Misera Suljić Sijarić: Jaganjci

Posvećeno mladićima što poput  jaganjaca svoje  živote založiše u kojekakvim ratovima, a s posebnom ljubavlju bratu Iku koji u svojoj dvadeset trećoj poginu pri odbrani Sarajeva  

Od svega što leži u procijepu dviju manjih rijeka koje se strmoglavo spuštaju hitajući ka dolovskoj ravnici, sunce bi najprije udarilo uvrh Šutinog luga, a onda se polahko prosipalo po susjednim  oblinama, otkrivajući nizbrdno i poneki šumarak, a i po koji omanji laz, pa bi se  zatim lagahno prišunjalo ka jedinom prozorčiću Šutine čađave brvnare, kupeći usput vlagu iz otruhlog joj krova, pocrnjelog što od dima iz kuće, što od kiša i vjetrova s vana, i napokon bi se našavši prolaz između Zekavice i Konjuha da se uzdigne, toplo priljubilo uz nekoliko kuća na Muljevoj ravni pored seoske škole. A škola, kako je broj učenika rastao tako je i ona dobijala dio po dio, učionicu po učionicu, a pored nje istom brzinom nicale drvene barake za novopridošle nastavnike, soba po soba.

Pa kad se jutarnja zraka u jednom trenutku napokon spusti pred školska vrata, bljesne petokraka od raznobojnih pivskih flaša, duboko grlom nabijenih u zemlju, tako da se od njih naziralo samo, u sredini blago udubljeno, debelo dno. I kako  se sunce pomjeralo, tako je ugao pod kojim bi se ono našlo davao pravolinijski odsjaj visoko negdje u horizontu. Samo ponegdje bi majsko cvijeće zasađeno unutar zvijezde prekinulo taj bljesak neuhvatljivih boja zaklonivši ih svojim šarenilom. Spektar se gubio tek kad dobro ugrije i kad vrelina izmami mirise okolnog cvijeća.

Samo jedan cvijet je nadmašivao svojim mirisom tu ljepotu. Silazeći pored Erveničanske rijeke, đaci su često kasnili na nastavu jureći u potragu za jeremičkom, omamljeni njegovim mirisom, pa kad zakasne, sakriveni iza naše kuće često su znali dočekati početak novog časa igrajući se sa Šarkom. To je bila ona sretnija varijanta, kad se uspiju skloniti od školskog kurira koji bi im držao predavanja „o pravilnom ponašanju“: „Da sam ja tako radijo, bogme ne bi’ bijo ovo što jesam…“

Sa desne strane škole, lijevo od, sada već Dolovske rijeke, jer su se nekih stotinjak metara uzvodno one dvije već slile u jedan tok, naša kuća je bila prvo mjesto koje se u selu obiđe, što učenici kupujući sebi nešto za školu, što seljani, a nerijetko su i mještani susjednih sela znali pronaći tu ono što nisu u svojim prodavnicama.

Ali jutros, još prije nego se sunce spustilo niz Šutino brdo, u našu avliju izbiše dvije ovce i troje jagnjadi. Ugonio ih je mršav čovjek sa štapom u ruci.

Naš Šarov, uvijek budan da proprati sve, ne oglašavajući se, zbunjeno je promatrao dešavanja u avliji.

Čuvši glasove svi poskakasmo. Nadžakani na prozor potiskivali smo jedni druge, a jači i spretniji zauzimao je više prostora na oknu, pa kad neko nije mogao podnijeti pritisak ostalih, izvlačio bi glavicu i izlijetao napolje.

U avliji: i jagnjad i ovce zbunjeno su jurili na jednu pa na drugu stranu, ne znajući ni gdje će ni šta se od njih traži, dok ih je mršavko salijetao i prigonio u ćoše dovikujući nešto našem ocu.

Ubrzo zatim neznanac, uzevši od našeg oca svoje, nestade s ovcama, i zrakom se razliježe blejanje, otuda jače i deblje a s ove strane tanje i slabije.

