Redakcija Likovi:
Boško (najkrupniji među svima, pa i zbor mu krupan)
Srbo (pogojazan ali poljuta lica, bahat i nabusit, zbori bundžijski)
Hrvoje (najsitniji, gospodičast, ali lukav, dok u zboru zateže)
Glasovi:
Šarava (napolju, van vidokruga)
Mjesto radnje:
Unutrašnjost zapuštene starinske kuće zemljanog poda, s ognjištem i kraj ognjišta džaračem, te komadom teneće za raspuhivanje vatre, dok uokolo imaju tri tronošca od kojih su dva već zauzeta – sjede Srbo i Hrvoje, a malo dublje, u polumraku, nalazi se hatula uz koju je prislonjen sač i crepulja, na hatuli je bucat s vodom, kazan i jedno bakrače s krpom za cijeđenje mlijeka, tepsija i kalica, sahan, ćasa i tri glinene šolje, te dvije britve i nož, do njih brus i u ćošku sjekira. Tamo napolju vidi se samo djelimično, kroz prozor i nepritvorena kućna vrata, šlamljiva kamenita avlija.
Boško (ulazeći spolja s maltene praznom štrugljom, više za sebe no za dvojicu što ljenčare uz ognjište): Majku li joj njenu! Kroz majku.
Srbo (razbaškaren na tronošcu, izvaljen uza zid, podigavši lijeno glavu): Kom to majku, Boško?
Boško: Kome drugom do onoj vukulji Šaravi, Srbo. Mater joj kravlju!
Srbo: A što Šaravi, Bole?
Boško: Što… Neda mlijeka, poganulja!
Srbo (ne razumijući sasvim): Kako to… neda? Brani se, udara?…
Boško: Neće da spusti! Evo (navede mu štruglju pod nos), možeš vidjeti šta sam pomuzao.
Srbo: Uv, lijepo li miriše vruća omuža! Odma’ nek ide na vatru. Jedva čekam šolju vare.
Hrvoje (malo sastrane, skupljen na svom tronošcu): I ja, bogami, jedva čekam. Ništa nijesmo popili. Sem vode.
Boško (gorko se zasmijavši): A od čega, bolan, očekujete? Od ovog?!… (Još jednom poturi štruglju Srbu pod nos, kao da ovaj nije dobro vidio.) Vidiš li ti šta na te tvoje oči, Srle? (A onda je ponavede i k Hrvoju.) Pogledni, moj Hrvoje! (Pa se okrene k ognjištu.) Da vam dam po šolju, meni ne bi ostalo ni kapi.
Srbo (rezignirano): Uvijek li si takav – sve se bojiš neće biti za tebe. Ako ti ne pripada sve, kao da nemaš ništa!
Hrvoje (potvrdno): Tačno! Sve bi za sebe, ne? (Bošku.) Kako si samo sebičan i lukav!
Boško (nemajući zasad vremena da odgovori Srbu, pookrene se Hrvoju): Vala od tebe, gospodičiću, ne mogu biti sebičniji. Ni lukaviji. Nadaleko si postao po tome poznat. (Onda odgovori i Srbu.) A ni ti se, bogme, nijesi nešto pretrgo za drugoga. I sam bi prigrabio kad bi te zapalo.
Srbo: Pa ti, Bole, ako si bolji od nas dvojice, podijeli sa braćom.
Boško: Veliš – sa braćom, Srbo?… Braća ste kad vam valja! Kad je da podijelim, braća ste.
Srbo: A ti bi da ne budeš brat pa da ne dijeliš.
Boško (spustivši glas skoro do šapata): A šta da podijelim, Srle? Pogledaj (podigne glas još jednom nagnuvši štruglju), ako ti oči pomažu.
Srbo (ne pogledujući više): Ostaće ti, ne boj se!
Boško (ironično, cijedeći mlijeko u bakračić): Hoće ostati… (Zatim ozbiljno.) Ostaće ako razvodnim! (Dohvati bucat i počne sipati vode u štruglju.) Dodam vodurine.
Srbo (skočivši): Nemoj toliko razvodnjavati!…
Hrvoje (i sam skočivši): Ne, čovječe!…
Boško (zastavši u poslu): Pa šta da radim?!
