Redakcija Narodna mudrost kaže: „Ni pet prsta na ruci nisu jednaki.“ ili: „Kada u nekoga upirete kažiprstom, sjetite se da su ostala tri prsta usmjerena prema vama.“ Kažiprst je svakako najupotrebljiviji prst, od njega kao da zavisi rad cijele šake, ime je vjerovatno dobio zato šte se njime pokazuje pravac, smjer, a ima i još jedna narodna mudrost, nekome ko je rđav kažu: „Kakav si, prstom te pokazuju.“ Uglavnom se najviše koristi pri obavljanju mnogo finih poslova, ali i lovac ga koristi za okidanje oroza da ubije ulov. Stisnuta podignuta šaka, upotrijebljena pri govoru, sa ispruženim kažiprstom je veoma neprijatan, prijeteći gest, koji ako je upotrijebljen i u dobroj namjeri, ipak je slušaocu upućen da ga sluša, a ako je govor praćen „dirigovanjem“ sa njim onda se sagovorniku šalje poruka da bude potčinjen i poslušan
Odavno sam prestao pratiti skupštinska zasijedanja. Nekad sam to pomno radio, diveći se vještini nadmudrivanja naših političara, a posebno onih iz vrha vlasti čije misli i riječi ni najpametniji Crnogorci nijesu mogli razumjeti. Pratio sam ta zasijedanja sve dok sam vjerovao da se otuda može i od strane opozicionih i od strane poslanika koji su predstavnici vlasti čuti nešto pametno i korisno za narod i Crnu Goru.
Ovih dana se u Skupštini vodi rasprava o lex specialis zakonu, i o vladi izbornog povjerenja, pa riješih da pogledam, možda se nešto promijenilo nabolje.
O kakvom povjerenju u narodne poslanike možemo govoriti i kome se više može vjerovati, ako se slučajno kolega povjerio kolegi da na primjer, kažem na primjer, pati od nesanice, koja mu zadaje velike probleme, te da je morao posjetiti psihijatra, a ovaj to iskoristi u visokome domu da kaže da je „najveća ljucka sramota biti bolestan.“ Sve je počelo ironičnom opaskom na račun poslanika iz vladajuće koalicije: „…potpredsjednik vlade (…) ne može da iznosi političke stavove kao što to naprimjer, može da uradi (…) poslanik DPS-a,“da bi mu ovaj cinično i krajnje podrugljivo, ne javljajući se za riječ i ne ustajuću, sa uperenim kažiprstom uzvratio: „Ti si rekonvalescent!“
Sjetio sam se moje predhodne kolumne, sa kojom sam mislio zaključiti pisanje na temu psihijatrije i mentalnih bolesti,ali mi se baš neda, pojavio se novi povod, pa sam pomislio zaludan li je trud koji sam uložio kako bih iz svoga dugogodišnjeg iskustva i rada, narod oslobodio stigme i pokazao da nije sramota biti bolestan i potražiti pomoć ljekara kada se za to osjeti potreba, te da se svak može razboljeti bez obzira na obrazovanje i profesiju kojom se bavi, kad se iz crnogorskog parlamenta, visokog domazakonodavne vlasti, narodu šalje suprotna poruka, sa konotacijom na oporavak kolege od duševnog oboljenja. Gospodin, narodni poslanik iz vlasti je iz skupštinskih klupa, neprimjerenim ponašanjem u najgorem ciničnom obliku, pritvrdio svoju konstataciju, na račun bolesti: “Gospodin L. dobro zna na šta sam mislio kad sam rekao da je rekonvalescent.” Što je dodatna sramota za gospodina poslanika iz vlasti, jer ako mu se kolega povjerio i ispričao da ima neki problem zbog kojega posjećuje psihijatra ili psihologa; nesanica, premor koji dovodi do neraspoloženja, gubitak apetita, glavobolja, pa neka je i neki teži vid bolesti, a ovaj to iskoristi kao argument da ga omalovaži i uz podignuti kažiprst njemu i crnogorskim građanima pošalje poruku da je sramota biti bolestan i ići na pregled kod psihijatra. To je dotičnog dovelo do stanja ljutnje i nekontrolisanog bijesa, pa je kolegi uzvaratio: „Nabijem te na jednu stvar!“ Samo je falilo da i ovaj uz izgovorenu rečenicu podigne odgovarajući prst i da utisak bude kompletan. Izgleda da je polovina građana Crne Gore zaboravila da su i kažiprst i srednji prst pripadali, ako ne istoj ruci, onda istom tijelu do 1997. godine, kada su se iz njima znanih razloga razišli predsjednik i potpredsjednik i tada i sada vladajuće partije, pa je prvome ostao kažiprst, a drugome onaj koji insinuira na jednu „stvar.“
