Muhamed Fetić: Staro Rožaje u slici i sjećanju

Moj prvi dolazak u Rožaje bio je u ljeto 1967. godine (tada sam tek bio završio četiri razreda osnovne), kada sam krenuo na svoje prvo duže putovanje, sa rahmetli babom, hadži  Rizvan efendijom, iz rodnog sela Negobratine za Rožaje, i to pješke. Tom prilikom smo  proputovali  kroz bihorska sela: Sipanje, Goduša, Dobrodole, Dašča Rijeka, Bor, Savin Bor, Javorova, Vlahovi, Ćosovica, Gornja Lovnica, Donja Lovnica,  Hurije, i preko Agića mahale, ušli u Rožaje. Tu sam, po prvi put, ugledao kuće pokrivene šindrom, sa neobično visokim (strmim) krovovima i sa posebnim stilom gradnje kuća, kojeg nije bilo u našem kraju. Kasnije ću saznati da se radilo o kućama turske arhitekture i stila.

Također ću saznati iz  babovih kazivanja da se turska kuća može lahko prepoznati po stilu izgradnje, po kapiji, avlijskim vratima, po avliji, pendžerima, divanhanama, pa i po krovu koji je obavezno bio na četiri vode sa drvenim nišanima (šiljcima) na vrh krova.

Listajući u elektronskoj formi Fotomonografiju Staro Rožaje, arhitektura i kultura stanovanja, II izmijenjeno i dopunjeno izdanje, autora H. Lubodera i F. Hadžića, i razgledajući slike starih bošnjačkih kuća iz rožajske čaršije, kao i slike starih rožajaca, obnovio sam i osvježio svoja sjećanja, jer sam baš tu, u Rožajama,  proveo svoj najljepši dio života u trajanju od 25 godina i 17 dana, u svojstvu imama, hatiba i mualima džamije “Sultan Murat II” u Staroj čaršiji.

Ta emotivna i dugogodišnja profesionalna veza sa Rožajama mi je bila od koristi, da na zamolbu dvojice autora, u vidu ove kraće recenzije dam svoj skromni doprinos njihovom vrijednom istraživačkom projektu.

Prava je rijetkost da u današnjem vremenu sretnete mladu osobu na prostorima Sandžaka čija je znatiželja usmjerena prema vremenima koja su odavno prošla, a koja se žele oživjeti. To su vremena u koima su Bošnjaci Sandžaka snagom vjere u Jednog Boga, prkosili zulumu i nasilju tadašnjih politika i vlastodržaca, što  su planski, partijski i po zadatku harali i u korijenu uništavali tradiciju, kulturu a posebno vjeru Islam, kod Bošnjaka Sandžaka. Nastojali su da pobrišu i zatru sve što je povijesno, u prostoru i vremenu, predstavljalo Bošnjake muslimane Sandžaka.

Nažalost, i danas ima  među Bošnjacima u Sandžaku i šire, onih koji mnogo šta smatraju bezvrijednim i beznjačajnim iz svoje bogate tradicije, kulture i vjere, pa tako i svoje mlade naraštaje i uče. Tako ćete sresti jako puno ekonomista, pravnika, menadžera i biznismena u Bošnjaka Sandžaka, koji se kao đoja brinu za “budućnost”. Međutim, rijetko koji od spomenutih će se založiti da se povrati nešto što je nekad nekom bespravno oduzeto, uložiti trud, iskustvo ili novac da se nešto davno zaboravljeno obnovi i oživi.

Akademik Muhamed Filipović u svojoj knjizi “U traganju za ljudima i zavičajem”, u predgovoru kaže: “Kad čovjek proživi relativno dug život i još uvijek aktivno radi, tada u ono što radi polahko ali nezadrživo naviru sjećanja, za koja se na kraju ispostavi ono jedino što čovjeku ostaje kao neotuđiva svojina i da upravo ona predstavljaju jednu čvrstu osnovu našeg bivanja u svijetu. Početak gubljenja sjećanja je početak kraja života.”