Srbo (vraćajući se na svoje mjesto): Ništa. Nemoj razvodnjavati.
Hrvoje (i sam se vraćajući svome mjestu): Nemoj.
Boško (sapravši štruglju nalivenom vodom te cijedeći još to, poljut): E pa dobro… Vidjećete kad nalijem sebi, šta će ostati.
Srbo: Ti nemoj sebi prepunjati!…
Boško (gledajući ga sa gađenjem): Prepunjati… Kad sam ja to, Srbo, sebi prepunio?!
Srbo (ironično): Nikad. (Onda će ozbiljno.) Svaki put, Boško! Svaki put!
Boško (gledajući ga s još većim gađenjem): Svaki put… (Okrene se od njega i, namjestivši bakračić na ognjište, uzme džarati i raspirivati vatru. Srbo i Hrvoje samo sjede i gledaju. Boško Srbu.) Puhni koji put, Srle!
Srbo puhne, onako izvaljen uza zid.
Boško (podsmješljivo): Heh!… Pa nagni se malo, bolan!
Srbo, jedva se malko pridignuvši, puhne ali opet nekako previsoko, ne u ognjište već povrh, kao da ispušta dim od duhana.
Boško: Hih!… Kud li to puhaš, junače?! Vidiš li gdje je dolje vatra?… (Pa digne od njega ruke. Okrene se Hrvoju.) Puhni malčice bar ti, gospodičiću!
Hrvoje puhne sa svog mjesta ali, tako skupljen, ni do po puta.
Boško (podsmjehujući se): He, silne li uzduhe, bože mili! Što je plaho raspiri. (Upinje se da raspuha vatru sam ali teško mu ide i dobro se nadimi. Odbija dim rukama, mršteći se i okrećući glavu. Sad uzme komad teneće te stane njome mahati i raspuhivati.) Ala je vas dvojica raspaliste!…
Srbo: Ne valja ni prejaka vatra. Može mlijeko da pokipi.
Boško (ironično): Hoće, da pokipi… (Pa ozbiljno.) Kad nema sem po dnu.
Hrvoje: Može i da zagori!
Boško: E ako zagori, vas dvojica ste krivi.
Srbo: Zašto – mi krivi, Boško?…
Hrvoje (i sam): Da, zašto?…
Boško: Pa što nijeste dopustili da više razvodnim.
Srbo (shvativši): Ja’! E pa ne boj se – dovoljno si razvodnio.
Boško (ironično): Jesam, dovoljno… Vidjećete kad nalijem! Koliko će vam biti.
Srbo (upozoravajući): Bogami koliko i tebi!
Hrvoje: Koliko i tebi, ne?
Boško: I meni i vama! Vidjećete.
Srbo: Koliko bilo da bilo – jednako.
Hrvoje: Ja’. Jednako, ne?
Boško (gledajući u bakračić): Evo je, konačno… Kreće. (Pazi, pripravan.)
I druga dvojica se pridižu, strepeći…
Boško (izmaknuvši u jednom trenutku bakračić, krišom nalije sebi u šolju): E, neka je sad malo na hatuli (zavarava), da se hladne… (I brže-bolje pođe piti. Ali ga varenika žišne.) Uh!… (Prosto mu šolja u ruci odskoči i mlijeko se djelimice ispljusne.)
Srbo (primijetivši šta se zbiva): Oj, ti već piješ!… A, lopove, ‘tio si jednu kriomice. Daj ostatak ovamo. (Dograbi i on jednu od šolja, nagne bakračić.)
Hrvoje: Oh! (I sam skoči te zgrabi preostalu šolju i prileti s njom. I on bi sljedovanje mlijeka.) Hoću i ja. (Ne dadne Srbu da prepuni… I opet mu ne bude dovoljno.) Vidi, nemam da napunim!… (Srbu.) Uzeo si nalivati… kao da je sve tvoje.
Srbo (gnjevan): A šta sam nalio?!… (Pogleda na Boška.) Hrđa, sebi napuni da i prosu.
Hrvoje (i sam nakrenuvši oči na Boška): Da i prosu, ne?
