Redakcija Mirsada Bibić-Šabotić, rođena je 1966. godine u Peći, gdje je završila osnovnu i srednju školu, a Filološki fakultet, odsjek Jugoslovenska književnost i srpsko-hrvatski jezik, u Prištini. Kao profesor, radila je u Prištini, Peći i u Rožajama gdje i sada predaje maternji jezik u Gimnaziji ,,30. septembar’’. Za poseban doprinos u oblasti obrazovanja dobitnica je Tridesetoseptembarske nagrade, najvećeg opštinskog priznanja za obrazovanje i kulturu u Rožajama, zatim, dobitnica je Iskre, nagrade za indivindualni doprinos u filantropiji, koju joj je dodijelio Fond za aktivno građanstvo u Crnoj Gori, a kruna njenog obrazovnog i vaspitnog rada je Oktoih, državna nagrada za izuzetne rezultate ostvarene u oblasti obrazovanja i vaspitanja, koju joj je dodijelilo Ministarstvo prosvjete Crne Gore.
Autorica je (tekstopisac, scenograf i režiser) dvadeset pozorišnih predstava, zbirke pjesama ,,Žad”, zbirke dramskih tekstova ,,Drame”, romana ,,Majko zašto?” (dva izdanja), zbirke priča ,,Nemiri”. Objavila je brojne recenzije, romansirane biografije poznatih ličnosti, te analitičke i istraživačke radove obrazovnog i vaspitnog sadržaja u časopisima i zbornicima u zemlji i inostranstvu. Dobitnica je književne nagrade za priče ,,Vriska” i ,,Đula”. Žiri na Međunarodnom pjesničkom susretu ,,Krilata Seošnica 2016.” dodijelio joj je Povelju za književno stvaralaštvo. Udata je i majka je četvoro djece. Živi u Rožajama.
Rođeni ste i odrasli u Peći. Šta su Vaša sjećanja na djetinjstvo? Šta ste sanjali, da postanete, ovo što ste sada, pisac i profesorica maternjeg jezika ili nešto drugo?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Odrasla sam i sazrila u multietničkoj sredini, u Peći. Potičem iz radničke porodice, gdje se gajila ljudskost i poštenje. Živjela sam pored religiozne majke i autoritativnog oca pa su red, disciplina i religioznost bili osnova za moje vaspitanje. Djetinjstvo mi je bilo bezbrižno i bogato jer nema šta ljepše nego odrastati uz tri sestre i dva brata. To sam shvatila šta znači kada sam sazrila i kada je ta ljubav dobila šire dimenzije. Zato sam i izrodila četvoro djece jer je porodica najveće bogatstvo.
Još kao dijete, divila sam se mojoj učiteljici Dragici Vukić. Tada sam shvatila da je biti prosvjetni radnik najplemenitiji posao. Ipak, svoj stav sam učvrstila u srednjoj školi, u Gimnaziji ,,Sveti Sava“ u Peći kada sam upisala jezički smjer. Tada sam konačno riješila da ću se odazvati prosvjetiteljskom pozivu.
Zašto ste upisali Filološki fakultet, Odsjek jugoslovenske književnosti i srpski jezik u Prištini? Ljubav prema pisanoj riječi ili prema prosvjeti?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Voljela sam da čitam i u knjigama sam nalazila putokaz ka vaspitanju, naravno pored svojih roditelja. Shvatila sam da knjiga oplemenjuje čovjeka. Iskreno, nikada nijesam voljela prirodne nauke, posebno matematiku i fiziku. To je bio još jedan razlog da upišem društvene nauke. Po prirodi sam temperamentna, a taj temperament podvlači sa sobom entuzijazam, ambicioznost i kreativnost. Biti profesor, naravno pored znanja, znači biti fleksibilan, ambiciozan, entuzijasta i kreativac i samo takve osobe, zasigurno, mogu uspjeti u ulozi vaspitača. Sebe sam vidjela kao profesora književnosti i jezika jer sam smatrala da svojim vrlinama mogu da dam veliki doprinos obrazovanju i vaspitanju
Rekoste da ste temperamentni, ipak Vas drugi opisuju kao emotivnu osobu. Je li istina negdje na sredini ta dva opisa?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Psihologija je pokazala da je kod temperamentnih ljudi istovremeno prisutna i hipersenzualnost. Svoj temperament iskazujem kroz svoje ambicije, kroz entuzijazam, kreativnost, a najviše kroz svoje stavove o ljudskim vrijednostima. Mrzim nepravdu, laž, poltronizam, korupciju, mito i mnoge devijantne pojave. U tim trenucima ,,glasno progovaram“, ljuta sam i ogorčena. Ljudi u većini slučajeva ,,rade ispod žita“. Ja tako ne mogu, ne dozvoljava mi obraz, ne dozvoljava mi ono ljudsko. S druge strane, veoma sam osjetljiva i najmanja uvreda me pogađa. Patnja i empatija znaju često da mi poremete san. Ti ,,drugi“ su u pravu jer će me moja emotivnost koštati života.
