Redoslijed osmanskih osvajanja na Balkanu određen je geografskim uvjetima i političkim prilikama. U svom prodoru na sjeverozapad Balkana Osmanlije su prirodno slijedile dva stara historijska rimska druma. Prema zapadu su koristili Via Egnatia, put koji je od Skadra preko Drača, Ohrida, Bitolja i Soluna vodio do Carigrada. Na sjever su prodirali južnim krakom Via Militaris, puta koji je trasiran od Beograda preko Ćuprije, Niša i Sofije do Carigrada. Taj je put još od srednjeg vijeka bio poznat kao Carigradski drum, a za vrijeme Turaka-Osmanlija kao Stambolski drum (Stambul’ d yol). Osmanlije su srazmjerno lahko osvajale Balkan zahvaljujući dvjema okolnostima. S jedne strane, to je opće feudalno rasulo koje je tada vladalo na Balkanu, a sa druge, njihova čvrsta politika i razrađena taktika u nastupu prema kršćanskim državama koje su se nalazile na pravcu njihovih osvajanja. Osmanski prodor vremenski se podudarao sa državno-pravnom i političkom fragmentacijom srednjovjekovnih balkanskih država, ali i samog Bizanta. Međusobno posvađani, balkanski vladari i njihovi praktično osamostaljeni krupni feudalci nisu oklijevali da traže spoljnu pomoć kako bi razriješili svoje razmirice i sukobe. Tako je u svakoj balkanskoj državi postojala jedna strana koja je tražila pomoć Ugarske ili Mletaka, a nasuprot njoj druga, proturska, koja je u tom međusobnom sukobu tražila pomoć Osmanlija.

U samom Bizantu car, dvor i patrijaršija su tražili i očekivali pomoć sa kršćanskog, ali ipak katoličkog Zapada. Ipak, nakon Četvrtog križarskog rata (1204.) i početka kraja Istočnog rimskog carstva, bizantski dostojanstvenici nisu vjerovali nikome na Zapadu. Pred stalnom osmanskom navalom, najbolje je to izrazio veliki vojvoda Luka Notar, koga je narod zvao “Stub Romejaca” (Oslonac Rimljana), slijedećim riječima: “Radije u Gradu osmanski turban nego rimska mitra”. “Stub Romejaca” predao se sultanu Fatihu 29. maja 1453. godine. Nakon što je optužen da je protivpravno prisvojio 120.000 dukata, koji su mu zaplijenjeni u korist osmanske države, Luka Notar je pogubljen. Uz takav protivrimski stav pristajalo je niže grčko pravoslavno sveštenstvo i općenito grčko pravoslavno stanovništvo, uplašeno stalnim prodorom Italijana, fanatično se opirući svakom katoličkom prisustvu i eventualnom uticaju. Osmanlije su im u tome, radi svojih interesa, pružale svaku pomoć. Nasuprot tom rasulu i nesnalaženju, Osmanlije su vodile dosljednu politiku, za čije su provođenje imale na raspolaganju, kako odgovarajuću vojnu snagu tako i strogo centraliziranu državnu vlast. Uz sve to, veliku prednost za Osmanlije predstavljao je janjičarski red ili korpus, “prva stajaća vojska u Evropi”. Prema tradiciji, taj korpus osnovao je sultan Orhan od ratnih zarobljenika poslije zauzeća Edirna. Janjičarski korpus nalazio se pod neposrednom komandom sultana. U svojim osvajanjima Osmanlije su u pravilu prvo pokušavale steći povjerenje kršćanskih feudalaca i osigurati njihovu dobrovoljnu predaju i pokornost. Tek ako im to ne bi uspjelo, bez oklijevanja bi se hvatali oružja. To je bila suština njihove prvobitne osvajačke taktike i politike, kojom su poslije Maričke (1371.), a posebno Kosovske bitke (1389.), uspostavili na Balkanu cijeli sistem svojih vazalskih država i državica.

Nakon Maričke bitke čak je i bizantski car postao u pravom smislu osmanski vazal, pošto su pripadnici Paleologa, posljednje bizantske vladajuće loze, tražili sultanovu pomoć da bi sačuvali svoje prijestolje. Logično je da su onda i ostali balkanski vladari pošli za primjerom Bizanta. Osmanlije su skrupulozno poštovale feudalne principe. Od vazala je u početku zahtijevan manji godišnji danak, kao znak pokornosti islamskoj, odnosno osmanskoj državi. Kasnije je svaki vazal morao na osmanski dvor poslati kao taoca jednog od svojih sinova. Vremenom se uobičajilo da vazal jednom godišnje osobno posjeti osmanski dvor i zakune se na vjernost, te da sultanove prijatelje i neprijatelje smatra svojim prijateljima, odnosno neprijateljima. Uz to, vazali su imali obavezu slati pomoćne trupe prilikom sultanovih ratnih pohoda. Ako bi se vazal ogriješio o svoje dužnosti i obaveze, njegova je zemlja proglašavana za darulharbi i tako izlagana mogućem napadu gazija. Već je sultan Bajezit I odredio, a Mehmed II Fatih potvrdio Dunav kao sjevernu granicu Carstva. U tom smislu, sultan Mehmed Fatih je odlučno sprečavao bilo koju balkansku državu ili neku stranu silu, u prvom redu Ugarsku, da se učvrsti južno od Dunava. To je postalo očito nakon osvajanja Smedereva (1459.), Bosne (1463.), Moreje i Albanije (1464-1479.). Plašeći se da bi u slučaju vanjske navale na Carstvo lokalni-vazalni vladari prešli na stranu neprijatelja, sultan Fatih je, da bi se osigurao, nastojao ukloniti sve preostale dinastije na Balkanu. Nekima je davao godišnju apanažu (arpaluk), druge je slao kao namjesnike u udaljene pokrajine, dok je treće jednostavno fizički uništavao.

