Redakcija Ante Gregov Jurin: Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama
U izdanju Hrvatskoga književnog društva – Ogranka u Rijeci objavljen je 2014. prvi roman poznatog pjesnika Ante Gregova Jurina Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama s naglašeno istaknutim slovima na desnoj strani korica iznad naslova romana: Knjiga godine 2014., dovoljan razlog da čovjek radoznalo posegne za knjigom koja je doista jedistvena i neponovljiva, tematski složena i slojevita, a poetski nadahnuta i oplemenjena čitkim i pitkim rečenicama, lirskim, metaforičkim izričajima, što cijelu strukturu romana diže u ozračje rijetke ljepote, zrele umjetnine. Ljepota u ružnoći života, prepletanje lirskih, dramskih i epskih osobitosti, gdje sve diše i živi, živi i diše u snazi umjetničke riječi, u estetskoj sugestiji stila, kako u detaljima tako i cjelini, čvrsto i skladno, stvaralački moćno, jasno, nepomućeno, uvjerljivo.
Ako ispustimo Predgovor i Pogovor, ostaje stošezdesetak gusto pisanoga romanesknog teksta, kompozicijski satkanog u dvanaest poglavlja, slikā ljudskih sudbina, koje se usputno javljaju i oglašavaju uz i kroz životnu kalvariju glavoga lika Šime G…vića, koji sveukupnim svojim žićem i bićem simbolizira tragediju našega otočnog svijeta što se u potrazi za srećom, slobodom i boljim životom, bježeći preko granice onodobne Jugoslavije, prosuo po bijelom svijetu, poglavito Americi i Australiji, ostajući trajno bolno razapet i nalomljen između bajkovitih snova i surova života, iluzija i istine, nepremostive daljine i rođene domovine, s neodoljivom čežnjom da se vrate rođenom staništu, očinskom domu i grobovima predaka.
Roman se retrospektivnim postupkom otvara slikom i likom Šime G…vića, rezignirana čovjeka, starca koji se nosi spoznajom da je cijelog života živio u zabludi, lutajući i sanjajući o sreći te bolnom spoznajom o teškom životu naše čeljadi u bogatoj Americi, o robovima rada da bi preživjeli, a ako se to dogodi, zauzvrat djecu izgube, “zaborave korijene i jezik svojih predaka”. Tako umoran, psihički i fizički urušen, bez sjaja i bogatstva o kojem je sanjao, glavni junak romana vraća se rodnom staništu, Uvali svete Eufemije, što je karakterističan detalj u nizu sličnih, koji daju posebno obilježje autorovu mudro pisanom romanu. Snažno je podcrtana nagonski neodoljiva i vječno živa veza između čovjeka i rodnog mu zavičaja; taj zakon je, što bi rekao Matoš, više nego fizički, i nije tek slučajno da se glavni lik romana vraća višestoljetnim iskonskim temeljima, korijenima svojih predaka, otoku, a nikako Gradu. Na otoku su stoljeća njegovih predaka. Jest, zavičaj se oglašava kao životom poklonjeni dar, osobno dobro čovjeka, svjetlo u tmini, ali i kao prokletstvo koje muči, kida i razdire. Problem ljudske sreće, što je sreća i koliko se ona može ostvariti u plodovima grube civilizacije ako se napusti ono što je rođenjem čovjeku dano i što ga bitno određuje, to su pitanja što izviru iz jezgre ove baladično intonirane romaneskne proze te u njoj ima i gorčine i tuge, i čežnje i nostalgije, i trpljenja i patnje; samo sreće nema. Jer, što reče Matoš pišući o Paulu Valéryju, “sreća i harmonija ne nalaze se na cilju zemaljskih drumova”. Slikom kojom se roman otvara, istom će se i zatvoriti.