Boško (ironično): Jesam, napunio sam… (Sad ozbiljno.) Samo sam nalio koliko da probam kakvo je! Da provjerim je li se skuhalo; da nije slučajno zagorjelo… Zapadalo me još! Iskobnici!
Srbo (ironično): Jeste, zapadalo te… (Pa ozbiljno.) Trebalo je da postaviš, lijepo, sve tri šolje i naizmjenično da nalivaš po malo i malo dok pošteno ne izjednačiš.
Boško: Kako god uradio bilo bi vam nedovoljno. Nema!
Srbo (rugajući se): Nema, nema… (Pa digne ton.) Vječito: nema! (Zatim spusti glas.) Nemalo ni tebe kad si takav.
Boško: Mrš, gade!
Hrvoje, streknuvši kao da je on mršnut, lukavo se pritaji.
Srbo (uzvraća Bošku): Gad si sam! Nikako da napuniš tu stomačinu.
Boško: A ti, Srle?! Hapaš sve što ti dođe pod ruku. Nakupio si se masnoće pa ti otežao taj podbradak… Ne možeš da izgovoriš sofrano – sovra. Ni hrana no – ‘rana.
Srbo: A ti kad se nabacaš kljukuše pa staneš podrigivati… Iz kuće mi se bježi.
Hrvoje (nasmijavši se): Pun pogodak, ne?! (Bošku.) Kao da je moju riječ uzeo. Takav si nekakav… Da možeš, sve bi pofukao, ništa drugom ne bi dao.
Boško: Bogati, Hrle?
Hrvoje: Bogami.
Boško (gledajući ga dotučen): Dadni ti kad nema!
Hrvoje: I to što ima ti bi… Evo maločas! Izgorio si se pohitavši da otpiješ krišom, ne?
Kao da potvrđuje, Šarava tamo napolju rikne.
Boško (tamo kravi): Šta je, kurvo?! Je l’ ni tebi nešto nije pravo?
Srbo (nasmijavši se): Krivo joj što kradeš mlijeko – piješ krišom. Uvrijeđena!
Boško: Drugo nju vrijeđa, Srle. Što joj se ne prinese, položi.
Srbo: Pa… kad odeš da je pomuzeš, što joj ne položiš?
Boško (pogledavši ga): Eto koliko si u toku! Vidi se da nikad i ne poviriš tamo. Šta da joj položim?! Da nijesi, počem, nakosio, donio?
Srbo: Gdje da nakosim?
Boško: Potraži, Srle! Po dolovima, vrtačama.
Srbo (odmahnuvši rukom): Ou, po vrtačama… Nakosi ti po vrtačama!
Boško: Pa uzmi te je bar izvedi, počuvaj – nek odrubi nešto sama.
Srbo: Ja da ti čuvam?!… (Okrene se od njega.) Htio bi da ti budem vječni sluga.
Boško: Kakav sluga, Srbo?! I ti hoćeš vare.
Srbo: Neka ću, ja ti čoban biti neću. Evo Hrvoja, on je mlađi, lakši.
Hrvoje (podsmjehnuvši se): Mlađi?! Ako baš i jesam, kako tvrdiš, mlađi – minut sam.
Srbo: Minut – minut.
Hrvoje (pritjeran „uza zid“): I šta, ja da budem pastir?…
Srbo (smijući se): Ti, Hrle.
Hrvoje (otresajući košulju): Uf!… Ni mrtav.
Boško: E bogami, neko mora. A nećete očekivati ja da postignem sve: i da pomuzem, i da nakosim, položim, i da izvedem, počuvam.
Srbo (spremno): Ja ću odsad musti!
Boško (s neodobravanjem, skuživši mu motiv): Ti musti?! Kakav si divljak omužu bi u izbi pio.
Hrvoje (rado se javivši iz svog ugla): E ja omužu ne bih mogao… Fuj!… Meni možeš vjerovati.
Boško (pogledavši ga): Šta, da ne bi ti muzao?…
Hrvoje: Što da ne bih.
Boško (iznenađen): Sve se bojim, umio bi povući.
Hrvoje: Pa… ako ne budem umio, zvaću susjetku.