Poispadasmo naglavačke van, neko bos, neko u papučama, a mlađi brat Iko još u pidžami. Pokušavali smo pomoći mami da skupi malehne dodajući im ruku da ližu. Vremenom se svi smirismo i najednom je izgledalo kao da smo iz jednog stada.

Nadijevali smo im imena pa ih mijenjali nezadovoljni izborom, dolazeći tako i do nekih novih, potpuno stranih, a onda se vraćali onim prvim, koja su im bila neke odrednice po kojim smo ih međusobno razlikovali.

Zvali smo ih svakojako: Bjelica, Skakalo, Pirgo…, a ona su se odazivala na sva ta, i nova imena.

Nekad je bilo dovoljno da zovnemo jedno i sva bi se dolina ispunila oglašavanjem tog mladog trija. Uskoro su zaboravila na majke pa je i onoga njihova tužnog zova nestalo.

I naš otac se jedared primače. Osmatrao je jedno po jedno malehno, ali ne s radošću kao mi djeca, već izgledajući čak i  nekako kao smrknut. Salijetali smo ga prijedlozima imena, a on je samo klimao glavom.

Nismo bili samo mi ti koji su jaganjce prihvatili kao svoje. I naš Šarov je bio prijateljski raspoložen prema njima. Već prvog dana je počeo mjeriti njihovu snagu i izdržljivost. Sretan što nam može biti od koristi, jurio bi zajedno s nama, pokušavajući da ih drži na okupu. Krupan ali snažan, trčao je tako brzo da nam se činilo da je brži od sveg što znamo. Mi nismo stizali ni zamisliti gdje bi on trebao biti, a on bi već bio tu. Nije ga usporavalo ni njegovo rundavo krzno.

Jagnjad je dočekao domaćinski, pa i više od toga – zavolio ih kao i mi djeca, onako dječije, čisto, da bi kasnije shvatio kako mu ona mogu biti i partneri za trening u trčanju i uvježbavanju brzine i okretnosti. I ne samo to. Uvidjevši njihovu spretnost i lahkoću s kojom se nađu tamo gdje žele, ona su mu ubrzo postala i rivali, pa je svaka sljedeća igra postajala sve više takmičarska. Problem, ili zabavu mu je činilo i to što je njih troje.

Na podne smo ih, uz njegovu pomoć, prignali u hlad, uz vrbu do rijeke. Ona su to prihvatila kao igru i počela razdragano juriti jedno drugo oko stabla. U trku su se sudarala, neko bi se i prevrnulo, ali odmah zatim bilo bi na nogama. Za Šarka je to bio suviše mali prostor da se razmahne, pa je zauzeo mjesto odakle ih je ležeći mogao posmatrati.

– Kad prođe vrućina – reče otac – krenite ih po livadi nek pasu.

– Hoćemo, hoćemo! – jednoglasno smo zakričali.

– Ti im pripremi za večeras… – obraćao se otac majci. – Moramo ih dobro pazit’ – dobaci glasnije, da svi čuju.

– Je l’ zato što nemaju majke? – zapitkivao je Iko trčkarajući oko njih.

Iznenađen pitanjem, otac ga pogleda malo zbunjeno, pa brzo sakri pogled ispod vjeđe, i kao da pročisti grlo, zakašlja se.

– Sad su ona velika… – tražio je riječi nešto da objasni.

Obradova se kad vidje Baćka, devetogodišnjeg dječaka koji je u školu dolazio samo da je obiđe, i da pokupi usput pivske poklopce oko naše prodavnice. Primicao se vukući noge bočno jednu za drugom, udesno. Hodao je nekako kao rak.

– Baćo, koliko je ovdje jagnjadi? – upita otac, sretan što ne mora odgovoriti na Ikino pitanje.

– A što ti ja to znam – odgovori, radujući se što je zapažen.

– Dobro, a znaš li koliko ima ovdje bombona?

– A, znam ti, bogati, kako da ne znam! Eto koliko – podiže ruku i pokaza tri prsta, ona u sredini. Šaka mu nekako dođe kao raklja.

Otac mu dade bombone.

– Što nisi u školi?

– A što bi’ bijo kad je učiteljica ljuta k’o paprika. Dolazu ti u školu nekaki prdonje pa se sekira.