Ne mogu se oteti utisku i pitanju da li crnogorska Skupština postaje preteča najnovije posmoderne psihijatrije, koju već zagovaraju neki psihijatri u svijetu, gdje će pacijenti sami sebi i jedni drugima postavljati dijagnoze zajedno sa osobljem i psihijatrima, pošto nije prvi put da se u visokom domu čuju slične prijetnje i uvrede pa i od „vođe tima“: “Tebi, tebi, sjedi bitango!”, nakon čega je „klijenta“ pozvao na fizički obračun. U Skupštini se sve češće koristi bizarni, prosti, uličarski rječnik u cilju omalovažavanja i vrijeđanja političkih protivnika u vidu grupnog skandiranja: „Lopove! Lopove!,“ do „kretenisanja“ i izazivanja na fizički obračun sa jedne i druge strane, a sve to polako prelazi u jedan vid vulgarnosti i primitivizma, povećanog značajnim društvenim promjenama, koje dovode do poremećenih vrijednosti, pa u prvi plan umjesto duhovnih izbijaju materijalne koje diktiraju ponašanje većine.
Interensatno je reagovanje naroda, na ovakvo ponašanje poslanika, koje se poprilično može sagledati kroz komentare čitalaca u raznim medijima:
„Skupština je ogledalo naroda pa mora imati svakakvih likova. Svaki od njih je jedan od nas ali ovo je… da nas Bog mili sačuva.“
„Koga interesuje hoće li E. da nabije M. na onu stvar, to je između njih dvojice. Građani su navikli na visok stepen kulture i tolerancije, pa razumijem ovakve burne reakcije i osude komentatora. Davno su za nama vremena kada su neki bili bitange, kreteni, majmuni, još i ranije se nabijalo, tako da smo mislili da je to jedna daleka ružna prošlost. Mučite tamo, ne zna se koji je gori..“
„Pa zar treba ponižavati nekoga ko je imao tešku bolest, i to u skupštini, kao da je krao ili ubio nekoga. Ovo je nivo kulture koji seuči u zabavište. Ovaj L. je trebao da kaže: “Da, bio sam teško bolestan, izvinjavam se javnosti u CG zvog toga. Stvarno mi je žao”
Dno obrasca
„Zamislite tu demokratiju koju E. treba da donese… Još se sjećam a mali sam bio kada je vodio TV dnevnike i vazda imao neki komentar na neku izjavu. Ja danas ne mogu zamisliti da današnji voditelji komentarišu nekoga u Dnevniku osim samo da prenesu izjavu. Možda jedino ”Minut-dva” je na njegovom nivou, ali ne ipak je E. bio gori jer je huškao na rat.“
„Narod u CG ima strašno kratko pamćenje i voli da izvrće činjenice, pa onda ćemo ovako. Pet para ne dam za E., ali druže što se svi ođe pravite LUUUUDI. Neka jedan čojek, ođe kaže ko je bio šef E. dok je kažete – huškao na rat. Imajte m.da i obraza pa kažite (…)“
„Svu ovu bagru, pod hitno najurit na ulicu, al’ sve odreda i svo to njihovo iživljavanje na naš račun i privatno nadmudrivanje plaćeno znojem i siromaštvom građana Crne Gore … Ćerajte se u pm.“
„Samo se vi nabijajte i prepucavajte! za to ste i plaćeni ništarije jedne!“