Boško (odmah shvativši o kom se radi): Da ponese i sebi.
Hrvoje: Ja ću se združiti s njom pa neće nikud nositi.
Boško (grahnuvši očima): Ženio bi se?
Hrvoje: Zašto ne, Boško. Stasao sam i ja, pogledaj me! (Sad se malo pouspravi, tobož isprsi.)
Boško (poosmjehnuvši se na nj sa svoje visine): Jesi, vala, stasao. (Pa se najednom nešto uozbilji.) A preskočio bi brata starijega?! Da mu se priveže mahana pa da se nikad ne usreći.
Hrvoje: Srba?… Pa evo… Hajde, Srle, ženi se što prije; ne mogu da čekam.
Boško (s kompleksom u sebi, silom izvrće na humor): Čuj ga – „ne mogu da čekam“. I ja bih, reci, da taslačim. „Žen’ se, brale, pa da se svi urahatimo!“
Hrvoje (ozbiljan): Ne budi prost, Boško. Ženi se, Srbo.
Boško (i sam se sad uozbiljivši): A ja jesam li živ?!
Hrvoje: Tebe ne moram čekati, jer ti si se jednom već ženio. Dalje kako ti god bude, od sebe ti je, ne?
Boško uvija glavom, ljut.
Hrvoje (okrenuvši se natrag Srbu): Ženi se, Srle!
Srbo (vrlo rad): I ‘oću. Uzeo bih se s jednom bombom s one stran rijeke.
Boško (odmah shvativši na koju misli): A-ha! S njom bi se… Ta bi nam bomba kuću raznijela!
Hrvoje (spontano se nasmijavši): Samo ja da sam što dalje. (Odmahuje od sebe rukom, tu opasnost da odalji.)
Boško (okrenuvši se Hrvoju): A i tvoja „susjetka“, Hrle… Znam je u dušu. Samo li je zapadne, smjesta bi preuzela komandu! Rado bi ta u kući zavladala.
Hrvoje: Ti svakoj nađeš falinku! Kako te ostavi tvoja Azijatka te otperja natrag u postojbinu, nijedna ti ne valja.
Boško (sa sjetom, nostalgijom): Ne bi ona mene ostavila, no navališe baš te ćufarke kojim biste se vas dvojica ženili, ufursatiše je u društvu s kojekakvim vješticama da morade, grdnica, dići ponjavu, napustiti. Ja ne mogoh ostaviti rodnu grudu pa da i sam lomim vrat no je pustih. A onoga mi života, što sam proveo s njom. Eh, kako sam divno sa njom živovao! Kako je samo bila dobra! Poslije nje, drugu ne mogu da zamislim. Sve ovo prilika uokolo, spram nje je kao zvijer!
Srbo: Bila ti se usladila pa nijesi ni vidio kakva je. A da ne bješe sama jedna zvijer, ne bi na nju bila tolika hajka.
Hrvoje: Zvijer, ne?
Boško (gnjevno ih pogledavši): E jeste mi i vas dvojica neki pametni…
Srbo (ne slušajući ga već ispijajući zadnju kap sa dna šolje): Stvarno je ova Šarava nikakva krava.
Hrvoje (potvrdno): Baš nikakva.
Boško (podvostruko na njih ljut): Pa šta da radim s njom? Da je naguzim?!… (I počne se raskopčavati kao da će ovog časa to uraditi.)
Srbo (zgranut): Fuj!
Boško: Šta je, Srle?! Kako se čovjek brzo javlja. Prosipaš mi ovdje neku finoću, a krmaču bi obljubio.
Hrvoje se na ovo slatko nasmije, ali ga Srbo posječe okom i on se povuče.
Srbo (okrenuvši se Bošku): Znaš li da ti jadna Šarava, koliko god ti ovog mlijeka davala, dođe kao majka?!…
Boško: Je li kao ona naša pokojnica što ne zna ni s kim nas je začela?
Srbo (spremno dodadne): Ni kojim nas je redom izbacila. Ko je za kim ispadao.
Boško: E to ne potrži! To se, vala, zna i bez nje. Prvo najkrupniji…
Srbo se bolno osmjehne.
Srbo: Ne mora biti baš tako.