No, ni Iko nije prestajao postavljati pitanja.

– A je l’ ih ovdje strah bez majki? – nastavljao je brat sitnim glasom, baš onakvim kakav je bio i on sam. Gurao je desnu ruku duboko u džep šorca, kao da će tamo naći odgovor.

Otac nešto promrmlja i nesta  iza ćoška kuće. Za njim se vukao Baćo, pružajući sad metarski korak. Znao je da ga tamo očekuju njemu drage stvarčice.

Pred mrak su naši slatkići opet bili bebe. Ponovo su tražili svoje majke, a mi smo uzbuđeni nagovarali roditelje da ih još ne ugone u štalu.

Sljedeći dan je počeo još ranije. Sve je za nas u kući izgledalo presporo. I spremanje doručka i oblačenje.

A ona kao da su nas čekala. Javljala su nam se jedno za drugim, a ponekad i uglas. Prilazila su nam i protinjala se. Tako smo već postajali jedna duša.

Danas je igra bila življa. Jage su polahko zaboravljale na svoju odvojenost i samoću i počinjale su bivati dovoljne sebi. A i nama.

Ganjali smo jedni druge, igrali se skrivanja, a Šarov, mladi šarplaninac, trebao je najviše prostora kad bismo se provlačili jedno za drugim kroz tjesnace. Bolje nego u nas djece, kod njega se dalo vidjeti kako iz dana u dan raste. U podne kad je mama donijela ručak trpali smo malo sebi malo njima, i tako nam je prijalo.

Iako ih je poznavao, Šarov zabrunda kad spazi da nam se približava direktor sa njegovim pomoćnikom.

– Avdulahu – obrati se učitelj Mehedin mom ocu mjesto direktora škole, hodajući iza njega  – da ti vidimo  jagnjad. – Govorio je glasom usporenim – malčice otegnutim, kao da razgovara s prvačićima. Džigljav i pognutih ramena, teško savijajući zategnuta koljena dok hodi, bio je kao sjena razbacanom, snažnom direktoru Muratu, koji ga je svud vodio sa sobom, iako nikom nije bilo jasno zašto.

– Bujrum, imate šta i vidjet’! – reče otac.

Naglo poplašeni, jaganjci počeše trčati s kraja na kraj laza. A to kao da im se dopade pa nastaviše tako, uzgred izmislivši novu igru. I mi smo jurcali za njima smijući se a ne znajući ni čemu. Onako.

– Dobra, dobra. Uh, brate, što su dobra! Ugoji ih još malo, valjaće – reče direktor nakon što  krupnom rukom zgrabi najbliže i opipa mu leđa. Onda ga ščepa za noge i podiže, a ono viseći naniže bespomoćno – zableja kratko.

Gledajući janjce oko nogu direktorovih, oni nam nekako postadoše sićušniji nego što jesu.

Našem Šarku krupni komšija nikako da se svidi. Pogotovo kad bi palio svoju žutu „ladu“ koja bi dugo i mukotrpno urlala  dok se krene. A to se ponavljalo svakog dana. Tad bi on uključivao nastavnike i čitave razrede đaka da ga poguraju, jer je stalno nešto časkom „morao“ do čaršije. Šarov bi tad režao i na „ladu“ i na njega, pa i na onaj crni oblak dima koji bi kola isprosipala po onima što ga guraju.

Ovog puta mu Šarov zabrunda tako krupnim i prijetećim glasom da smo svi osjetili kako nam se utroba prodrma, a dok on laje kao da se ujedno drma i sam zrak, pa postade nekako nepodnošljivo, tijesno. Otac ga opomenu i pomilova po leđima dajući mu znak da se umiri. Šarkovu prijetnju direktor je dobro shvatio pa naglo iz ruku ispusti malehno.

– Dobar ti taj Šarov. Zafrkan!

– Ne da da mu diraš jagnjad.

– Jednom sam vidio kako se baci na Cara. Prevrnu ga sa bicikla začas. A dok se on snađe, i ovaj nesta.

– Nešto je Car zgriješio.