Nakon osvajanja Moreje, sultan je Dimitriju Paleologu odredio penziju od 300.000 akči godišnje. Nasuprot tome, gdje god je smatrao da je opasno da ostavi vladajuću dinastiju, Fatih je pristupao njenom fizičkom uništenju. On je tako potpuno uklonio, odnosno fizički uništio dinastiju Komnena, koja je vladala Trapezuntom (Trabzon) na Crnom moru. Fatih je zauzeo Trapezunt 15. VIII 1461. godine, tačno na 200-godišnjicu obnove Bizantskog carstva 1261. godine. Na isti način Fatih je postupio i sa posljednjim bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem. To znači da bosanska srednjovjekovna država nije sama od sebe propala usljed navodne opće izdaje nasilno pokatoličenih krstjana, posebno Radaka, zapovjednika tvrdog grada Bobovca. Osmanlije su decenijama postepeno potkopavale Bosansko kraljevstvo, prije nego što je sultan Fatih u proljeće 1463. na čelu velike vojne sile krenuo u konačni pohod na Bosnu. Malobrojna posada Bobovca, koja se hrabro borila, takvoj sili ipak nije mogla odoljeti. Postojala je ideja o formiranju kršćanske koalicije za pomoć Bosni, koju je zagovarao papa Pio II (papa Piccolomini). Biskup Nikola Modruški je, kao papski izaslanik u Bosni 1461-63, nagovorio kralja Stjepana Tomaševića da prestane taktizirati sa Osmanlijama i da se u cijelosti osloni na Ugarsku i kršćansku koaliciju, koja je u kritičnom trenutku potpuno zatajila. Prema tome, nisu tačne tvrdnje mnogih na Zapadu, a posebno ugarskog kralja Matije Korvina, da je Bosna pala prije nego što je sultan “izvukao mač iz korica”. Biskup Nikola Modruški piše da je u toku borbi izgubio 19 svojih pratilaca, a sam je jedva iznio živu glavu”, “više Božijom pomoći nego ljudskom”. On je za sve optužio “bogumilske raskolnike”, koji su nedavno bili pokršteni “protiv svoje volje”, pa su zato izdali bosanskog kralja koji im je “bio povjerio najutvrđenije gradove svog kraljevstva”. Ovi silom preobraćeni “raskolnici” su, kako kaže Modruški, “podupirali Turčina”, koji “osvoji čitav Ilirik koji se sada zove Bosna”. Osmaniziranje neke novo – osvojene oblasti ili zemlje nije značilo “brz i radikalan preobražaj”, nego jedan “postepeni razvoj”. Uvođenje osmanskih ustanova, upravno-teritorijalnog, sudskog, vojnog i agrarnog uređenja bio je proces koji je često trajao po nekoliko decenija. To je bio slučaj i u Bosni. Prije svega, padom Jajca 1463. nije bio osvojen cijeli prostor srednjovjekovne bosanske države. Osvajanje cijele Bosne trajalo je još narednih 130 godina i završeno je tek padom Bihaća pod osmansku vlast 1592. godine. U tom razdoblju uništeno je socijalno-ekonomsko i političko ustrojstvo srednjovjekovne bosanske države i uspostavljen osmanski sistem vlasti i privredna struktura. Istovremeno, to je razdoblje najvećeg uspona Osmanskog carstva. Nakon Fatihovih osvajanja, za vladavine njegovog nasljednika Bajezita II dolazi do teritorijalno-političkog učvršćenja i velikog privrednog poleta i uspona Carstva. Njegovi nasljednici Selim I, Sulejman I Zakonodavac (na Zapadu Veličanstveni), Selim II, su u razdoblju od 1512. do 1571. praktično zaokružili proces osmanskih osvajanja.

