroz prozor rogatog mjeseca koji se gušio u viru neba. Zasu me riječima:
– Srkao si kafu na mjesečini, nikad kafu od mjesečine!.
Lijepa službenica nekoliko puta ugasi svjetlo, opomenu nas da i mi svjetla pogasimo u svojoj đavolskoj priči, da ledene kafe dosrknemo. Taman primislih da svoj san ne bi prodala za hiljadu i jednu priču, kad je Aed pozva:
– Donesi svijeću i kafe! Ne mislimo ići dok se ne umijemo rujem zore, tvojim osmijehom i kafu od mjesečine ne zašećerimo pričom!
Ona donese svijeću i kafe. Aed zapali svijeću, reče:
– Sagni se, da ti vidim lice! Svijeća ima hiljadu očiju!
Pokaza joj ukradeni «Ošpergonov dukat» a meni namignu.
– Što kriješ lice rukama, anđele?
– Da me dukat ne urekne!
– Dukat je naš do zore, a tvoj od zore ako nas lijepo poslužiš!
Zasijerena sjajem dukata, dočeka sa nama mjeseca u prozoru. Aed obeseljenu svijeću stavi na dukat:
– Zlato najljepše gori u mraku! Noću vatra sukti iz zemlje gdje je zlato zakopano! Zato sam i stavio svijeću na dukat, vatru na vatru!
Lice mu se smrknu, sure obrve nadviše nad oči:
– Iz svijeće me tuga za srce ujeda! Tužan čovjek ljepše priča!
– Otkud u svijeći tuga? – upitah.
– Svijeća meni obasja lijepo lice đevojke, a njoj moje ružno lice starca! Da mi tebe nije, pio bih ljutu amberiju! Ti si mi kocka šećera!
Prosvijetli mi se u glavi, sazrije misao o svijeći koja ima hiljadu očiju… Aed u prozoru vidje mjeseca zakoprcanog u plavetnom viru neba. Ulovi me u mrežu priče, započe kušati nježno, izokola. Tihnuh da sam iz Varcara a on će:
– Varcar je u svilu i kadifi priče! Izaberi jednu, da mi se kafa ne sledeni!
Trščano tijelo mi zadrhta, usta i jezik utrnuše. Uzdahnuh, ujedoh se za jezik, osnovah varcarsku priču a Aed podignu obrve:
– Na moju priču ide tvoja priča kao plamen dukata na plamen svijeće!
Izabrah priču o ruskoj piti a On mi se zahvali:
– Lijepa čast! Uz kafu ide ruska pita!
Razmrsih kudjelju priče o Varcaru, u kojem se, od svih kadifli-kolača, najviše jela ruska pita. Pogriješih, spomenuvši i brkove «kletog» Josifa Visarionoviča, umazane ruskom pitom i u snu. Savršeni pričac zategnu nit moje priče:
– Vodicu mi na usta nagoniš! Staljin je bio majstor za sibirske pite od čelika, snijega i leda! Radije ću se zasladiti ruskom pitom iz usta tvoje priče!
Opisah slastičarnu i džamijsko dvorje za vrijeme večernje molitve.
– Ruska pita stade mi u grlu! Vjernici, u panici, nagrnuše iz džamije! – rekoh.
– Uvodi me u džamiju! – reče Aed.
U pređu priče zavih hodžu procijepljenog u licu.
– U strahu nema ni kapi krvi! – dometnuh.
– Šeherezade, glavu ti spasi lijepa rečenica od koje kafa proključa i zaledi mi se krv u žilama!
Pomislih u strahu na udicu priče, basanje u mraku pripovijedi. Naciljah u samo srdašce pripovijedi:
– Džamija progovori!
Aedu se ruka zatrese, kafa prosu po stolnjaku zore, svijeća se zanjiha i pade sa dukata koji potamni. Ispod surih obrva zraknu me očima:
– Pričom kafu talasaš, svijeću sa dukata obaraš! Kad džamija progovori i Priča progovori!
Zagleda se u crnu amebu na stolnjaku, zlatousto reče:
– Pustimo crnu priču amebe! Vodi me u zoru svoje priče!
Razvih priču sovinim hukom iz džamijske nutrine od kojeg mi se u grlu popriječi ruska pita. Aed me pohvali:
– Mudro me u priču zavodiš! U Bagdadu, prijestolnici priča, svaku riječ bi pozlatio dukatom! Bio bi zlatni pričar!