Siguran u svoj izbor, otac je i očekivao da će se jagnjad svidjeti direktoru, iako je ovaj bio poznat po tome da mu se nikad ništa ne sviđa, pa ni djevojke doskora nije bilo za njega, tako da se jedva oženio – dvaput mlađom od sebe, djevojčurkom koji je tek osmi razred završio pred udaju.

Učitelj je još bio momak, samo što se za ovog nije govorilo da je probirljiv. Jedni su tvrdili da je volio neku pa mu se nije dalo, a drugi da je obolio te ne može da se oženi.

Kad bi se u školi čulo da se neko od njegovih bivših učenika „uhairlio“, on bi samo progunđao: „A, glupa dječurlija! Šta ona znaju već da se udaju i žene… Ali dobro je to. Ko bi nam došao u školu da nije takvih?“

Za razliku od direktora koji je bio glavni na seoskim svadbama i kome se ukazivala posebna pažnja i ustupalo počasno mjesto pod prozorom, njegov zamjenik Mehedin nikad nije bio na skupovima primijećen.

Činilo se da hodanje uz direktora nije njegov izbor, no više moranje.

I on pruži ruku ka jagnjetu koje ispusti direktor, ali ga ne opipa, već mu pomože da se uspravi na noge.

Brzo smo zaboravili neobičnu posjetu ove dvojice  i njihov savjet da naše ljepotane još malo ugojimo. Spustismo se na rijeku da napojimo najprije njih, a onda i sebe, pijući čas iz šake a čas imitirajući naše vragolane nagnuti nad rijeku.

I kao da nije bilo neke razlike između nas.

Iznenađeni što Namćo, sin školskog kurira, ne svraća da se igra sa nama, pitali smo zašto žuri.

– Moram učit’ – prošaputa spuštajući glavu a podižući oči, kao da se nečeg plaši.

– Mora, mora! – zabrunda Baćo gazeći bahato iza njega, krupnim korakom, kao da će ga svakog časa preskočiti.

„Namćo mora sve da zna,

da mu Zorka kec ne da!…“

– pjevušio je Baćo gegajući se sad lijeno preko ćuprije.

Danima su se djeca žurno vraćala kućama, a iz našeg doma u školu je išla najstarija sestra. Ni ona nije imala viška vremena. Sve manje se igrala s nama, iako je voljela biti uz nas, a i mami je manje pomagala.

– Što djeca ovih dana dobro uče – dobaci otac kuriru, koji je često navraćao u  prodavnicu.

– Uče, uče. A kako i ne bi? Pa škola ti je budućnost, jel’de?! Šta bi’ ja bijo brez škole, ko bi’ ja bijo?! Niko i ništa, moj Afko. – Iako je imao samo produžnu školu, koju je nedavno završio upravo tu, u svakoj prilici je kurir isticao svoje obrazovanje. – No, kako su jagnjad? – priupita.

– Napreduju, mašala’.

Ljepotani su postajali sve više naši, a mi njihovi. Počeli smo pričati istim jezikom i gotovo da smo radili iste stvari. Samo što mi djeca nismo mogla imati baš one skokove, ono bacanje uvis, one smjele okrete u letu. Šarko je stalno pokušavao izviti se kao oni.

Pravili smo vijence od raznobojnog cvijeća i vezali im oko vrata, ponekad i oko rogića. U tome sam, čini mi se, ja bila ponajvještija, pa su i starija sestra i mali Iko morali priznati da je moj Pirgo najljepše ukrašen. A on bi se pomalo manekenski šepurio sa vjenčićem na glavi. Onaj oko vrata bi brzo izgrickao i uslast pojeo. Vijenac oko rogića bi pukao samo kad bi  se glavama, u zauzetom zaletu sudarili, naglo odskočivši jedno od drugog, i raznobojno cvijeće bi prsnulo na sve strane. Brzo smo učili, pa je sljedeći vjenčić bilo već teže iskidati zahvaljujući žilavoj travi kojom smo tvrdo obpletali cvijeće.