Čije ste pjesme i priče voljeli da čitate tokom školavanja a šta čitate danas? Koje su Vam knjige najbliže uzglavlju, odnosno radnom stolu?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
U osnovnoj školi čitala sam školsku lektiru. Tek u srednjoj, osjetila sam polet ka lijepoj riječi. Oduševljavala me mudrost Meše Selimovića, slikovito pripovijedanje Iva Andrića, filozofske rasprave i polifonija Dostojevskog, bošnjačko jezičko bogatstvo Ćamila Sijarića. Voljela sam da čitam djela Danila Kiša, Alberta Kamia, Foknera… Ovih dana moju čitalačku pažnju zaokupljuje knjiga ,,Obnovi svoj život“ od Muhammeda El-Gazalija.
Za dvadeset godina ste napisali 22 pozorišna teksta, režirali ih i prikazali rožajskoj publici. Popularne su Vaše predstave koje izvode učenici: Bika ćera modu, Naš jezik, Predizborna kampanja, Reforma školstva, Hasanaginica, Džekinica, Romeo i Julija, Kad lišće pada, Fejsbuk… Koliko bi značilo, prvenstveno mladim u Rožajama otvaranje pozorišta za mlade?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
U Rožajama postoji amatersko pozorište Kreativni haos i mogu vam reći da ova grupa odlično funkcioniše. Drago mi je da se podiže svijest ljudi kada je u pitanju ova vrsta umjetnosti. Ja sam davne 1996. godine započela aktivnosti sa dramskom sekcijom u školi. Mnogi mladi ljudi su svoja scenska iskustva upravo imali kroz moje predstave. Moja je želja da se u Rožajama otvori profesionalno pozorište jer smatram da bi na ovaj način kulturni život u Rožajama bio potpun, s obzirom na to da su Rožajci veoma kreativni i sposobni.
Prisutni ste na Fejsbuku. Recite nam nešto za, a nešto protiv interneta. I kako zaštititi ne samo djecu već i mlade od zavisnosti od interneta pogotovo što su nasilje i pornografija dostupni na klik, govor mržnje dominantan na društvenim mrežama?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
I sama sam bila žrtva internetskih manipulacija, ali, ipak, nijesam odustala jer mi je internet umnogome podrška u komunikaciji sa prijateljima, a posebno sa učenicima jer se dešava da putem Fejsbuka ponekad održim pokoji čas. Preko interneta se razmjenjuju informacije, mišljenja, emocije i sve ono što se prije nekoliko godina razmjenjivalo direktnim kontaktom. Emotivni život, socijalizacija, pokazivanje emocija vrše se daleko od drugih ljudi, pred računarom u praznoj sobi. Zbog velikih razdaljina i skupih izlazaka, a mladi uglavnom nemaju zaposlenje, mnogim mladim ljudima internet komunikacija je zamjena za realno druženje
I pored toliko pozitivnih sadržaja koje nudi internet, svjedoci smo da je ta pozitivnost ograničena. Virtualni svijet kojeg nam internet nudi postaje sve izazovniji. On pruža sadržaje u kojima je prisutno nasilje, manipulacija, loši uzori, modeli devijantnog ponašanja. To utiče posebno na mlade koji postaju prezasićeni brigom o svom izgledu i ugledu.
Došlo je do pomijeranja granica u stilu života. Ne baš tako davno, djetinjstvo i tinejdžerski dani su se provodili uz crtane filmove, ili se čekalo da se poslije TV Dnevnika odgleda neki američki film, dobra pop ili rok muzika ili neki drugi sadržaji koji će biti tema sjutrašnjeg razgovora na velikom odmoru, poslastičarnici ili improvizovanoj prostoriji koja je predstavljala arhetip današnjim kafićima. Međutim, mladi sate provode uz internet.