Osvježih priču «bijelim rečenicama». Aeda zasvrbi šutnja. Zavrpolji se na stolici, mućnu talog kafe u fildžanu, kvrcnu u dukat i pomilova tijelo svijeće. Rekoh da se huk iz džamije ču još jednom.
– Tri puta, Šeherezade, tri puta! – pouči me.
Zastiđen, kao bisere prebirah riječi u ustima. Sjetih se drevne priče o lavirintu, prividjeh kako bisere za sobom prosipam. On proniknu u moju misao:
– Prepredaj pređu priče!
Primajući zapovijest kao miloštu rekoh da je prvi do sebe došao trač-telal Jusuf, čaršijski prznica i pijanica. I prosuh trač-telalove riječi:
– Allah opominje!
– Ovo što mi činiš pričom premaša ljudske počasti! Kud si me zaveo, gdje ću stići?! Prznicu i pijanicu si u priči posvetio! I ja sam im širom otvarao vrata priče! Tvoja priča popi mi najljepši srk kafe! Neka kafa pije samu sebe, kao što priča raspričava samu sebe!
Strah od kraja priče priliječih Njegovom pohvalnicom. Klupko kanure pripovijedi hitnuh u grudi džamije, svrhunih riječi na jeziku:
– Kad telal Jusuf prinese uho džamijskim dverima, stomaku osjetih glad od straha.
– Kamen kamenu to bi kazivo, pa bi u sreći ludoj prebivo! Pazi na zlatni čavao priče! – opomenu me.
– Sove u džamiji! – uhvatih jadac priče u Jusufovim ustima.
– Šeherezade, moj drugi a tvoj prvi rat! – reče Aed, zagleda se u crnu amebu od kafe koja se nadima na stolnjaku. Uplaših se svoje priče u koju na velika vrata uđe Aed preskažućom rečenicom bez koje bi se priča rasprsla kao mjehur od sapunice… Omami li me ruj zore ili u meni progleda strah, ali vidjeh kako se na stolu svijeća ugasi a dukat upali.
– Gori dukat! – viknuh, a lijepa službenica rukama pokri oči.
– Na ovome svijetu – reče tajanstveno – sve je priviđenje, a to se noću najbolje vidi!
Somnibulan, nastavih usukanu nit njegove rečenice:
– Priča istopila noć, svijeća priču a dukat svijeću!
– Mjesec se drži za slamku priče! Kad priču skončamo, utušiće se! – reče On, ugledavši u kučini nebeske plaveti pola mjesečevog roga, strahujući za mjesecom utopljenikom.
Pomilovah hladno tijelo svijeće. Aed se lagano zanjiha na stolici, prosu riječi zapečaćene u svojoj knjizi, pripuštajući i mene među njene korice:
– O Šeherezade, o Šer-Ane, duboko je zašla noć a ja jednako sjedim u svojoj odaji i gledam svijeću kako dogorijeva, kao da naglo vene cvijet…
Propuknu zora. Strah providi na moje oči; na stolnjaku ugledah crnu amebu u obliku rođene zemlje, ledenu svijeću i vatren dukat. Aed me umiri:
– Ništa ja nisam pričao, ništa ti nisi čuo! Usta mi nijema i modra!
– A rat?
– O Šeherezade, o Šer-Ane, nema ništa kad se umire, do da se polako zatvore vrata …
Pucnu dlanom o dlan, probudi u ćošku pospanu službenicu:
– Pošto kafe i san u tvojim očima?
– Preplatili ste pričom!
– Niti smo mi šta pričali, niti si ti čula! Uzmi zapaljeni dukat, zahukni ga i zagrizi! Speri sa njega loj svijeće i u njemu ćeš, ko u ogledalu, vidjeti onoga koga bi željela vidjeti!
Pruži mi svoje crno naliv-pero «Pelikan»:
– Napuni ga kafom i mjesečinom iz fildžana razgovora! Ne treba mi više pero gavranovo! Uhvatio sam za kljun crnoga gavrana priče i pisanja! Ti si mlad a mlada rana brzo zaraste! Ako ti pero zaškripi i zacvili po papiru, uzmi me za svoga Vergilija!
– Pakao?!
– Pakao, moj Šeherezade!