Moj Pirgo je na čelu imao crnu šaru koja se pružala između očiju u obliku onog „kontintenta“, kako je brat govorio za ono što smo vidjeli kroz prozor učionice, obješeno na zid. Ponekad bi mu vjenčić pao nekako na pola tog „kontintenta“, pa kad se maslačak nađe u njemu on bi mi na crnoj kratkoj vuni izgledao kao pun mjesec, u koji mi mama nije dala dugo gledati, a ja zbog te zabrane postajala sve više radoznala i kradom bacala pogled da vidim šta će se desiti ako ipak to uradim, naravno, čvrsto se tada držeći za nju u slučaju da se ipak nešto dogodi. Gledajući u maslačak na Pirgovom čelu, smišljala sam kako ću sljedeći put ipak naći način da smjelije pogledam mjesec kad se noć  spusti  u našu dolinu. A Pirgo se bez ikakvog straha šepurio tražeći punu pažnju sviju, kao na pisti. Ja sam bila ponosna, on mi je bio najljepši.  I ne samo meni, on je zaista sve nas podsjećao na princa, ne znamo čijeg i kakvog ali je imao nešto posebno u sebi što je plijenilo pažnju i ljubav. Ili je možda svako od nas za svog ljubimca mislio tako.

Naglo su jačali. Plot iznad kuće preskakali su k’o od šale. Zauzeli bi zalet sa Muljevog brda, pa hooop, preko plota.

Jurnjava jagnjadi znala je trajati bez prekida. Gurala su jedno drugo, a kad bi koje zastalo kao da su govorila: „Hajd, sad si ti na redu! Šta čekaš?!“

Izvila bi se uvis došavši kao neki leteći mostići, zadržala tako načas u zraku, osmotrila ispred sebe, a onda bi se naglo spustila, boreći se da prikoče. Tad bi svila glavu unazad kao da procjenjuju raspon skoka. I odmah zatim igra bi počinjala iznova, s naglim trzajem prednjih nogu i propinjanjem u visine. To su činila kao da plešu uz neku muziku koju samo ona čuju. Možda smo je i mi nekako osjećali, pa smo tačno znali kakav će biti sljedeći pokret. Nešto nas je nosilo, uzdizalo sa svakim novim skokom i punilo nekim zadovoljstvom, pa smo i mi pravili slične pokrete, trčkarali poput njih, skakutali, šireći ruke kao da ćemo uzletjeti. I mislili da letimo.

Šarko se ubacio u red iza Skakala. Samo što je njegov skok bio nekako pun, težak, bez onih živahnih trzaja. Ali skok, i to onaj koji zaljulja zrak i sve drugo u blizini.

Jagama se ništa nije branilo, i mi djeca smo im pomalo zavidjeli na tolikoj slobodi. Zavidio im je čak i Baćko, iako on sem sebe nikog nije slušao. Sa njim su i roditelji i nastavnici teško izlazili nakraj.

Kad ga  ugleda, naša starija sestra ga podsjeti šta mu je rekla učiteljica, a on ljut što mu i ona remeti mir, naglo se okrenu.

– Baš me briga što dolazu trbonje! Ja se njih ne bojim. Nije mene strah ni učiteljice kad vrisne! – veli sagnuvši se da traži svoj svijet.

Kad bi oko škole kupio poklopce od pivskih flaša, niko ga nije smio uznemiravati, čak ni učiteljica. A toga dana nije samo kupio poklopce. Posmatrao je s nama slađahne i – uživao.

– Koliko ima jagnjadi? – ponovo ga upita naš otac, vidjevši da je Baćo zainteresovan još nečim osim poklopcima.

On skrenu svoj kratki pogled sa njih i spusti prijekorno na našeg oca. Gledao ga je dugo, osuđujući ga tako zbog uznemiravanja.

– Ne zajebavaj! – reče napokon.

– Koliko je ovdje jagnjadi? Ako mi ne kažeš neću ti dat’ bombone.

– Neću da hi brojim! – srdito se okrenu k jaganjcima.

– Ne znaš, ne znaš – zadirkivao ga je naš otac.

– Ja neću insane da brojim!