Ovaj dio stvarnosti zamijenjen je novim bioritmom. Internet je kreirao jedan potpuno nov način života. Stvaraju se stereotipi i predrasude u mnogim segmentima: nove navike, biraju se idoli i uzori, stvara se nova komunikacija i slobodno vrijeme se koristi na drugačiji način. Došlo je do rušenja starih i do kreiranja novih slika o stanju, potrebama, interesima i vrijednostima u društvu a najpodložnija su djeca jer se ona nalaze u životnoj dobi kada usvajaju obrasce ponašanja, kulturu i navike. Svjedoci smo koliko se nacionalizma i šovinizma iznosi putem interneta. Govor mržnje sve više zauzima maha. Iskreno, sve ono što često pročitam, podsjeti me na ostatke ratnih dešavanja kroz istoriju. Ponadam se da smo se osvijestili, ali, nažalost, zla neljudska kob i dalje luta po svijetu i kao da se bude duhovi zbog kojih je prolivena krv kroz istoriju društva.
.
Unazad 25 godina došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Sve više se trguje drogom, kupuju se i prodaju glasovi na izborima, kupuju se ispiti, diploma i radno mjesto. Je li život u SFRJ bio bolji ili smo mi tada bili bolji ljudi?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Dok je ljudi, biće i onih koji svojim stavovima i ponašanjem degradiraju čovjeka i unižavaju ljudske vrijednosti. SFRJ je davna prošlost. Zasigurno, društveni sistem koji je bio aktuelan u vrijeme njenog postojanja, zastario je model društva. Savremeno doba donijelo i novog čovjeka kome je data velika demokratija. Međutim, ta se sloboda zloupotrebljava i pretapa se u ljudsko bezumlje i ,,čovjek je postao čovjeku vuk“. Roditelji i profesori više nijesu autoritet. Mladi ljudi, tokom odrastanja tragaju za ličnim identitetom, i u medijskim ličnostima nalaze svoje uzore, prema kojima oblikuju svoje ponašanje. Nažalost, to su osobe bez temeljnog obrazovanja, bez jasnog zanimanja. Takođe, vrijeme je ,,hiperprodukcije“ fakulteta. Kada sam ja upisivala fakultet, uslov za studiranje, bio je odličan uspjeh. Danas, svako studira, privatni fakulteti su spustili na najniži nivo standard znanja. Fakultetska diploma je izgubila svoju vrijednost jer se pojedinci zapošljavaju iz rodbinskih odnosa ili po političkoj liniji. Korupcija sve više zauzima maha. Teško ju je savladati i pored borbe društva da se suzbije. Sve u svemu, kriza je morala i, iskreno, brinem se kako će moja djeca živjeti, a o unučadima i njihovoj budućnosti ne smijem ni da razmišljam.
Kako ste doživjeli raspad zajedničke države SFRJ? Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Zapadnom Balkanu?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Živjela sam na Kosovu i već poslije Titove smrti osjećale su se tenzije. Pamtim demonstracije, progone i sukobe. Ja sam po prirodi optimista i očekujem mir i vjerujem da će taj mir zavisiti od toga u kolikoj mjeri će Evropska unija uspjeti da nas integriše.
Vaš roman ,,Majko, zašto?’’ iz 2013. godine je izazvao značajnu pažnju kod čitalačke publike. Recite nam nešto o tom romanu.
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Roman ,,Majko zašto?“ je moj prvijenac i zadovoljna sam čitalačkom pažnjom koju je zavrijedio. Objavila sa dva izdanja, promovisala ga u Rožajama, Podgorici, Sarajevu i Albaniji. Nastao je kao dug mom zavičaju, mojoj Peći jer se najveći dio radnje dešava u ovom gradu. Najteže je govoriti o svom stvaralaštvu. Usaglasila bih se sa maksimom čuvenog Monteskijea koji je rekao: Pisci nijesu dobre sudije svojih djela. Pozivam se na ovu Monteskijevu ali ću pokušati da vam odgovorim na pitanje, a da to ne bude kritički stav. Naime, na jedan poseban način sam spojila fikciju i fakte, spojila prošlost i sadašnjost i napisala moderan roman 21. vijeka. Krenula sam od činjenice da su ,,ispijene“ i teme i ideje u književnost i da su savremenom pisanju potrebne inovacije. Moj glavni junak je dijete crne puti i motiv crnog djeteta nije zabilježen kod nijednog pisca u zemljama u regionu. Prvi dio romana nije zadovoljio horizont očekivanja publike, tražili su nastavak. Upravo su me čitaoci pokrenuli i motivisali da napišem drugi dio i uskoro se očekuje promocija. Nadam se da će moji čitaoci biti zadovoljni nastavkom romana.