Uvaženi Akademik u drugoj svojoj knjizi “Zapisi iz izgubljenog svijeta – svjedočenja o jednoj specifičnoj kulturi i načinu života – prilog kulturno-antropološkim studijama bošnjačkog svijeta” –  kaže “U našoj nauci gotovo uopće nema ozbiljnih, a kamo li obuhvatnih i temeljnih studija iz oblasti kulturne antropologije, koje bi onima koje zanima kultura naših ljudi i određenih ljudskih skupina, koje su kroz dulje periode naše historije živjeli kao manje ili više homogene kulturne i socijalne zajednice, tako da onaj ko se zanima za taj aspekt naše historije teško može da konsultira kompetentne izvore saznanja i pronađe materijal za potrebe prikaza, ocjene, ili barem površne analize historijskih aspekata razvoja naše culture.”… “Negativni odnos se ogledao u tome što je u cjelini ta kultura smatrana, prvo, tuđom, a zatim anahronom i kao takva tretirana je smetnjom za uključenje našeg svijeta u moderno vrijeme i njegove odnose.”

Autori ove Fotomonografije su, svojom upornošću i prije svega ljubavlju prema svom kraju, dali nemjerljiv doprinos za osvjetljavaje i iznošenje na svjetlo dana značajnu količinu dragocjenog blaga Bošnjačke kulture, tradicije i običaja, što će značajno olakšati budućim istraživačima i tragačima za kulturnim i duhovnim blagom Bošnjaka u Sandžaku i šire.

Kineski mudraci su rekli da “slika govori više od hiljadu riječi”. Slika, dakle, reprezentuje superiornost vizuelne reprezentacije. Ova kineska poslovica govori da slika uvijek isprovocira i duboko se ureže u memoriju čitaoca, što je i namjera autora ove knjige. Ono što je vrijedno pažnje po mom mišljenju  jeste da su autori uložili značajan napor, utrošili mnogo vremena, značajnu količinu sabura – strpljenja u prikupljanu i odabiru građe za ovo izdanje.

Autori su nastojali da obnove sjećanja na običaje, kulturu, tradiciju i vjeru Bošnjaka muslimana iz rožajskog kraja, nostalgično i sjetno obojeno starim fotografijama na prohujali vakat i zeman, koji su nosili svoje posebnosti i draži.

Iz građe u ovoj knjizi da se vidjeti šta se sve razumijevalo pod pojmom turske-bošnjačke-muslimanske kuće, u tadašnjem načinu življenja, kako je bila opremljenja turska, odnosno bošnjačka muslimanska kuća, kako su živjele bošnjačke porodice i na koji način su komunicirale sa svijetom.

Ova knjiga je svjedočenje o posebnoj i jedinstvenoj kulturi, tradiciji, običajima i drugim posebnostima starih Rožaja i Rožajaca.

Kao što su i rekli kineski mudraci, i ove sabrane slike naših autora, govore sa po 1000 riječi o Rožajama, Rožajcima, kućama u kojima su živjeli, o načinu života u tim kućama, kako je bila opremljenja rožajska kuća – kuće uglednih aga i begova, kao i kuće uglednih i imućnih seljaka rožajskih sela.

Stoga, ovu Fotominografiju preporučujem za kućnu biblioteku svakom Bošnjaku u Sandžaku i šire, kao i svakoj instituciji kod Bošnjaka u Sandžaku.

Na samom kraju iznosim svoju konstataciju da ovu knjigu smatram velikim doprinosom da se pokaže i dokaže  da nacionalnog blaga, kulture, tradicije i običaja  Bošnjaka muslimana Sandžaka, ima  širom  Sandžaka, te da uvijek postoji šansa za novim ”iskopavanjima” i vraćanjima na svjetlost dana i u povijest. Nije dobro što  nema dovoljno pomoći i razumijevanja od raznih bošnjačkih institucija, organizacija, udruženja, fondacija i sl., za ovakve projekte, jer se radi o opštem dobru.

 

U Novom Pazaru, oktobra, 2013.                                            Muhamed ef. Fetić