Mi nismo baš mnogo razumjeli, ali smo primijetili da je nastavio prebrojavati poklopce koje je stiskao u šakama.

Otac je zaćutao. Nije ga više zapitkivao, samo ga pomilova po kosi.

Baćo nije volio da ga dodiruju pa se naglo izmače i pohita da se osveti pirgavom, čačkajući sad on njega po vratu. Jagnje se ne izmače već se nasloni na nj ližući mu ruku. Baća ta bliskost iznenadi te ni njemu ne dade da ga dira već ga odgurnu malo ustranu. A pirgavo se izvi u zrak pa tapnu prvim nogama o tlo prijeteći mu.

– Vid’ećeš ti kad ti dođu trbonje… –  vikao je idući uz svoje brdo, ljut. A moj Pirgo, otprativši Baća, dođe meni te me liznu po licu, pa tresnu još jedanput prvim i visoko izvi zadnje.

Te večeri je igra trajala duže i niko ih nije htio  ugoniti. Naši slatkiši su se bili tako saživjeli s nama da nam se činilo kako im njihove majke više baš nimalo ne fale.

Igra je bila nova. Trčalo se u trougao, jedno iza drugog, i samo bi ponekad ono brže i nestašnije iskočilo iz niza da do nas dođe, pogleda nas, a onda se s nekom dodatnom snagom priključi.

Šarko ovaj put nije bio raspoložen za trku. Legao je u ćoše do kapije, pružio prve noge naprijed, zabio glavu među njih kao da će je šapama poklopiti, zadnje bezvoljno izvalio ustranu, a rep opustio pored njih. Kad osjeti da se neko primiče zloslutno zaurla kao da se naglo oslobodi nekog unutrašnjeg naboja.

Otac ga pokuša stišati.

– Dooobar, Šarko, dooobar – govorio mu je mazeći ga. On zapravo nije volio slušati njegovo zavijanje. To ga je podsjećalo na neke tužne momente o kojima s nama djecom nije htio da govori.

– Jesu l’ spremna, jesu?  – zagrmje iz polumraka direktorov glas. – A što su se ustrčala, što su se razigrala! Tako to biva kad se udrže. Puna snage! – Ni mrak nije mogao pokriti njegovu tjelesinu, dok se iza njega polahko povlačilo gotovo nevidljivo sivo odijelo učiteljevo, koji se nakašlja.

– Napredna, vala – reče otac.

– Sve po dogovoru?!

– Svakako! K’o što smo se pogodili, Murko – odgovori otac, a onda se okrenu učitelju. – Kako si ti, Meho?

– Dobro, biće dobro.

Mi nismo gotovo ništa razumjeli, niti smo osluškivali. Našu pažnju su zasluživala ona koja su sada jurila obilazeći: bor u dvorištu, nas, česmu, pa bor, mi,…  I svaki put bi pazila da ne pobrkaju redoslijed, a kad bi se to i desilo, jasno su pokazivala kako znaju da su napravila grešku i ispravljala bi  je u trku.

Tek smo im te večeri dali prava imena: Bjelica je postao Bjelko, Skakalo – Brzi, dok je Pirgo zapravo bila Pjegica.

A bolje da nismo!

Ujutro, osluškivali smo da prepoznamo koje će se od njh prvo oglasiti, navijajući svako za svoje – ali blejanje se nije čulo. Umjesto toga, začulo se Šarkovo zavijanje, drhtavo, tužno, spiralno, s predasima samo za uzimanje novog zraka.

A onda je i to utihnulo.

Čula se samo tiha rijeka, nešto kasnije prelazak đaka preko ćuprije, te šutanje kamenčića makadamom, kao i bučno slijetanje djece niz Muljevo brdo uz guranje. Začulo se potom i otvaranje školskih vrata. I zvono. Tamo iza rijeke pokulja nekakav dim.

A onda se začu džip!

Izletjeli smo da vidimo ko to stiže, jer je dolazak vozila bila rijetkost.

Postrojeni  ispred škole, nastavnici su se uzbuđeno zgledali.

