Mirsada Bibić-Šabotić: Sejdine ruke (Odlomak iz drugog dijela romana ,,Majko, zašto?’’)

Junsko sunce te 2016. godine peklo je svaki pedalj kosovske zemlje. Na Aerodrom ,,Slatina” u Prištini sletio je avion. Niz stepenice, kao da gaze po oblacima, silazili su Edin i Zito. Dah prištinskog vazduha osvježi Zitovu dušu i on kao da htjede da potrči, pokušavajući laktom da se progura pored čovjeka ispred sebe. Edin mu se nasmija i jedino što reče bi:
– Polako, polako, sine. Stići ćeš. Nekada davno i ja sam požurio, nijesam gledao ispred sebe, pa sam stradao, a i mnogi sa mnom.
Zito ga začuđeno pogleda, ali ne progovori ništa.
Na izlazu aerodroma čakao ih je Imer. Zito ga prvi uoči i, ne čekajući da Edin šta prozbori, jurnu kao trkač pred ciljem u trenutku kada treba da prekine traku. Zitovo djetinje trčanje izmami osmijeh na Imerovom licu, ali mu suze potekoše i natopiše kragnu košulje.
Ubrzo su stigli pred kuću gdje je Zito proveo najveći dio svog djetinjstva i gdje će zauvjek svaka stopa toga doma mirisati na crno dijete, sa kojim se životna karma poigrala nudeći mu zraku sjaja protkanu nitima grijeha, bola, smrti i, na kraju, ljubavi.
Ispred metalne kapije čekala ih je nestrpljiva Sejda. Ruke je brisala o kecelju dok je istraživački dizala vrat i gledala u pravcu auta. Činio joj se vječnim trenutak dok je Imer pokušavao da se parkira. I dok je auto bio u pokretu, kao gonjen snagom klade, izletio je Zito. Stala mu je knedla u grlu kada je vidio Sejdine raširene ruke i crvene suzne oči. Jurnuo je ka njoj, stegao je i skoro oborio. Grlio je svom snagom. Sejda se skameni. Nije joj dao da se pomjeri, i to je podsjeti na sliku kada je jedno od djece iz komšiluka, da bi spriječilo majku da ga udari, isto ovako stezalo. Zitu je u tom trenutku i te kako trebao zagrljaj, trebao mu je onaj njen miris, ona, Sejda, žena koja je mirisala na majku, na radost, na sve ono što je jednom djetetu trebalo. Prođoše mu kao munja svi trenuci blagosti koje mu je pružala njegova majka- Sejda. Uskoro je počeo da popušta njegov zagrljaj. Okrenuo se prema njoj, nježno joj obrisao suze sa lica, izvukao iz džepa narukvicu i prikačio je za zglob njene ruke, koju je nježno primakao usnama, poljubio je i tiho rekao:
– Zlato za zlatnu majku i zlatne mamine ruke.
Sejda skoro vrisnu i steže ga kao da će neko da joj ga iščupa iz zagrljaja. Tu pred kapijom stapala se ljudskost, oivičena nadom i stegnutim Sejdinim zagrljajem, koji će svjedočiti da u nemiloj borbi čovjeka da pokaže da je od krvi i mesa uvijek pobijedi toplo srce, kao nada da je čovjek čovjeku čovjek.
Zitov beskrajni plavi krug imao je dvije sjajne zvijezde – Sejdu i Edina, ali i mnoštvo sićušnih zvijezda, rasutih u srcima svih onih koji će zaplakati nad Zitovom sudbinom i onih sličnih njemu.
Dragi moji čitaoci, ovaj roman je poruka svima nama da shvatimo da je dragi Bog na ovoj Zemlji stvorio harmoniju i skladnost, tako da i najmanji grijeh ruši ono ljudsko u nama. Veličina ljudi je u duhovnom spokoju, u neprestanoj borbi da se odupru svim devijantnim pojavama, koje iz dana u dan, poput najoholijeg karcinoma, napadaju ljudsku svijest. Čovjek, nažalost, često ruši sjaj suncu, ljudi čine jedni druge nesrećnim, mržnja postaje dio svakodnevnice, neminovna nam je animilizacija. Postajemo nesposobni da uočimo ljudske vrijednosti, osim onih interesnih i hedonističkih. Živimo u vremenu kada je sve dopušteno, pa je, čak, dopušteno i zlu da glasno govori i viče. Na kraju, kao i Diab i Valjbona, okrećemo leđa moralu i ljudskosti, okrećemo leđa Bogu oduzimajući slobodu jedni drugima, onako kako su Valjbona i Diab, zbog svog grijeha, sklupčanog u preljubi, uništili mnoge živote.
Kada bi ljudi znali koliko preljuba uništava čovjeka, gonili bi je vatrom – reče jedan čovjek.