Hrvoje: Ja’! Može da bude i obratno – najsitniji da je prvi. Otvorio prolaz.
Boško (podsmjehnuvši mu se s visine): Babi se snilo šta joj je milo.
Hrvoje ostane bez riječi.
Boško (narogušivši se): Završimo s tim! Najkrupniji – najstariji. Riješeno!
Zašuti se.
Hrvoje (i sam ispijajući zadnju kap): Zbilja tu nema krave, ne?
Srbo (potvrđuje): Baš tako.
Boško: Pa šta hoćete od mene?!…
Srbo: Zakoljimo je.
Boško: Ti, kako si krvoločan, samo bi klao. Ta jedna krava ostala pa i nju bi. A maločas reče – majka.
Srbo: Bogami su u prošlosti neki znali i majku, kad nije više od koristi.
Boško (grozeći se): Nijesu to bili „neki“! To je radila tvoja potencijalna tazbina.
Srbo (s razumijevanjem prema potencijalnoj tazbini): Kad nije više od koristi…
Boško se grozi.
Srbo: Ostavimo to – vratimo se Šaravi.
Hrvoje (prelomi): Zaklati!
Boško (okrenuvši se Hrvoju): Zar i ti, Hrle?!…
Hrvoje: Nema druge.
Boško: Je l’ tako?… (I konstatuje.) Većina je, dakle, za klanje. E pa dobro, sad ćemo je… srediti. (Odmah uzme oštriti na brus britvu.)
Srbo (zadovoljno): E, najbolje tako.
Hrvoje (potvrdno): Najbolje, ne?
Boško (završivši s oštrenjem): Pa hajdemo, kad je najbolje.
Srbo i Hrvoje pođu za njim, pri čemu i Hrvoje pokupi nož sa hatule, zatnuvši ga pod gunju. Vrata ostanu otvorena.
Boško (tamo napolju): Skin’te rezu.
Začuje se smicanje reze.
Boško: Izagnajte kravu napolje.
Srbo (u izbi): Napolje, vukuljo! (I šlapi kravu dlanom.)
Hrvoje: Napolje!
Čuje se kako krava uz bahat preskače prag izbe, dodirnuvši ga pritom čaponjcima. Šarava napolju mukne.
Boško: E, tako. (Pa kravi.) Hodi, Šarka. Na, na, hod’. (Malo potom, kad mu ona povjerljivo priđe i njukne.) E! Sad si završila svoje. Njukala si što si njukala. (Pa braći.) Zatvor’te izbu – njoj ona više neće trebati.
Začuje se namicanje reze.
Srbo: Zatvoreno.
Boško: Oborimo je!… Haa-ha!…
Čuje se kako se krava otima i koprca, džida.
Hrvoje (uplašeno): U, hoće da udari papkom!…
Boško: Krotite je!…
Krote kravu stenjući.
Boško: E, tako. Sada… ti, Srbo, drži je za rogove a ti joj se, Hrvoje, navali na rebra. Tako, tako…
Srbo: ‘Ajde, kolji!
Hrvoje: Fisni je!
Boško (stenjući): Evo, vala… (No minut kasnije…) Aj, tvrda li joj je koža – neće da popusti… (A potom…) Haj, žilav li joj je ovaj vrat!… (Muči se pokušavajući da je zakolje.) Stan’, Šarava, ne trzaj se!… Vuci te zaklali, dabogda!… Baš neće da zasiječe… Mirna, krmkuljo!… (I nervira se.) Ma, udaviću je… samim rukama!… (I stane je daviti, glasno stenjući.)
Srbo: Neka, budalo!… Baš ćeš je udavit’… Treba krv da istekne, jadan ti.
Hrvoje (učenjački): Ne valja krv da ostane u mesu i usiri se, ne?
Boško (prosto izbezumljen): Pa šta da joj radim?!… Neće je sječivo.
Srbo: Daj ovamo britvu, ja ću je klati. A ti je sa Hrvojem drži.
