Redakcija Mirveta Islamović
Mirveta Islamović
BREZOVA METLA
”I Hatka bježi u drugu misao: kako biti nevjesta nije baš sreća, i nije radost koja vječno traje, no mjesec-dva-koliko te već drže nevjestom, pa onda – ništa, do zuluf niz obraz, šamija nad oči, oči u skut, u opanke, u zemlju, ne gledaj nikoga niti iko tebe, suši mužu obojke dok ne umreš”
Ćamil Sijarić ”Bihorci”
Kod Selima u prodavnici, uvijek je vrvilo od naroda. S proljeća malo više. I pored tolikog posla na svojim imanjima, okutnjicama, nađe muškinja vremena i za provod i razonodu. Osavinjali su oni tu, preko dana dućan, a od akšama mehana.
Da je kojim slučajem Selim otvarao prodavnicu od ranog sabaha, imao bi s kime kahvu piti, divaniti i čuti za priče koje selom idu. Trpezi, kao i sva sela, imali su svoje teme i uvijek nekoga kao temu za razgovor.
Selim se nije bunio, hljeba mu nisu iskali, a u njegovoj kući novac su ostavljali. Ponekad se šalio na svoj račun, da je dobro imati kuću pored džade i škole. U Trpezi ima osnovna škola, odmah dolje u ravan, u srcu sela. Preko potoka, malo u strani je ambulanta. U obe ustanove radili su uglavnom došljaci, a bilo je i Trpežana zaposlenih. Doktor je dolazio jednom sedmično, a saniteti su bili u ambulanti svim radnim danima.
U trpeškoj školi, radilo je osoblje iz okolnih područja, Berana, Rožaja, a bilo je i onih koji su trbuhom za kruhom dolazili i iz drugih republika. Posao dobili, oženili se, nastavnice i učiteljice se udavale, formirali familije. I postali su dio sela.
Mladost trpeška, vrtjela se oko školskog dvorišta. Gledali su zgradu škole i čekali na mlade učiteljice i nastavnice. Srca su im kucala, zaljubljivali su se do ušiju. Uzdisali za lijepim učiteljicama. Prosili ih i bili odbijani, najčešće. Mladost je tražila ljepotu, lijepi momci iz Trpezi, čežnjivo su gledali za tim drugačijim djevojkama, drugačijim jer su škole izučile, lijepo pričale, lepršave haljine nosile. Njihovi snovi i oči su tu ljepotu osjećali a neprestano u njima čuo se babov i majkin glas. I od tog glasa su strepjeli: Šta ako i ona mene hoće, šta će babo i majka reći, hoće li me razumjeti ili ovu ljepotu u svojoj kući i svijetu ne žele vidjeti.
Za mlade, neoženjene Trpežane, razumljivo je da više vremena provedu kod Selima ili vani. Ali zijan su pravili najviše oženjeni, opijali se, novac ostavljali drugima, teror svojima činjeli, sve zbog nastavnica. Mada su i one povoda davale, svjesno ili nesvjesno, pometnju u muškom svijetu su unijele, one, ni nalik ni po naravi ni po načinu odijevanja njihovim ženama.
Junuz je živjeo u kući ispod Selimove žena, i djeca jednom drugom sve do uha. Njih četvoro ko zlatne jabuke. Žena Hajruša imala je na teret i kuću i okutnjicu, djecu i brave, dok je Junuz radio u beranskom rudniku i izdržavao familiju sa malom platom. Trebao je djecu nahraniti, i za školu im osnovne stvari stvoriti.
Hajruša je subotom silazila na beransku smočnu pijacu i prodavala bijeli smok, jaja i tako donosila nekog prihoda u kući. Nije se žalila, imala je dovoljno za sebe i djecu. Junuz je bio dobar čovjek, nije rasipao, mislio je na svoju porodicu. Sve je išlo dobro do unazad par godina. Čak su se i Trpežani čudili, šta se sa tim tihim čovjekom dešava. Kod Selima, svog rođaka, nije često zalazio. Nije pio a kivan je bio na svoju porodicu, Hajruša je osavinjala češće sa modricama, a kad je uhvati tući odlijegao je njen vrisak klisurom. Svi čuju, vide, a razloga ne znaju.
Hajruša sve mršavija i bolesnija. Jedino je ona razloga znala za takvo ponašanje svoga muža. Sad, da li je ona pričala kome ili su neki očevici vidjeli kako Junuz jednostavno poludi kad god vidi mlade dotjerane učiteljice.
I one su se čudile njegovom ponašanju, do juče ljubazan i miran, pozdravljao ih uljudno, sad im ne da proći pored njegove kuće. Bilo je dana kada su preskakale ogradu školskog dvorišta, što od straha što iz sažaljenja prema Hajruši. Da, ko biva, jedan dan ne bude tučena zbog njih.
Pročulo se selom, a došlo i donjih, da kad one prođu pored Junuzove kuće, a još ako je on toga dana ispred kuće, onda se njima loše pisalo.
– Jesam li ja vama zabranio da prolazite mojim dijelom džade, vriskao je Junuz.
– Opet vi iblizače ovuda prolazite, srama i obraza nemate. Kukala vam ta vaša majka što vas rodi takve. Bezbeli, babo vam ne zna da se ovuda šepurite tako razgolićene i sa takvim haljinama na sebe.
– Šta je Junuze. Šta ti činimo, pa nas vrijeđaš tako? priupitala bi jedna od njih.