„Uz dužno poštovanje prema instituciji Skupstine CG i poslanicima u njoj, jedan broj nazovi poslanika, ne da ne zaslužuje da svoj radni dan provodi u njoj, vec bi trebalo da mu bude jedino odobrena mogućnost da istu prati putem TV.Poslanik, zvani dva lokvanja, toliko toga primitivnog i neproduhovljenog nosi u sebi da je to nečuveno.Cjelokupan utisak o njegovom liku i djelu, sraman je za instituciju kakva je Parlament. Poslanik, zvani doctor opste prakse, je tokom dugogodisnjeg rada u prazno, pregorio svoj operativni sistem i uništio kompletnu hardversku i softversku strukturu, tako da je već odavno zreo za reinstalaciju… Jedino u ovom duetu hvali poslanik zvani ludak sa papirima, pa da utisak bude kompletan.“
Uglavnom su i komentari čitalaca u medijima, podijeljeni i naklonjeni svojim „predstavnicima“ izuzev nekoliko njih koji pokušavaju da budu objektivni, pa se samo po sebi nameće pitanje koliko su građani svjesni da političari određuju njihovu sudbinu, nagomilavajući sopstveni kapital, a oni su samo žrtve velike prevare, koja se zove „tranzicija“, a koja kod nas traje već 25 godina.
Kakva je to „tranzicija“ koja traje toliko dugo?
Velika prevara građana je počela 2001.godine takozvanom „masovnom vaučerskom privatizacijim“, od kada smo možda stvarno i postali privatno vlasništo onih koji nas drže u neizvjesnosti samo zahvaljujući nama. Od tada se svakodnevno gase fabrike i iskrsavaju tehnološki viškovi, kupuje se socijalni mir penzionisanjem sposobnih radnika, tako se sredstva penzionog fonda bespotrebno razlivaju, pa i oni koji su pošteno radili do punog radnog staža primaju mizernu penziju. Strancima se rasprodaju javna preduzeća i svojim prijateljima „investitorima“ javna dobra, za koja dobijajusubvencije, besplatno zemljište, besplatne priključke, prevarantima kod kojih smo prinuđeni raditi za mizerne dnevnice potpuno obespravljeni kao jeftina najamna radna snaga.Kome u ovakvom politčkom ambijentu da vjeruje pošten siromah, građanin Crne Gore, kojemu je laskavo obećanje jedina nada da će se izvući iz krize i kojega u nevolji kad nema djeci obrok nije teško podmititi da bude samo glasač, a ne i čovjek.Ličnost. Kod nas je i onako svejedno ko će biti na vlast onome ko je samo glasač, jer iako pobijedi onaj za koga je glasao, on neće od toga imati koristi, pošto nema materijalni dokaz da je tako, što znači kod nas su samo privilegovani oni odani i poslušni, a ne oni koji misle svojom glavom, a drugo da bi se čovjek bavio društvenim odnosima, odnosno da bi imao kad političariti, mora imati bar krov nad glavom, mora djecu obući i nahraniti, kupiti im knjige za školu, a to neće zaraditi na mitinzima i promotivnim skupovima, niti sjedeći po političkim zasjedanjima Mjesnih zajednica, jedino ako mu ponude neko mizerno mito, za koje pošten čovjek nikako neće prodati svoje dostojanstvo.
Mitingovali smo u „AB revoluciji“, da vas dovedemo na vlast, imali smo glavom platiti na „Žutoj gredi,“ žrtvovali smo Željezaru, „Radoja Dakića,“ „DKP“, „Obod“,‘’Košutu,“ “Gornji Ibar,” „Vukman Kruščić,“ “Velimir Jakić” i dug bi bio spisak svih propalih privatizacija i uništenih preduzeća, da bi na kraju dokusurili KAP i „Boksite“ samo da vi vladate. Evo sad smo svi u „Vladu narodnog povjerenja“, a ko uđe u Vladu, ma kako se ona zvala iz nje bez čuda ne izlazi, tako da će ova moja i malo mlađa generacija političara vladati dok budu imali snage da sjede u foteljama, a mladi neće biti sposobni ni za rad ni za politiku, jer je prošlost i sadašnjost naša, a i budućnost smo prisvojili i unaprijed potrošili, tako da njima ne ostaje ništa, osim ako ih zapadne, ali ozbiljmo „ako ih zapadne?“ da negdje rade kao jeftina radna snaga.