Boško (kao da nema svrhe): Evo ti britva…
Srbo: Samo daj. E, tako. Vidjećeš, sad, kako se kolje… (I pripadne klati.) Au, bogami si ti ovo slabo naoštrio… (I dalje se bori ali mu ne ide… A krava se trza, otima, brani.) Drž’te je tvrđe… Uj, ona vam usta! Drž’te je!…
Boško: Hoh, drž’ je ti!…
Hrvoje (stenjući): Ne zadrža je, majčin sine…
Srbo (i ne čujući ih): Drž’te!… Evo sasvim ustade… Nedajte!… O, ode nam!… Nedoklana…
Hrvoje (junački): Neće dok je meni mog handžara! (I kroz vrata se vidi kako ispod gunje potegne u trku nož.)
Boško: Bravo, Hrle! Jesi majstor da zabodeš nož u leđa, svaka ti čast!
Hrvoje (ponosan): Jesam, ne?
Boško: E vala jesi.
Hrvoje (razmećući se): Hee, jadna mu majka! Jeste l’ vidjeli?!
Boško: Vidjeli smo.
Srbo: Odlično smo vidjeli. Čestitam!
Boško (poslovno): Prikolji je, Srbo.
Srbo: Evo me!… (I pripadne da je kolje.) Ee… he!… (I začuje se, napokon, šikljanje krvi.) Gotovo je. Nek istekne, samo, krv.
Boško (sačekavši da istekne krv): E, već je isteklo. Derimo je sad. Uleti, Hrvoje, te iznesi i onu drugu britvu. Britva je za dranje pogodnija od tvog noža.
Hrvoje (uletjevši u kuću i zgrabivši sa hatule kosturu): Evo britve.
Boško: Daj ovamo! A ti samo pridržavaj i pripomaži onako golom rukom.
Hrvoje: Dobro. Razumio.
I pripadnu.
Boško: Zasijecaj, Srbo!… Zategni kožu… Potparaj rukom… Tako… Pripomogni ovamo, Hrle…
Stenju.
Boško (nešto kasnije): Donesi sad, Hrvoje, onu sjekiru, da iskomadamo ovo na krlji.
Hrvoje (ponovo uletjevši u kuću i dohvativši iz ćoška sjekiru): Evo sjekire.
Boško: E, odlično! Spusi tamo do krlje.
Hrvoje: Dobro. (I sjekira zvecne o treščavo tlo.)
Boško: Ponesimo sad ovo na krlju.
Nose dahćući. Spuste na krlju.
Boško (zamahnuvši): Hah!… (I sjekira udari po kostima.) Ponamjestite mi je… (A kad mu je ponamjeste…) Hah!… (I priudari još koji put.) Okren’te sad malo… E, tako… Hah!… (I opet priudari.) Donesi sad, Hrvoje, dvije-tri oveće posude. Kazan, tepsiju, kalicu.
Hrvoje (još jednom uletjevši u kuću te pokupivši pomenute posude): Evo posuda! Kazan, tepsija, kalica.
Boško: Odlično! Dajder ovamo. Postavi.
Vidi se kroz vrata kako Hrvoje postavlja iznijete posude.
Boško: Punimo!
I njih trojica trpaju meso u posude.
Boško: Unesimo sad ovo da se izudi pa da istaknemo više ognjišta, da se suši.
Unesu meso u kuću.
Boško: Spustimo ovdje. (I spusti kazan na zemlju, u blizini ognjišta.)
I druga dvojica učine isto.
Boško: Tri parčeta ćemo sad ispeći. (I počne dijeliti pokupivši sa svake posude po jedno.) Evo, Srbo, jedno tebi. Evo, Hrvoje, i tebi. A evo i meni.
Srbo: A… o…
Boško: Šta je sad, Srle? A, o.
Srbo: Tebi najveći komad.
Boško (gledajući ga): Uvijek li ti se čini da je u drugoga više!
Srbo: Nije no – jeste više.
Hrvoje: A meni najmanje.
Boško (okrenuvši se Hrvoju): Čuj sad njega! Najmanje…
Hrvoje: Najmanje, ne?
Boško (odmahnuvši rukom): Makni mi se!
Hrvoje: Ne makni ti se!…
Boško neće više s njim da razgovara.
Srbo (Bošku): Nijesi pošten.
Hrvoje (brzo potvrdi): Najviše si sebi, ne?