Zato, nikada nisu smjele same ići, uvijek bar dvije, ili sa nekim seljakom pored sebe da ih zaštiti, da ih Junuz ne udari sa brezovom metlom. Kad mu uteknu, on ne prestaje brisati džadu. Digne toliku prašinu da se i sam od nje ne vidi. Onda, onako ljut, uđe u svoju kuću pa na Hajrušu bijes iskali. Da joj na pamet ne padne, da u nju đavo ne uđe i poazginja kao ove građanke, koje su opismenjavale i stvarale njegovu djecu u normalne i inteligentne osobe. Hajruša jadnica, osavinjala u modricama i oboljela zbog njega.
Tako dan za danom, mjeseci i godine su se nizale. Nove učiteljice dolazile a priče se prenosile. Junuz ostario a priče o njemu se pričale. Mlade učiteljice i medicinske sestre su sa strahom prolazile pored njegove kuće da ih ne bi brezovom metlom jurio do Kutnjega brda.
– Miletu jedan, nisi mogla gorih haljina na sebe navući do tih. E našla si gdje ćeš se pokazati. De, još malo se savi, dako nogu iz kuka isčavrljiš, galamio je Junuz za zaprepašćenom nastavnicom.
Zaprepašćena Mara nije stigla ni jedne progovoriti. Ubrzala je korak i skoro trčeći otvorila je vratnicu školskog seoskog dvorišta. U inprovizovanoj seoskoj zbornici začuđeno su je gledali nastavnici. Drhtala je od straha, i sva je bila izbezumljena.
– Šta je bilo zaboga Maro? pitao je Safet, domar škole.
– De Safete dodaj mi tu safu i naspi mi hladne vode da sebi dođem. Sad me jedan tu napao, i nikada u svome životu ne čuh grđe kao od njega sada.
– Kako napao, pa ko tebe smije udariti, priupita Safet, uz to šeretski namignu ostalima, što je Mara i primjetila.
– Šta je vama, vas bas briga što me ova matora budala ruži i psuje. Vi se još smijete umjesto da ste na mojoj strani i da me zaštitite.
– De Maro sjedi, nisi ni prva ni posljednja, sve ove tvoje koleginice su prošle kroz to što ti danas prolaziš. Biće ovakvih dana još pa da te pripremimo ili da se malo upristojiš, ili da svikneš, jer ovo su ipak Trpezi, nije tvoja čaršija. Ljudi nisu naučili, vidiš naše žene, sve su u dimijama i pristojno su obučene. Zato i ovi naši podivljaju, što od zavisti što od muke. Ma neka, jedino nam žao Hajruše, Junuzove žene, svako tvoje otkopčano dugme i to što više pokažeš nego što pokrivaš, nju će bezbeli koštati više nego tebe. Hvala Bogu čućeš je, nisi gluha.
I ne prođe zadugo poslije domarovih riječi, začu se kuknjava Hajrušina. Čuje selo čuju i oni tu na par koraka do njih. Junuz od bijesa, tukao ju je, i uz psovku joj davao do znanja, da ne smije biti kao ona gradska prohojgora.
Mara zaboravi svoje muke, bi joj žao ni krive ni dužne žene. Vremena nije imala baš dugo da razmišlja o tome. Školsko zvono se oglasilo i krenula je nastava, u učionicama mir a vani se jos čuo Junuzov bijesni glas. Hajrušin je utihnuo, živa se nije čula. Sutra će proći kroz selo i reći narodu da je cijepala drva. Junuza neće spomenuti, mada je znala da svi znaju i da su svi čuli.
I tako godinama, stare nastavnice su odlazile ili su se udale za imućne Trpežane ili okolne Bihorce. Mlade su dolazile i svaka od njih je prolazila kroz Junuzovu torturu. Ako se zadesi da je vani u svojoj avliji u trenutku kad prolaze pored njega, brže bolje dohvati brezovu metlu i koliko ima snage mlati njom po suhoj džadi. Digne se prašina, uđe i kod Selima u prodavnicu. Napadao je učiteljice ružnim riječima, oduška im nije davao. Kasnije, one se naučile, a Boga mi i uzvraćale mu po kojom ružnom. A on, još više pomahnita. Jadna Hajruša, što je bivala starija krila bi se i zaključavala vrata za sobom, na oči mu se nije pomaljala dok se on ne umiri i zaspi.
Mirveta Islamović, rođena 1966. godine u Beranama, Crna Gora. Osnovno i srednje obrazovanje završila u Beranama i u Visokom (Bosna i Hercegovina). Piše poeziju i prozu. Prva samostalna zbirka Napeta koža, 2011. godine Prijepolje. Zastupljena u zbirkama “Kapija istoka i zapada” 2010. godina i “Duhovna konekcija” 2011. godina, Sarajevo; Stihom govorim 1 i 2 2012/2013 godine, Bijelo Polje; “Valentinovo, More na dlanu” 2013. godine, Zagreb; “Izvan dometa” 2013. godine, Sarajevo.
Sa kratkom pričom “Uramljena sjećanja” na temi Bihor ušla je u zajedničkoj zbirci kratkih priča “Buđenje Bihora” 2013. Podgorica. Oprobala se kao prevodilac, zajedno sa književnikom Ševkom Kadrićem prevela je knjigu bosanskohercegovačke najveće fudbalske zvijezde Zlatana Ibrahimovića. Knjigu Jag är Zlatan Ibrahimović napisao je švedski pisac i novinar David Lagerqranz. Knjiga je prevedena sa švedskog na bosanski jeziki “Ja sam Zlatan Ibranimović” 2012. godina, Sarajevo. Član je “Udruženja za Kulturu Novo Sarajevo (KNS-a) i član međunarodnog udruženja književnika i slikara ”Stihom govorim ” Bijelo Polje. Učesnica je Manifestacija ”Zavičajne staze – Bihor” 2011/2012. godine u Petnjici, Crna Gora. U pripremi je njena druga zbirka pjesama. Živi, radi i stvara u Norrköpingu Švedska.