Istina nikada direktno nijesam prisustovao ni jednom mitingu, niti i jednom vašem promotivnom skupu, a mogao sam, umio sam i ja pričati, koliko vas bar polovina, pa još i te kako bih se usavršio i izvježbao za proteklih dvadeset i pet-šest godina, da mi je samo bio posao, da tražim najpitkije riječi, koje narod neprežvakane guta i davi se s njima, opstajući nekako živ i neprimjećujući da je prevaren i ponižen. Na moju veliku žalost, prvi i poslednji miting u kojemu sam povećao broj učesnika za jednu individu je „Miting gladnih“ koji je održan uNikšiću 1988.godine, 18. septembra na moj čerdesetprvi rođendan, kada uopšte nijesam bio gladan, kada je u mome gradu bilo blizu 25.000 radnika, kada ih je u samoj Željezari radilo više nego danas u cijelom gradu. Nigdje više nakaradnog šarenila nijesam vidio nego tu ni neujednačenog frenetičnog skanditanja od onih uzvika za koje nijesmo bili sigurni je su li oni iz prvih redova vikali „Hoćemo Ruse!“ ili „Hoćemo gusle!“
Odlično se sjećam rečenice i upozorenja koje mi je, kada sam rekao da sam biona velikom mitingu, tada osamdesetogodišnji otac, koji je preminuo nakon godinu rekao: „E, moj sine!To su ‘lumberproleteri.’ Ne zanosi se, nema tu ništa dobro.“Iako sam morao kao komunista poznavati Marksovu doktrinu, ja sam tada prvi put čuo taj izraz, od starog nepismenog čovjeka, pa sam ga pitao onako podozrivo, zbog čega i danas osjećam kajanje i grižu savjesti:- šta mu to znači, a on mi je kratko objasnio: „’Lumberproleteri’ su neradnici, koji bi na lak način da dođu do zarade i da se obogate.“ Kasnije sam se stvarno suočiosa lumpenproletarima i sa tim da je stari otac bio u pravu, iako baš nije najbolje izgovorio tu riječ, ona i danas nakon dvadesetosam godina najbolje oslikava naše društvo.
Nebitni građanin, koji vam je bitan glasač, nebitno za koga i za koju opciju, dao vam je glas, vama koji ste uglavnom od skoro golobradih mladića dobrano posijeđeli u politici i u skupštinsim klupama i skoro svi neki malo, neki malo više biliu vlasti, pa kad se je dočepate, pričate istu priču kao i oni koji je nikada nijesu puštali, a sve uz vaš blagoslov. Već tako pričaju i ovi koji su se tek uključili u „Vladu narodnog povjerenja,“ pakažu sve je bajno, sve probleme će riješiti. Zato vam taj nebitni građanin, bitni glasač, koji je za vas glasao da ga predstavljate u Skupštini Crne Gore, postavlja jednoza vas nebitno, a za narod bitno pitanje:
– Gospodo narodni poslanici i ministri, do kada će nama biti ventil za odušak, zbog nezaposlenosti, malih penzija i lošeg standarda gledanje skaradnih skupštinskih nadmudrivanja u kojima ni oni koji se istinski zalažu za nekakav napredak ne mogu doći do izražaja od bizarnih glasnogovornika. Uozbiljite se već jednom,crnogorski narod i svi građani od vas očekuje da pokažete davas je birao da tu zastupate njegove interese i interese države, a ne svoje lične interese.
Ovaj glasač neće imati nikakve lične koristi ako na izborima pobijedi i onaj za koga je glasao, jer neće imati dokaz da je glasao za njega, a u ovome društvu u ovoj državi da bi se zaposlio, ne moraš imati diplomu i znanje nego moraš imati materijalni dokaz da si vjeran vlasti, jer se vlast izjednačava sa državom, pa ako nijesi uz nju ti si državni neprijatelj.