Na momenat smo zaboravili da je dan počeo u iščekivanju koji će se od jaganjaca oglasiti prvi. Pažnju je na sebe privukla noga u svilenoj čarapi, preko koje je prelazio bijel kaiš sandale sa visokom potpeticom – noga je izvirivala iz prvih vrata džipa. Naše oči su bubrile gledajući jedno polugolo tijelo kako se pokušava izvući napolje. Za nogom je izlazila crna, po rubovima bijelom trakom opšivena haljina, koja je pucala od prezategnutosti. I na kraju: visoko podignuta punđa i crne, jake vjeđe izvijene uvrh čela.

Direktor se obliznu. Već dugo pripreman, siguran u sebe, prihvati  joj bijelu ruku i srdačno nešto progovori, što mi nismo dočuli.

Krupni mečkasti vozač, ogrnut kožnom jaknom (iako je već bilo otoplilo), požurio je da iznese torbu i neke papire onižem debelom čovjeku kome se vidio samo stomak, dok se i sam pokušavao izvući iz zadnjeg sjedišta. Kad izađe, okrugal kao bure, on podiže malo nos i kratko dva puta udahnu zrak kao da nešto ispituje.

Iz zadnjeg sjedišta se potom iskobelja i tona od čovjeka. Obrisa znojnu ćelu maramicom i promrmlja nešto kao: „Hm, hm!…“  Smješkajući se, trljao je ruke jednu o drugu. Kad se obrete vani, džip se mrdnu odahnuvši.

Po podne, kad su se djeca vraćala kućama, Baćo je kao po običaju svratio da obiđe njegov najdraži prostor.

– Doš-li u ško-lu tr-bo-nje! Doš-li, doš-li… – pjevušio je sav umazan nečim što je tiskao u svoje „odaje“.

Preko rijeke čuo se kreštavi glas njegove učiteljice kako ga tjera da ide kući, a odnekle iz daljine i Šarkovo zavijanje.

Tog dana šarplaninac se nije vraćao kući.

Dim se iza rijeke podizao teško, ne mogavši da se vine uvis. Zbog nečeg se i sve teže disalo.

Kad je tamo ponestalo piva došao je kurir da ponese iz prodavnice još. Teško je hodao, pazeći da ne padne. Sa sobom je donio nekoliko pomiješanih mirisa.

– Dobro meso, brate, dobro. Mlado. Uh, što ti je škola! Šta bi’ ja da je nemam?! – ponavljao je zamičući sa gajbom preko ćuprije.

Pričalo se glasno. Najbučniji je bio direktor, ili su naše uši bile navikle da njegov glas razlikuju od drugih.

Iznenada se na Zekavici začu grom. Grmljavina se razliježe brdima odzvanjajući po dolini oštro, uz zveket. A za njom pljusak. Jak. Ljetni. Težak.

Onaj dim preko rijeke se uguši u mlazu koji zaprašta snažno, dok se džip brzo gubio džadom.

A kad je sunce u smiraj dana opet izvirilo iza oblaka, po rubovima opcrtanih crveno,  i  prosulo svoj plam po predvečernjoj nebeskoj pozornici, zapadajući sad već za Šutino brdo, tri mala bjeluhana visoko na nebu, umiljato su se gurkala započinjući novu igru.

Mr. sc. Misera Suljić-Sijarić  je rođena 1967. godine u Tutinu, a od 1987. živi u Sarajevu gdje radi kao profesorica u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu.  Magistar je odgojnih nauka – metodike bhs jezika i književnosti. Bavi se i spisateljskim radom. Priče je objavljivala u časopisima Avlija, Almanah, Bošnjačka riječ, Mostovi, a neke njene priče su objavljene i  u zbirkama Stazama djetinjstva – izbor najbolje priče za djecu u BiH. Pojedine priče su vrlo zapažene, te na mnogim natječajima predstavljale oštru konkurenciju.

Priča Namještanje kruga je na konkursu časopisa Avlija za najbolju priču regiona u 2012. godine osvojila treće mjesto, a Krv za mlijeko je 2013. godine ušla u kategoriju pohvaljenih priča. Trenutno je na doktorskom studiju na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu.