Mladen Dorkin: Roman o ljudskim sudbinama

Hrvatska

Ante Gregov Jurin: Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama

 

U izdanju Hrvatskoga književnog društva – Ogranka u Rijeci objavljen je 2014. prvi ro­­­man po­zna­tog pjesnika Ante Gregova Jurina Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama s na­­­gla­še­no istaknutim slovima na desnoj strani korica iznad naslova romana: Knjiga go­dine 2014., do­voljan razlog da čovjek radoznalo posegne za knjigom koja je do­i­sta jedistvena i ne­ponovljiva, tematski složena i slojevita, a poetski nadahnuta i oplemenjena čitkim i pit­kim rečenicama, lirskim, metaforičkim izričajima, što ci­je­lu strukturu romana diže u ozra­čje rijetke ljepote, zrele umjetnine. Ljepota u ruž­no­ći života, prepletanje lir­skih, dramskih i ep­skih osobitosti, gdje sve diše i živi, živi i diše u snazi umjetničke ri­je­či, u estetskoj su­ges­ti­ji stila, kako u detaljima tako i cjelini, čvr­sto i skladno, stvaralački moćno, jasno, ne­po­mu­će­no, uvjerljivo.

Ako ispustimo Predgovor i Pogovor, ostaje stošezdesetak gusto pisanoga ro­ma­nesk­nog teksta, kompozicijski satkanog u dvanaest poglavlja, slikā ljudskih sud­bina, koje se us­pu­tno javljaju i oglašavaju uz i kroz životnu kalvariju glavoga lika Ši­me G…vića, koji sve­ukup­nim svojim žićem i bićem simbolizira tragediju našega otoč­nog svijeta što se u po­trazi za srećom, slobodom i boljim životom, bježeći preko gra­nice onodobne Jugo­sla­vi­je, prosuo po bijelom svijetu, poglavito Americi i Aus­tra­liji, ostajući trajno bolno razapet i nalomljen iz­među bajkovitih snova i surova ži­vota, iluzija i istine, nepremostive daljine i ro­đene do­mo­vine, s neodoljivom čež­njom da se vrate rođenom staništu, očinskom domu i gro­bovima predaka.

Roman se retrospektivnim postupkom otvara slikom i likom Šime G…vića, re­zi­g­ni­ra­na čovjeka, starca koji se nosi spoznajom da je cijelog života živio u zabludi, lu­tajući i sa­nja­jući o sreći te bolnom spoznajom o teškom životu naše čeljadi u bogatoj Ame­rici, o ro­bo­­vima rada da bi preživjeli, a ako se to dogodi, zauzvrat djecu izgube, “za­borave korijene i je­zik svojih predaka”. Tako umoran, psihički i fizički urušen, bez sjaja i bogatstva o ko­jem je sanjao, glavni junak romana vraća se rodnom sta­ni­štu, Uvali svete Eufemije, što je ka­rak­te­rističan detalj u nizu sličnih, koji da­ju posebno obilježje autorovu mu­dro pi­sanom ro­ma­nu. Snažno je podcrtana na­gon­ski neodoljiva i vječno živa veza između čo­vje­ka i rodnog mu zavičaja; taj zakon je, što bi rekao Matoš, više nego fizički, i nije tek slu­čajno da se gla­vni lik romana vraća vi­šestoljetnim iskonskim temeljima, korijenima svo­jih predaka, otoku, a nikako Gra­du. Na otoku su stoljeća njegovih predaka. Jest, za­vi­čaj se oglašava kao ži­vo­tom po­klo­njeni dar, osobno dobro čovjeka, svjetlo u tmini, ali i kao prokletstvo koje muči, ki­­da i razdire. Problem ljudske sreće, što je sreća i koliko se ona može ostvariti u plo­do­vi­ma grube civilizacije ako se napusti ono što je rođenjem čo­vje­ku dano i što ga bitno od­re­đu­je, to su pitanja što izviru iz jezgre ove baladično in­to­ni­ra­ne roma­nes­kne proze te u njoj ima i gorčine i tuge, i čežnje i nostalgije, i trpljenja i patnje; sa­mo sreće nema. Jer, što reče Ma­toš pišući o Paulu Valéryju, “sreća i harmonija ne na­la­ze se na cilju zemaljskih dru­mo­va”. Slikom kojom se roman otvara, istom će se i zatvoriti.