Umjetničko je djelo veliko koliko istina iznese o čovjeku, piše profesor Ivo Frangeš, a roman Ante Gregova Jurina u tome ne oskudijeva ni izborom teme, ni oštrinom zapažanja, ni osobitošću karakterističnih detalja, pojedinosti kojima autor naglašeno podcrtava u kratkim potezima ono što je bitno u osvjetljavanju i gibanju ljudskih sudbina, određenih radnji, situacija, stanja. Jedna od tih sudbina, koje su bitno promijenile narav i životni put glavog junaka, jest dobrotvor i očinski savjetnik, urušeni i od teškog rada istrošeni starac, barba Ante, dobrota od čovjeka, koji je “razumio svakoga i smilovao se svakom”. I njega progoni i razara čežnja za starim krajem, premda se cijelog života nosi teretom grijeha, što je svojim bijegom izložio nesagledivoj patnji i sramoti Mariju, napuštenu zaručnicu s nerođenim djetetom. Potreba da mir duši i tijelu nađe među svojim mrtvima duboka je i neugasiva, ona ga odvodi toliko daleko da će preskočiti i stoljetnu tradiciju patrijarhalnog obiteljskog odgoja ne bi li kremiranim prahom, posutim po moru, bar jednim zrncem prašine dotaknuo ognjište svojih djedova i pradjedova kad mu već nije suđeno da mu se vrati. A što da se kaže o otočanki Mariji, starici koja želi da ju pokopaju s motikom (karakteristični detalj) koju je zadnjim posjetom voljenom otoku donijela u Ameriku za uspomenu, i opet iz neodoljive nostalgije, ili pak o Ivanu s Kastavštine kojemu je Amerika oduzela i mladost i život, a za uzvrat mu je u duši samo jad i čemer no, usprkos svemu, ostao je optimist i ne želi joj pokloniti starost, ali ga u tome spriječi nemila smrt. Itd., itd. “Ako su mi oduzeli dušu, neću im dati tijelo”, stanje je duha podjednako glavnog lika i, uvjetno rečeno, sporednih likova, koji su mnoštvom poveznica isprepleteni sa životnom dramom i sudbinom glavnog lika Šime G…vića, no svaki je lik na svoj način roman, priča za sebe; svaki ima svoju životnu povijest i sudbinu u žrvnju surove stvarnosti koja sve pred sobom drobi i lomi, melje i ždere zakonom jačega i kako se u tom svijetu novca, pohlepe, kamatarenja, prevara, kocke, izboriti za ljudski dostojno življenje po mjeri čovjeka, kako sačuvati čast, poštenje, moralne i duhovne vrednote – to je sudbonosno, temeljno pitanje što ga nameće i pokreće pred čitateljem ovaj, ponavljam, mudro i nadahnuto pisani roman Ante Gregova Jurina. A u tom su kontekstu oštro sagledani, živo i plastično, uvjerljivo oblikovani svi likovi romana, njihove sudbine u psihičkim krizama, usponima i padovima, snovima i strahovima, a sve to preko niza živopisnih dijaloga, unutarnjih monologa, potresnih ispovijesti; u karakterizaciji likova poslužit će se autor i kratkim poredbama, metaforama pa i simbolima, ali stendalovski pomno, krajnje racionalno, samo toliko koliko su u funkciji duševnog stanja lika:
“Nebo nad Phoenixom očima došljaka izgledalo je čudno, oblaci bi se na trenutak skupili pa odmah razišli, čineći tako neku igru prirode sličnu Šiminu srcu, koje je bilo mirnije na trenutak jer je dalje od onih koji ga gone i… ‘tužno u nepoznatom gradu’.”
“Dani su tekli jedan za drugim, lijeno kao da su se utapali sami u sebe, kao nizinska rijeka koja se razlijeva i čeka u hladu vrbika, nikako da krene… A i kamo bi? Katy je zamijenila dan i noć…”
Impresionira maštovitost i stvaralačka moć autora da tako svestrano obuhvati život, gotovo u totalitetu, da ispreplete tolike ljudske sudbine, redovito uzbudljive i napete konflikte, dramatično intonirane situacije uz nerijetko i ljudski tople i djeljive stranice, što sve pridonosi sveobuhvatnoj karakterizaciji likova, profiliranju njihove osobnosti, stvaralačkom razotkrivanju dobrih i loših strana u oblikovanju karaktera, njihova bića i žića. Jest, prvijenac Ante Gregova Jurina djelo je jedne izuzetne nadarenosti, ali i bogatoga životnog iskustva i znanja, djelo autora koji zna udahnuti dušu svojim likovima, živo sudjelovati u njihovim bremenitim brigama, bolima, radostima, duševnim krizama, strahovima, razočaranjima pa mu likovi žive punim životom, stvaralački istinito, uvjerljivo, neupitno i sugestivno. Stoga smo, nakon pročitanog i doživljenog romana Ante Gregova Jurina i mi bogatiji za jedno iskustvo koje nismo imali, a opet svatko će naći djelić sebe u viziji života koju nam djelo pruža. Tko da zaboravi Anđu iz zadarskog zaleđa i njezine “velike, crne, sjajne oči”, što su Šimu pogodile “kao munja s vedrog neba” u mladosti kad su se našijenci našli i susreli u Americi ili pak onaj susret poslije trideset godina “dvoje napaćenih i umornih šezdesetgodišnjaka tužnih očiju u kojem je svaka riječ izražena s gorčinom”. Šime iza sebe ima breme padova, progona, strahova, krivih stranputica, a Anđa breme ropskog rada, doživljenih prevara, poniženje, propali surovi brak, no za razliku od barba Ante i barba Šime, kao majka i baka, uz sinove i unuke, neće se smrću oprostiti od grubog života bez znaka i imena. Dirljiva je borba te hrabre žene da prkosi životu u obrani osobne slobode, dok je život bije sa svih strana od ranog djetinjstva i djevojaštva u starom zavičaju pa do staračkih dana u novome. Kad je riječ o likovima romana, posebno poglavlje života vezano je uz Šimu i Katy, kćerku industrijalca i vlasnika naftnih polja, rafinerija i brodova, Tomu Hormana, sina mađarskih doseljenika koji su se našli u Americi kao i naš svijet u potrazi trbuhom za kruhom. Igrom životne sudbine siromašni se, a talentirani mađarski student geologije zaljubio u kćerku starog Gordona Hormana i tako uletio u veliko bogatstvo stroga i prgava čovjeka; nerado došao i nerado viđen, no uvjetno prihvaćen; ulazi u brak s Katy, prihvaća njihovu vjeru, prezime, pravila ponašanja, ali i moćni kapital Gordona Hormana. Iz tog se braka Tome Hormana i Katy, kćerke starog Gordona Hormana, rodila Katy, imenom i hirovitom prirodom slika svoje majke; Katy koja će sebe sudbinski ugraditi u kalvarijski život glavnog junaka romana Šime G…vića. Kroz mnoštvo uzbudljivih situacija, napetih dramatičnih stanja, zloslutnih ishoda, sukoba, interesa, obiteljskih nesreća, tragedija Ante je Gregov Jurin velikim majstorstvom tu dionicu romana isprepleo obiteljskim likovima i njihovim nesrećama, snažno podcrtavajući svu pogubnost i tragičnost čovjeka kad se sreća veže uz moć novca, zgrtanje kapitala, ugled za materijalni probitak; kad se definitivno gube, napuste prave ljudske vrednote, kad ponestane ono što bi “trebalo biti sveto, a to je ljubav, ljubav prema bližnjemu i bogatstvo… duha u vjeri”. U tom kontekstu nije bez duboke simbolike smrt glavnog aktera u spomenutoj dionici romana, kad Šimin zaštitnik, iz interesa dobročinitelj, Tom Horman, potresen obiteljskom nesrećom, zaključuje svoj život “otvorenih očiju i otvorenih ustiju, potrbuške, ležeći na travi”, nakon obilato ispijenih viskija u kojima se zauvijek oprostio od života i nade u obiteljsku sreću.
“Sav svoj život posvetio je zemlji i od nje crpio naftu koja ga je punila novcem a izjedala sreću u njemu.”
Tako se melodramski zatvorio jedan prokletstvom natopljeni život obitelji Gordon Horman – Tom Horman, poglavlje bez kojega bi ovaj roman bio uskraćen u jednoj bitnoj dimenziji – kontrastu između bogatih i siromašnih; kontrastu koji je Šimu zbunio još kao mladića kad se našao u New Yorku: s jedne strane Peta avenija u znaku sjaja i bogatstva, a s druge “sirotinja koja leži na kartonima 42. ulice”. Jest, kontrast je temeljni stilski postupak u kompoziciji autorova romana. Bitno je obilježje njegove složene i slojevite tematike na svim razinama, ali to bi zahtijevalo suptilniju analizu, što nadilazi intencije ovog ogleda, no, primjera radi, navodimo samo jedan koji apostrofira početak duge i uzbudljive priče nepomirljivih svjetova između siromašnih i bogatih, interesom nametnutih odnosa, a riječ je o spomenutoj bogataškoj obitelji Horman, u kojoj je svega bilo, bučnog sjaja i neprocijenjenog bogatstva, a nadasve uvjerenja da se sve u životu može kupiti, posjedovati; da, svega, samo ne ljubavi, prave i iskrene ljubavi, bez koje nema sreće, sretnog života:
“Između nje (Katy) i Šime postojao je neprohodni jaz razlika, a most neprohodan i rizičan za prelaženje… Samo što se ne uruši!”
Usprkos velikom bogatstvu, na kraju svi redom ostaju u grču osamljenosti, depresivni, slomljeni, nekontrolirano uzburkani, napušteni; tek na pogrebu paradno su okrunjeni moćnicima kapitala, što su pohrlili sa svih strana na sahranu Tome Hormana i ne sluteći da će i oni zaključiti svoj život kao i Hormanovi. Gusto pisani roman, nabijen zbivanjima, isprepletenim zapletima, naglim, neslućenim obratima, naprasnim smrtima, što bi moglo ostaviti dojam konstrukcije, no pod perom Ante Gregova Jurina disciplinirano a nadahnuto sve diše i živi kao sam život, izvorno i zdravo, realistički, premda sadržajem bolno i tragično.
Svako je umjetničko djelo duboko autonomno, individualno, stvaralački neponovljivo, i u tom ga je smislu teško teorijski definirati, ukalupiti, strogo smjestiti u nekakve obrasce teorije romana. Roman Ante Gregova Jurina izmiče okvirima teorijskih obrazaca; oslobođen je klasične fabule, klasične naracije, epske deskripcije i u tom kontekstu autorova vizija života duboko je individualna, podjednako društvenog, sociološkog, psihološkog, etičko-moralnog, misaonog, rekao bih čak i filozofskog karaktera svojim bogatstvom sentencija, univerzalnih istina koje u sebi sljubljuju i asimiliraju biblijske poruke i pouke. Kompozicijski građen na kontrastu, jezikom simbola rečeno, dobra i zla, u romanu se zrcale dvije društvene sredine, jedna domaća, zavičajna, obilježena patrijarhalnim odgojem, porodičnim redom života, rada i pošenja; toplinom kućnog ognjišta, što se vidno osjeća u nizu sjećanja i prisjećanja, uspomena, kako autora tako i likova u romanu, koji, pored ostalog, ima i naglašeni autobiografski karakter i druga, u odnosima društvenim, dehumanizirana, hladna i okrutna; obilježena snagom novca, zakonom jačega, gdje se svi u borbi za opstanak golog života, kako reče glavni junak romana, “koprcaju, i svakom nešto nedostaje i u tom traženju prođe život”. No, ono što je posebno lijepo u toj sumornoj borbi za goli opstanak, ljudska je solidarnost u nevolji, potreba da se vide, čuju, izađu jedni drugima ususret, što već danas u našem životu obilato izostaje. Tako roman Ante Gregova Jurina svojim mnogostrukim istinama aktualizira i naš suvremeni život, tešku spoznaju o gorkoj sudbini čovjeka našeg vremena u svijetu problematičnih i nesigurnih vrijednosti, dok su se stari, provjereni stoljetni odnosi u životu obitelji, selā i gradova, naglo napustili, zaboravili, rastrojili; naglo se dogodilo ono što neumrla kaljska pjesnikinja reče: “ni selo višje selo ni”.
* * *
Da zaključimo: riječ je o romanu koji izmiče okvirima klasičnog romana, doživljajem i poetskim izričajem originalan i moderan, bogatstvom zbivanja maštovita i uzbudljiva vizija života koja uz vanjsku, čvrstu, sintetički zgusnutu jezičnu strukturu nosi u sebi bogati svijet slika i priča u portretiranju likova koji imaju psihološku, moralnu i idejnu dubinu i povijesnu težinu, osobito u kontekstu onodobnih hrvatskih prilika, društvenih i političkih, pedesetih godina, poslije Drugoga svjetskog rata. Doista, roman Ante Gregova Jurina potresno je svjedočanstvo o nevremenu, o ljudskoj nesreći, o tragediji naših otočana kada su svojim masovnim bijegom, osobito mladosti, ostavili naša sela opustošenima. U njemu se na poseban način zrcali ranjena duša našega čovjeka, unutarnja drama psihički opterećenog, za puni ljudski život izgubljenog bića koje poslije životnih kalvarija, poput Šime G…vića, ne nalazi sebe ni u tuđini ni u domovini. Nepovratno izgubljen, sam, daleko od ljudi, tek u razgovoru s krijesnicama, pod punom mjesečinom, otkriva “sretan trenutak identifikacije i svrhe vlastitog života” parafrazirajući Isusove riječi: “Ja sam Put, Istina i Život” (Iv 14, 6–7), što u romanu glasi ovako: “Ja sam sreća, istina i ljubav, tko u mene vjeruje, živjet će vječno.”
Darovito pisan roman, zanimljiv i uzbudljiv čeka svoje čitatelje, ljubitelje dobre knjige.
Prof. dr. sc. Mladen Dorkin
