Milo Radov
PRVA PETOLETKA
I
.
Po svemu što je dosad bilo,
slutim,
teška rana.
Prvo trideset i jedna,
pa sto pedeset i jedna,
pa trideset i tri,
pa trista i četrdeset rana.
Pa, kasnije, trista trinaest,
pa sedam,
pa trista i četrdeset rana.
A snijeg pada,
i vjetar zavija.
Mećava prekrila pute.
Kozje staze zametene.
A još toliko dana
da na obzorju slutim oči sumanute.
Po svemu što je dosad bilo,
slutim,
puno rana.
.
II
.
Prijatelj ako te upita koliko si u svemu ti tu,
i koliko traje to razdoblje, sneno,
podaj se tada i suncu, i klasju, i žitu,
i vremenu što nas razdvaja, ženo.
Sjećam se, k’o juče da je bilo, mojih laži.
Za rosu vreli zraci osim smrti šta su?
Mećava danas otvara vrata, bradu struže. Kaži
istini da se izgubila, i da je nije bilo ni u mom prvom glasu.
Po svemu što je dosad bilo, slutim,
puno rana. Ptica u kavezu nije više ptica!
Zaboravi da leti. U snu se vere obroncima strtim,
u košmaru. I ne sjeća se ni svoga, ni dragih lica.
Prijatelj ako te upita koliko si u svemu ti tu,
i koliko traje to razdoblje, sneno,
podaj se tada i suncu, i klasju, i žitu,
i vremenu što nas razdvaja, ženo.
.
III
.
Majka mi briše graške znoja s’ lica,
djeca plaču.
Nerođena!
Zaboravila ih rana jesen na krovu.
I ruka na koljenu.
Nerođena me deca zovu!
Preko nišana cilj mi dalji.
Voda razara.
Korak od nas, iza zida, komšija
ženu kara.
Prašina na stolu,
”MINIMATIK” iznad glave, pisma žuta.
I balkoni razoreni,
i stare dame,
i korzo pusto,
i Bor bez borova,
i sve to meni
da zaluta,
i da me ustoliči
zima ova.
A čelo vlažno.
Svako svitanje noć ne nosi.
Samo privid. I privid je da si tamo,
i sve mi važno,
i privid mi važan,
i nanosi.
I imenik bez tvog imena,
i grad taj,
i čari malog stana,
i to selo.
Po svemu što je dosad bilo,
slutim,
teška rana,
zacijelo.
Po svemu što je dosad bilo,
slutim.