Umjetničko je djelo veliko koliko istina iznese o čovjeku, piše profesor Ivo Fran­geš, a ro­man Ante Gregova Jurina u tome ne oskudijeva ni izborom teme, ni oš­tri­nom zapa­ža­nja, ni osobitošću karakterističnih detalja, pojedinosti kojima autor na­gla­šeno podcrtava u krat­kim potezima ono što je bitno u osvjetljavanju i gi­ba­nju ljudskih sudbina, od­re­đenih radnji, si­tuacija, stanja. Jedna od tih sudbina, koje su bitno promijenile narav i ži­vot­ni put glavog ju­naka, jest dobrotvor i očinski sa­vjet­nik, urušeni i od teškog rada istro­še­ni starac, barba Ante, dobrota od čovjeka, ko­ji je “razumio svakoga i smilovao se sva­kom”. I njega progoni i razara čežnja za sta­rim krajem, premda se cijelog života nosi te­re­tom grijeha, što je svojim bi­jegom iz­lo­žio nesagledivoj patnji i sramoti Mariju, napuštenu za­ručnicu s nerođenim dje­te­­tom. Potreba da mir duši i tijelu nađe među svojim mrtvima du­boka je i neugasiva, ona ga od­vodi toliko daleko da će preskočiti i stoljetnu tradiciju pa­tri­jarhalnog obi­telj­skog odgoja ne bi li kremiranim prahom, posutim po moru, bar jednim zrncem pra­ši­ne dotaknuo og­nji­šte svojih djedova i pradjedova kad mu već nije suđeno da mu se vrati. A što da se kaže o oto­čanki Mariji, starici koja želi da ju pokopaju s motikom (ka­rak­teristični detalj) koju je zad­njim posjetom voljenom otoku donijela u Ameriku za us­­po­menu, i opet iz neodoljive nos­talgije, ili pak o Ivanu s Kastavštine kojemu je Ame­­ri­ka oduzela i mladost i život, a za uz­vrat mu je u duši samo jad i čemer no, usprkos sve­mu, ostao je optimist i ne želi joj po­klo­niti starost, ali ga u tome spriječi nemila smrt. Itd., itd. “Ako su mi oduzeli dušu, neću im dati tijelo”, stanje je duha pod­jed­na­ko glavnog lika i, uvjetno rečeno, sporednih likova, ko­ji su mnoštvom poveznica is­pre­pleteni sa životnom dramom i sud­binom glavnog lika Ši­me G…vića, no svaki je lik na svoj način roman, priča za sebe; sva­ki ima svoju životnu po­vi­jest i sudbinu u žrv­nju surove stvarnosti koja sve pred so­bom drobi i lomi, melje i ždere za­­ko­nom jačega i kako se u tom svijetu novca, pohlepe, ka­ma­tarenja, prevara, kocke, iz­bo­ri­ti za ljudski dostojno življenje po mjeri čo­vjeka, kako sačuvati čast, po­šte­nje, moralne i du­hovne vrednote – to je sudbonosno, temeljno pi­tanje što ga nameće i po­kreće pred čita­te­ljem ovaj, ponavljam, mudro i nadahnuto pisani ro­man Ante Gre­go­va Jurina. A u tom su kon­tekstu oštro sagledani, živo i plastično, uvjer­lji­vo obli­ko­va­ni svi likovi romana, njihove sud­bine u psihičkim krizama, usponima i pa­do­vima, sno­vima i strahovima, a sve to preko ni­za živopisnih dijaloga, unutarnjih mo­no­lo­ga, po­tresnih ispovijesti; u karakterizaciji likova po­služit će se autor i kratkim po­red­ba­ma, me­taforama pa i simbolima, ali stendalovski po­mno, krajnje racionalno, samo to­li­ko ko­li­ko su u funkciji duševnog stanja lika:

“Nebo nad Phoenixom očima došljaka izgledalo je čudno, oblaci bi se na tre­­nu­tak skupili pa odmah razišli, čineći tako neku igru prirode sličnu Ši­mi­nu sr­cu, ko­je je bilo mirnije na trenutak jer je dalje od onih koji ga go­ne i… ‘tužno u ne­po­zna­tom gradu’.”

“Dani su tekli jedan za drugim, lijeno kao da su se utapali sami u sebe, kao ni­zin­­ska rijeka koja se razlijeva i čeka u hladu vrbika, nikako da kre­ne… A i ka­mo bi? Katy je zamijenila dan i noć…”

Impresionira maštovitost i stvaralačka moć autora da tako svestrano obuhvati ži­vot, go­­tovo u totalitetu, da ispreplete tolike ljudske sudbine, redovito uzbudljive i na­pe­te kon­flik­­te, dramatično intonirane situacije uz nerijetko i ljudski tople i djeljive stra­nice, što sve pri­­donosi sveobuhvatnoj karakterizaciji likova, profiliranju njihove osob­nosti, stvara­lač­kom ra­zotkrivanju dobrih i loših strana u oblikovanju karaktera, nji­hova bića i žića. Jest, pr­vi­je­nac Ante Gregova Jurina djelo je jedne izuzetne na­da­re­nosti, ali i bogatoga životnog is­ku­stva i znanja, djelo autora koji zna udahnuti dušu svo­jim likovima, živo sudjelovati u nji­ho­vim bremenitim brigama, bolima, rados­ti­ma, duševnim krizama, strahovima, razoča­ra­njima pa mu likovi žive punim životom, stva­ralački istinito, uvjerljivo, neupitno i suges­tiv­no. Sto­ga smo, nakon pročitanog i do­živ­lje­nog romana Ante Gregova Jurina i mi bogatiji za jedno is­kustvo koje nismo ima­li, a opet svatko će naći djelić sebe u viziji života koju nam djelo pru­ža. Tko da za­bo­ravi Anđu iz zadarskog zaleđa i njezine “velike, crne, sjajne oči”, što su Ši­mu po­godile “kao munja s vedrog neba” u mladosti kad su se našijenci našli i susreli u Ame­­rici ili pak onaj susret poslije trideset godina “dvoje napaćenih i umornih šez­de­set­go­diš­njaka tužnih očiju u kojem je svaka riječ izražena s gorčinom”. Šime iza se­­be ima breme pa­dova, progona, strahova, krivih stranputica, a Anđa breme ropskog ra­da, doživljenih pre­va­ra, poniženje, propali surovi brak, no za razliku od barba Ante i bar­ba Ši­me, kao majka i ba­ka, uz sinove i unuke, neće se smrću oprostiti od grubog ži­vo­ta bez zna­ka i imena. Dir­lji­va je borba te hrabre žene da prkosi životu u obrani osob­ne slobode, dok je život bije sa svih strana od ranog djetinjstva i djevojaštva u sta­rom zavičaju pa do sta­račkih dana u no­vo­me. Kad je riječ o likovima romana, po­se­bno poglavlje života vezano je uz Šimu i Katy, kćer­ku industrijalca i vlasnika naft­nih polja, rafinerija i brodova, Tomu Hormana, sina ma­đar­skih doseljenika koji su se na­šli u Americi kao i naš svijet u potrazi tr­buhom za kruhom. Ig­rom životne sudbine si­ro­mašni se, a talentirani mađarski student geo­lo­gije zaljubio u kćer­ku starog Gor­do­na Hormana i tako uletio u veliko bogatstvo stro­ga i prgava čovjeka; ne­ra­do do­šao i nerado viđen, no uvjetno prihvaćen; ulazi u brak s Katy, prihvaća njihovu vje­­ru, prezime, pravila ponašanja, ali i moćni kapital Gordona Hor­mana. Iz tog se braka To­­me Hormana i Katy, kćerke starog Gordona Hormana, rodila Katy, imenom i hi­ro­vitom pri­ro­dom slika svoje majke; Katy koja će sebe sudbinski ugra­di­ti u kal­va­rij­ski život glav­nog junaka romana Šime G…vića. Kroz mnoštvo uzbudljivih si­tuacija, na­pe­tih dramatičnih sta­nja, zloslutnih ishoda, sukoba, interesa, obiteljskih ne­sre­ća, tra­gedija Ante je Gregov Ju­rin velikim majstorstvom tu dionicu romana isprepleo obi­­telj­skim likovima i njihovim ne­sre­ća­ma, snažno podcrtavajući svu pogubnost i tra­gičnost čo­vjeka kad se sreća veže uz moć nov­ca, zgrtanje kapitala, ugled za ma­te­ri­jalni probitak; kad se definitivno gube, napuste pra­ve ljudske vrednote, kad po­ne­sta­ne ono što bi “trebalo bi­ti sveto, a to je ljubav, ljubav pre­ma bližnjemu i bo­gat­stvo… duha u vjeri”. U tom kon­tek­stu nije bez duboke simbolike smrt glavnog aktera u spomenutoj dionici romana, kad Ši­min zaštitnik, iz interesa do­bro­či­ni­telj, Tom Hor­man, potresen obiteljskom nesrećom, za­ključuje svoj život “otvorenih očiju i ot­vo­renih ustiju, potrbuške, ležeći na travi”, nakon obi­lato ispijenih viskija u kojima se zau­­vijek oprostio od života i nade u obiteljsku sreću.

“Sav svoj život posvetio je zemlji i od nje crpio naftu koja ga je punila nov­cem a izjedala sreću u njemu.”

Tako se melodramski zatvorio jedan prokletstvom natopljeni život obitelji Gor­don Hor­man – Tom Horman, poglavlje bez kojega bi ovaj roman bio uskraćen u jed­noj bitnoj di­menziji – kontrastu između bogatih i siromašnih; kontrastu koji je Šimu zbu­nio još kao mla­dića kad se našao u New Yorku: s jedne strane Peta avenija u zna­ku sjaja i bogatstva, a s druge “sirotinja koja leži na kartonima 42. ulice”. Jest, kon­trast je temeljni stilski postu­pak u kompoziciji autorova romana. Bitno je obi­lje­žje njegove složene i slojevite tematike na svim razinama, ali to bi zahtijevalo sup­til­ni­ju analizu, što nadilazi intencije ovog ogle­da, no, primjera radi, navodimo samo je­dan koji apostrofira početak duge i uzbudljive pri­če ne­po­mirljivih svjetova između si­romašnih i bogatih, interesom nametnutih odnosa, a ri­ječ je o spo­menutoj bo­ga­taš­koj obitelji Horman, u kojoj je svega bilo, bučnog sjaja i ne­pro­cije­nje­nog bogatstva, a nadasve uvjerenja da se sve u životu može kupiti, posjedovati; da, svega, sa­mo ne lju­bavi, prave i iskrene ljubavi, bez koje nema sreće, sretnog života:

“Između nje (Katy) i Šime postojao je neprohodni jaz razlika, a most ne­pro­­ho­dan i rizičan za prelaženje… Samo što se ne uruši!”

Usprkos velikom bogatstvu, na kraju svi redom ostaju u grču osamljenosti, de­pre­­siv­ni, slomljeni, nekontrolirano uzburkani, napušteni; tek na pogrebu paradno su okru­njeni moć­­nicima kapitala, što su pohrlili sa svih strana na sahranu Tome Hor­ma­na i ne sluteći da će i oni zaključiti svoj život kao i Hormanovi. Gusto pisani ro­man, nabijen zbivanjima, is­prepletenim zapletima, naglim, neslućenim obratima, na­pras­nim smrtima, što bi moglo os­ta­viti dojam konstrukcije, no pod perom Ante Gre­go­va Jurina disciplinirano a nadah­nu­to sve diše i živi kao sam život, izvorno i zdra­vo, realistički, premda sadržajem bolno i tragično.

