Redakcija Ja plaha vakta za pogana insana, što bi rekli naši stari.
Iz čije li je glave ova rečenica izađe – pozlatila mu se. Godinama, još od djetinjstva u sebi sam nosila jednu jedinu želju i potajno se nadala njenom ostvarenju – da postanem pjesnikinja. Neki prijatelji me savjetovaše, više iz hile, da nije pisanje za mene. Da sam previše mek i fin insan i da sa vukovima nikad neću izaći na kraj. Hvala od srca mojim poštovanim prijateljima koji me podržaše i do kraja sa mnom ostaše.
Godinama potiskivah stihove, moje pjesme čitah samo sebi. I sve ono – neka, ima boljih, nek oni pišu, a ja ću čitati. Čitaću druge. I presudi sudbina da godinama tu ljubav potisnem, da poeziju zaboravim. Sve zbog tih, uslovno rečeno, pismenih od mene. A vjerujem da za svog života nisu više knjiga od mene pročitali. Knjige ne da sam čitala, već sam ih naprosto gutala. Nisam od onih koji prvi roman pročitase sa svojim dolaskom na fakultet. Tad su morali, jer njihovi roditelji zahtijevali: treba familiji, mahali dati do znanja da imaju fakultetsko obrazovano dijete. Neka, Hvala Bogu drago mi je. A ima i tih koji i dan danas pričaju da ne znaju ni sami koje visoke škole završiše, a indeks kriju kao zmija noge. Sve im Svijet prizna. A svi znamo da su pojedine diplome stigle u kuću zahvaljujući babinim plavim kovertama.
Treba profesoru auto, vikendica, željan svijeta profa. Ja i dalje ostadoh nepismena. Neka, ne mari nije meni žao što babinu svaku želju ispunih. Poslao je i on mene u Sarajevo da bih visoke škole izučila kao i vi. Ali, sebet bi familija i ja babinu riječ ne mogadoh pogazit. Bunila sam se, ali – babina je zadnja. Otvorio babo kasnije oči, čudi se što ja u Sarajevo ne idem, kao ono zaboravio da mi je on sebet bio. Plave koverte iz Visokog su dolazile. Po pečatu je znao da me škola zove. Gleda on u njih i ne otvara, ja u njih i ne gledam. Molio babo kasnije ja tvrdoglava, a fala Bogu imam i na koga biti i za inata ga ne poslušah. Ostah sa tom titulom pogonskog kožnog inžinjera. Neostvarene snove za dizajn sam sahranila. Maribor, vrh nedostignuti! Ja i dalje ostah nepismena, za mnoge.
Priznajem – Sudbina ili život, ko će mu ga znati. Političari, religije… mi od dobra pomahnitali. I eto mene vani sa maksumom od nepune tri godine. Dijete se ne sjeća. Mati ko mati – u glavi joj tutka da ne zaboravi ko je, šta je, odakle je. Na kraju sam i sama shvatila. Da tamo dolje osta samo djetinjstvo moje. Da su ta mezarja samo moja. I da je njihov amanet samo moj. Lijepo su mi djeca govorila: mama, kad ti je tako bilo lijepo dolje zašto nisi ostala zašto si došla ovamo? Zašto nisam ostala da gladujem kao sav onaj pošten i nepošten svijet. Ali i ovdje kao i dolje sudbina politika i religija, uče me ponovo, po ne znam koji put ko sam i šta sam. Zar su oni bolji učitelji od mojih rahmetli roditelja. Zar njihovo dobro da pogazim. Od njih sam poprimila da se trudim da budem dobar insan, dobar roditelj, kao i oni što su bili.
Moje ime je moja lična karta: ko sam i odakle sam; bez obzira gdje da živim – Bošnjakinja sam. Čovjek sam! Ja i dalje ostah nepismena. Slijepi mi vidike otvaraju, tjeraju me da amanet mojih voljenih pogazim. Sad znam da je ono od početka tačno. Da sam previse meka srca, da ne znam politiku i glumu. Da svačiju riječ poštujem, a po mojoj gaze pojedinci i ne kajem se što sam nepismena ostala za moje Berance, za dunjaluk koji me okružuje sa svojim pričama kako su bolji. I neka, dragom Bogu hvala, neka su bolji, ja im želim još bolje. Iz duše ću, Vaš uspjeh, sa lijepim riječima propratiti. A vi mene ne morate. Sikter, licemjeri, nikogovići!
Vama se obraćam, vama koji mi zulum činite. Sa zulumćarima se više ne družim. Vaša ruka nije prijateljska. U meni je vulkan proradio tih davnih godina kad sam po prvi put sela da preko interneta tražim dobrog prijatelja.
I našla sam ih, jesam svega mi. Srela sam srodne duše što me u svom zagrljaju prihvatiše, svojom priznaše. Osmjeh i radost na licu srećne nepismene žene koja je svoje stihove dunjaluku dala. A i dalje ostah meka srca: gutam laži, priče i iza leđa udarce, prokleto niske. Da je rat, pa da čovjek proguta – tada znaš da metak iz jednog pravca dolazi. A ovaj mir košta, sa svih strana, i to od prijatelja. Slijepci mi oči otvaraju, a ja šutim i dalje. Radujem se svakom danu, znam da me neko voli. Nekome trebam bez novca, bez mita. Da me negdje objaviš, kao pjesnika pozoveš – kažem. On traži pare, traži hiljadu eura za nekoliko redaka prikaza moje knjige, o Veliki Bože. Hvala Svevišnjem, žena sam, majka sam i bježim od pismenih budala. Prijatelji moji Vi to niste. Vi ste moji zdenci, moja desna ruka. Od ovih pogani mi je muka… Pa pljuju na nas, na vas, na naše dobro. Velik je dunjaluk i po njemu ponosno hodim i srećem koga želim. Pišite o njima, koji obećavaju, a ne ispunjavaju. Pišite o njima koji na sve načine kaljaju vaš obraz, njima izađite u susret. Nepismena će vam halaliti, samo da me zulumćari na miru ostave, izbrišu i zaborave.
Istaknuta slika: https://www.facebook.com/mirveta.islamovic