Veoma ste popularna profesorica kod rožajskih gimnazijalaca jer se puno družite sa njima, pomažete im, zovu Vas druga majka. Šta to čovjeka najviše opredjeljuje u djetinjstvu i mladosti da postane dobar, loš ili zao?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Polovinu naših karakternih crta nasljeđujemo od roditelja. To znači da geni, okruženje u kom živimo i način vaspitanja utiču na naš karakter koliko i ono što dobijamo nasljeđem. Još od kada je Frojd utvrdio da je djetinjstvo ključno razdoblje za razumijevanje svih pojava u ljudskom rodu, psihologija u najranijim iskustvima traži odgovore za sve oblike ponašanja. Međutim, danas na djecu i mlade ljude umnogome utiču vršnjaci. Svjesni smo činjenice da autoritet roditelja iz godine u godinu opada. Ekonomska kriza utiče na razvoj mladih, pa oni svoje nezadovoljstvo često iskazuju destruktivnim ponašanjem. Mladi jednostavno ,,prepisuju“ jedni od drugih tako da u većini slučajeva geni gube na značaju i osoba se formira pod uticajem okruženja.
Šta mislite o ideji da se organizuje kulturna manifestacija Sandžačko kulturno ljeto gdje bi kulturna udruženja organizovala u svim sandžačkim gradovima kulturne aktivnosti u vremenu dva-tri mjeseca kada dolazi sandžačka dijaspora u zavičaj?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
To je odlična ideja. Vjerujem da bi bila produktivna. Imamo iskustva u okruženju. U Petnjici se svake godine organizuje ,,Bihorsko kulturno ljeto“ i moje iskustvo pokazuje da je ova manifestacija veoma uspješna.
Pored spomenutog novog romana šta trenutno još pišete, šta možemo očekivati novo iz Vašeg spisateljskog pera?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Objavila sam drugi dio romana ,,Majko, zašto? Imam u rukopisima sto pjesama i deset priča. Međutim, nastojim da objavim knjigu ,,Prikazi mišljenja i stavovi“. Imam je u rukopisu. Satkana je od prikaza mog stvaralaštva i mišljenja kritičara, onda, mojih prikaza o drugim književnim djelima. Takođe, knjiga je obogaćena i stručnim radovima u kojima sam iznijela svoja mišljenja o mnogim društvenim problemima.
Ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Odnijela bih moje ,,Nemire“. Naime, u ovu zbirku priča sam utkala dio svoje prošlosti, svoju sadašnjost, ali i budućnost. Moje viđenje tradicionalnih, moralnih i etičkih vrijednosti našli su posebno mjesto u ovoj knjizi. ,,Nemiri“ su moja porodica, moji prijatelji, ljudskost, humanost, tuga, bol…
Da ste Vi urednica edicije ‘‘Bošnjačka biblioteka’’, koje bi to bile prvih deset knjiga?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
,,Tuđe gnijezdo“ Huseina Bašića, ,,Bihorci“ Ćamila Sijarića, ,,Feniks“ Muhameda Abdagića, ,,Dug zavičaju“ Zaima Azemovića, ,,Žrtva“ Safeta Hadrovića- Vrbičkog, ,,Pod Kun planinom“ Faiza Softića, ,,Zid“ Enesa Halilovića, ,,Rod i dom“ Safeta Sijarića, ,,Niska od merdžana“ Šefke Begović-Ličina i ,,Majko, zašto?’’ (prvi i drugi dio) Mirsade Bibić-Šabotić.
Konsultant ste pri izradi Plana i programa za bosanski jezik osnovnih i srednjih škola u Crnoj Gori. Zbog čega je i dalje prisutan veliki otpor u medijima na prostoru bivše SFRJ ali i kod dijela Bošnjaka prema nazivu bosanski jezik?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Iskreno, istraživala sam i proučavala razlike između crnogorskog i bosanskog jezika i došla do zaključka da nema mnogo razlika između bosanskog jezika (onog bez hrvaticizama) i crnogorskog (nejotovana verzija). Oba jezika pripadaju istoj porodici. Meni nije jasno otkud otpor kad su male razlike. Svako ima pravo da se deklariše kako hoće, a time i svoj maternji jezik nazove kako želi. Otpor je čisto političke prirode, jer je politika uspjela svoje otrovne kandže da ubode u sve sfere života, pa i u obrazovanje. Mi živimo u demokratskoj državi Crnoj Gori u kojoj postoji adekvatna ustavna norma i zakonska regulativa koja otvara mogućnost implementacije bosanskog jezika. Neka se izjašnjava ko kako hoće, kada je u pitanju maternji jezik. Sigurna sam da se mi svi na južnoslovenskim prostorima odlično razumijemo, kada je u pitanju jezik, ali smo posustali kada je u pitanju ljudskost.