Svako je umjetničko djelo duboko autonomno, individualno, stvaralački nepo­nov­­lji­vo, i u tom ga je smislu teško teorijski definirati, ukalupiti, strogo smjestiti u ne­kakve ob­ras­ce teorije romana. Roman Ante Gregova Jurina izmiče okvirima teo­rij­skih obrazaca; os­lo­bođen je klasične fabule, klasične naracije, epske deskripcije i u tom kontekstu au­to­ro­va vi­zija života duboko je individualna, podjednako društ­ve­nog, sociološkog, psiho­loš­kog, etičko-moralnog, misaonog, rekao bih čak i filo­zof­skog karaktera svojim bogatstvom sen­ten­cija, univerzalnih istina koje u sebi sljub­lju­ju i asimiliraju biblijske poruke i pouke. Kom­­pozicijski građen na kontrastu, je­zi­kom simbola rečeno, dobra i zla, u romanu se zr­ca­le dvije društvene sredine, jedna do­maća, zavičajna, obilježena patrijarhalnim odgojem, po­ro­dičnim redom života, ra­da i pošenja; toplinom kućnog ognjišta, što se vidno osjeća u nizu sje­ćanja i pri­sje­ća­nja, uspomena, kako autora tako i likova u romanu, koji, po­red ostalog, ima i naglašeni autobiografski karakter i druga, u odnosima društvenim, de­hu­manizirana, hla­­dna i okrutna; obilježena snagom novca, zakonom jačega, gdje se svi u bor­bi za op­sta­nak golog života, kako reče glavni junak romana, “koprcaju, i svakom ne­što ne­dostaje i u tom traženju prođe život”. No, ono što je posebno lijepo u toj sumornoj bor­­bi za goli op­sta­nak, ljudska je solidarnost u nevolji, potreba da se vide, čuju, iza­đu jed­ni drugima ususret, što već danas u našem životu obilato izostaje. Tako ro­man Ante Gre­gova Jurina svojim mno­gostrukim istinama aktualizira i naš suvremeni ži­vot, tešku spoznaju o gorkoj sudbini čo­vjeka našeg vremena u svijetu pro­ble­ma­tič­nih i nesigurnih vri­jednosti, dok su se stari, pro­vjereni stoljetni odnosi u životu obi­telji, selā i gradova, na­glo napustili, zaboravili, ras­tro­jili; naglo se dogodilo ono što ne­umrla kaljska pjesnikinja reče: “ni selo višje selo ni”.

 

* * *

 

Da zaključimo: riječ je o romanu koji izmiče okvirima klasičnog romana, do­ži­v­­lja­jem i poetskim izričajem originalan i moderan, bogatstvom zbivanja maštovita i uz­­bud­lji­va vi­zija života koja uz vanjsku, čvrstu, sintetički zgusnutu jezičnu strukturu no­si u sebi bo­gati svi­jet slika i priča u portretiranju likova koji imaju psihološku, mo­ralnu i idejnu du­bi­nu i po­vijesnu težinu, osobito u kontekstu onodobnih hrvatskih pri­lika, društvenih i po­li­tič­kih, pe­desetih godina, poslije Drugoga svjetskog rata. Doista, roman Ante Gregova Jurina po­tre­sno je svjedočanstvo o nevremenu, o ljudskoj ne­sreći, o tragediji naših otočana kada su svo­jim masovnim bijegom, osobito mla­do­sti, ostavili naša sela opustošenima. U njemu se na po­seban način zrcali ranjena duša na­šega čovjeka, unutarnja drama psihički opte­re­će­nog, za pu­ni ljudski život iz­gub­lje­nog bića koje poslije životnih kalvarija, poput Šime G…vića, ne na­lazi sebe ni u tu­đi­ni ni u domovini. Nepovratno izgubljen, sam, daleko od lj­udi, tek u raz­go­voru s kri­jes­nicama, pod punom mjesečinom, otkriva “sretan trenutak iden­ti­fikacije i svr­­he vlas­titog života” parafrazirajući Isusove riječi: “Ja sam Put, Is­ti­na i Život” (Iv 14, 6–7), što u ro­manu glasi ovako: “Ja sam sreća, istina i ljubav, tko u mene vjeruje, živjet će vječno.”

Darovito pisan roman, zanimljiv i uzbudljiv čeka svoje čitatelje, ljubitelje do­bre knjige.

Prof. dr. sc. Mladen Dorkin