Boško: Jesam li?! Pa, najzad, ja sam najkrupniji i treba mi najviše.
Srbo: E, to bi ti htio, da ostaneš zauvijek najkrupniji, pa samim tim i najjači te da sudiš i presuđuješ, vladaš i naređuješ. I da otimaš, prisvajaš!
Hrvoje: Tako je, Srbo. A meni, zapravo, treba najviše, ne?! Da bih i ja okrupnjao.
Boško: Pa da me jednog dana, kako ste se uvezali protiv mene, nadjačate?! I ovako biste u kući vi da odlučujete.
Srbo (uvrijeđeno): Eto!… U ovakvoj zajednici ja ne mogu više da ostanem. ‘Oću što je moje i – da se odvojim.
Boško (gledajući ga): Odijelićeš se i uzeti se s onom tvojom pro rijeke.
Srbo: Pa… recimo i tako. ‘Oću što je moje.
Boško: A šta je to, po tebi, tvoje, Srle?
Srbo: Pa eto… dio zemlje, kuće i pokućstva, a prvo trećina ovoga mesa.
Boško (nasmijavši se ljudskoj gladi): Trećina mesa. Pa evo ti tepsija. (I primakne mu tepsiju.)
Hrvoje: I ja bih svoj dio, ne?
Boško (pogledavši ga): Je li, i ti? E pa dobro, evo ti kalica. (Primakne mu kalicu.) A meni kazan. (I povuče sebi kazan.)
Srbo: A… o…
Boško: Šta je sada, Srbo? A, o.
Srbo: Tebi kazan!
Boško: Pa i tebi – tepsija.
Srbo: A koliko je kazan dubok!
Boško: A koliko je tepsija široka!
Srbo: Nije toliko šira koliko je kazan dublji. Ni ublizu.
Boško: Ali je zato u njoj navršeno.
Srbo: Navršeno… Šta je navršeno?!
Boško: Navršeno, bogami.
Hrvoje: A meni nije ni navršeno, ne?
Boško (pogledavši ga): Ali kalica ima dubinu!
Hrvoje: Manju nego kazan, ne?
Boško: Ali je zato šira.
Srbo: Mutiš, Bole!
Hrvoje: Najviše bi sebi, ne?
Srbo se pogleda sa Hrvojem – razumjeli su se i složno udare na Boškov kazan, dograbe po komad.
Boško: Ne diraj!…
Srbo: Šta „ne diraj“?! Tek sada je, otprilike, tu negdje.
Hrvoje: Da, može se reći da je sada približno, ne?
Boško: Zajebite vi to vaše „ujednačavanje“. Šta mi osta?!… (I uhvati, sa svoje strane, za oba ona parčeta.)
Ali, povuci-potegni, njih dvojica njega jednoga nadvuku, istrgnu mu i jedan i drugi – Srbo iz desnice i Hrvoje iz ljevice, ugrabljene komade. Boško ih gleda ljutim okom ali se, šta će, pomiri s činjenicom.
Boško: E dobro, uredu je… Nema veze…
Srbo (ohrabren situacijom, bezobrazno procjenjuje okom): Još nije baš uredu. (I dograbi još jedan komad.) Tek sad je uredu.
Boško udari… i ubiju se oko tog parčeta, što Hrvoje iskoristi te i on ugrabi još jedno. Boško se okrene da neda, ali to bude dovoljno da Srbo ovamo istrgne dohvaćeni komad.
Boško, ljut, pogleda u, sad već nepun kazan, ali uzme i privuče sebi kazan da ne bude gore. Vrati se svom parčetu i turi u ognjište, počne ga peći. To će učiniti i druga dvojica – prevrću meso po ognjištu pogledujući se s Boškom ispodoka.
U jedno vrijeme počnu glodati svoje pečenje.
Ali mesa nema! Samo stružu zubi po kosti…
Boško (zagledajući se iznenađeno i razočarano u svoje pečenje): Ništa ne mogu da odglođem!…
Srbo (uhvativši se za vilicu): Uj!… Ja upropastih zube!…
Sad i Hrvoje shvati da nema više smisla strugati…
__________________________