Vi ste javno i jasno deklarisana Bošnjakinja. Sa ovim nazivom ste se veoma rano sreli, kao djevojčica dok ste živjeli u Peći. Kako je moguće da se veliki broj Bošnjaka u Crnoj Gori i 2003. a posebno 2011. godine izjasnio kao Muslimani?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Biću kratka i jasna: musliman je vjerska odrednica, piše se malim početnim slovom, a Bošnjak je nacinalnost. Musliman je i čovjek iz Turske, islamske vjere, i čovjek iz Arabije, islamske vjere, a Bošnjaci su stanovnici sa prostora bivše Jugoslavije, islamske vjere. Treba razlikovati ova dva pojma. Tu nema dileme.
Nesebično ste pomogli mladim pjesnicima da njihova djela ugledaju svjetlo dana: Sead Šahman, Haris Zekić, Tajla Kurpejović, Amra Tahirović, Brahim Kajević, Amina Kuč… Da li pratite književna i kulturna dešavanja u sandžačkoj regiji? Da li biste izdvojili neko ime od mladih sandžačkih pisaca kao obećavajuće?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Enes Halilović obećava. Pred njim su sjajne spisateljske vode. U Tuzli studira mladić Haris Zekić. Nažalost, životne okolnosti mu ne dozvoljavaju da se afirmiše kao pisac. Vjerujem da će doći dan kada će njegove spisateljske vrijednosti doći do izražaja. Takođe, od mlađih generacija, izdvojila bih i Nadiju Rebronja. Vrijedno je spomenuti dvije mlade rožajske pjesnikinje pred kojima je svijetla pjesnička budućnost. U pitanju su Amra Tahirović i Amina Kuč, koje su se nakitile nagradama kako na državnom, tako i na međunarodnom nivou.
Za ukupan doprinos u obrazovnom i vaspitnom sistemu u našem gradu dobili ste Tridesetoseptembarsku nagradu, koju dodjeljuje SO Rožaje za izuzetan doprinos u oblasti kulture, nauke i obrazovanja. 2015. godine je bila Vaša godina u znaku nagrada, ,,Iskra’’ i ,,Oktoih’’. Koju nagradu priželjkujete?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Svaki čovjek ima svoju nafaku. Silom se ne može ništa. Dragi Bog nam je dao razum i mi pravimo svoju stazu. Ja nagrade ne priželjkujem, one mi se same nameću, jer su moj aktivizam, moje znanje i umijeće prepoznatljivo i uvijek će biti poštenih ljudi, kakav je Halil Markišić, da me predlože za nagradu. Zasad mi nagrade nijesu prioritet. Pisanje i rad sa mladim ljudima su moje vodilje.
Kada pogledate iza sebe, šta je to najvažnije, odnosno šta je sve važno u životu? Poruka ili savjet našim čitaocima?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Najvažnije je biti čovjek. Često kažem mladim profesorima, da, kada ulaze u učionicu, nagaze prvo desnom nogom i neka ta noga predstavlja ljudskost, a onda lijevom, koja ima simboliku znanja.
Otuđili smo se jedni od drugih. Sve je manje ljubavi među nama. Animilizirali smo se. Postali smo interesne grupe. Brat sa bratom ne govori zbog politike. Mrze se zbog pripadanja različitim strankama… Zato svima poručujem: Volite se ljudi. Život je suviše kratak. Ljubav i mržnja dolaze iz srca i ne dozvolite da vas niko otruje. Ja se pridržavam one Antigonine: ,,za mržnju ne, za ljubav ja sam stvorena“, a tako i učim kako svoju djecu, tako i učenike.
Ako bi Vas danas neki stranac pitao kakav je to grad Rožaje, šta biste mu kazali?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Moji su roditelji porijeklom iz rožajskog kraja, djeca su mi rođena u Rožajama i, iskreno, emotivno sam vezana za ovaj kraj. Pružala mi se prilika da ga napustim, ali nijesam htjela. Osjećala sam odgovornost da treba da dam doprinos svojim Rožajama. Kada bi me danas neki stranac pitao kakav je grad Rožaje, prenijela bi mu utiske poetičnošću: Rožaje je divna avlija u kojoj raste cvijeće svih boja koje odiše ljudskošću, čojstvom i junaštvom. Nažalost, nađe se ponegdje pokoja ukorijenjena kopriva, koja pokuša da poremeti ovu ljepotu.
U četrnaestom broju časopisa Avlija, objavićemo pored intervjua i Vaš portret, biografiju, odlomak iz romana, priču… Jeste li imali avliju u Peći, imate li je sada i šta za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ:
Avlija je moja porodica, avlija je moje Rožaje, avlija je moja Crna Gora. Ne dozvoljavam nikom da moju avliju ukalja. Borim se protiv toga i srcem, i dušom, i pisanom riječju.
Razgovarao: H. L.