U tom vremenu osmanska država razvila se u veliku svjetsku imperiju, tako da u XVI st. nije bilo nijednog pitanja u međunarodnoj politici koje se nije ticalo Osmanlija i u čije rješavanje oni nisu bili uvučeni. Zavođenje osmanskog sistema počelo je u Bosni postepeno još od dvadesetih i tridesetih godina XV stoljeća. U tome je u prvo vrijeme posebnu ulogu imalo Skopsko krajište. Nakon Kosovske bitke, Vuk Branković je nastavio pružati otpor Osmanlijama, ali je, prepušten sam sebi, bio prisiljen stupiti u vazalni odnos prema sultanu i obavezati se na plaćanje godišnjeg danka. Istovremeno je morao, 6. I 1392. predati Osmanlijama Skoplje, sa još nekim svojim gradovima uz “bosanski drum”. Skoplje tada postaje sjedište osmanskog krajišta i polazna tačka za prodor u Bosnu. Na položaj skopskog krajišnika došao je 1414. Ishak-beg, vjerovatno oslobođeni rob, o čijem se porijeklu ništa pouzdano ne zna, mada su ga neki stariji pisci pogrešno pokušali dovesti u vezu sa bosanskim Kosačama. Ishak-bega su na položaju krajišnika 1439. naslijedili njegovi sinovi, Barak i Isa-beg Ishaković. Osmanski krajišnici ili krajiške vojvode nadzirale su iz Skoplja okolne tributarne kršćanske vladare. Istovremeno, oni su bili najistureniji sultanovi vojno-administrativni zastupnici prema Zapadu. Kao takvi, skopski krajišnici su odigrali presudnu ulogu u potkopavanju i rušenju bosanske srednjovjekovne države. Bosna je neprekidno bila pod njihovim nadzorom i sve osmanske vojne i političke akcije prema njoj polazile su iz Skoplja. U tom smislu Osmanlije postepeno uspostavljaju svoju vlast na liniji od Skoplja do Hodidjeda, srednjovjekovne tvrđave na prostoru kasnijeg Sarajeva. Već 1396. u Zvečanu, na tadašnjoj istočnoj bosanskoj granici, sjedio je njihov ćefalija Feriz sa odgovarajućom posadom. Istovremeno se u željeznom rudniku Gluhovici kod današnjeg Novog Pazara spominje kadija, što znači da je već tada na tom prostoru, koji je od vremena kralja Tvrtka I ulazio u sastav bosanske države, živjelo muslimansko stanovništvo. To će područje kasnije ući u sastav Bosanskog sandžaka i ejaleta ili pašaluka, kao njegova najistočnija oblast. Ni u vrijeme građanskog rata u osmanskoj državi između sinova Bajezita I (1402-1413), uticaj Osmanlija nije u Bosni slabio, nego je usljed velikaških razračunavanja stalno jačao. Već se vojvoda Sandalj Hranić politički približio princu Sulejmanu, jednom od četverice Bajezitovih sinova, koji je vladao Rumelijom, pa je 1411. držao u svojoj zemlji osmansku najamničku vojsku od oko 7.000 ljudi. Osmanlijama, odnosno skopskom krajišniku Ishak-begu obratio se za pomoć 1414. i herceg Hrvoje Vukčić, pošto je bio ugrožen od strane ugarskog kralja Sigismunda, a u zemlji proglašen za izdajnika. Taj je poziv prihvaćen, pa je Ishak-beg u ljeto 1414. upao u Bosnu i prisilio kralja Ostoju i vojvodu Sandalja na plaćanje danka sultanu. Naredne, 1415. godine u tributarni odnos prema sultanu došli su i Pavlovići, pošto su uz Ishak-begovu pomoć opustošili zemlje svog protivnika Sandalja Hranića. Jula iste godine Osmanlije su kod Doboja porazile vojsku ugarskog kralja Sigismunda. Do 1434-35. godine Ishak-beg je više puta, pod raznim izgovorima, s pozivom ili bez poziva domaćih velmoža, upadao u Bosnu. U razdoblju od 1435. do 1448. skopski krajišnici su konačno učvrstili osmanske pozicije u jugoistočnoj Bosni.

Prva džamija u Bosni podignuta je tridesetih godina XV st. u Ustikolini, što je siguran znak da su u tom području već živjeli muslimani. Konačno zauzimanje tvrđave Hodidjed 1448. predstavljalo je “osnovicu turske vojne vlasti” u Bosni. Zaposjedanjem Hodidjeda “sultan je dobio ključeve za dolinu Bosne”. Na zaposjednutom dijelu Bosne Osmanlije su, vjerovatno oko 1450., osnovale Bosansko krajište, kao svoju prvu upravnu jedinicu na bosanskom tlu. Na čelu tog krajišta bio je skopski krajišnik Isa-beg Ishaković. U prvom poznatom popisu Isa-begova krajišta iz 1455. Bosansko krajište se naziva Vilajet Hodidjed i Vilajet Saray ovasi, tj. “polje oko dvora”. Iz popisa se vidi da je Krajište obuhvatalo cijelo Sarajevsko polje sa okolnim planinskim predjelima, što se poklapalo sa teritorijom kasnije Sarajevske nahije. Na tom prostoru nije bilo spahijskih posjeda, nego samo timari članova posade Hodidjeda, a ostalo zemljište je pripadalo Isa-begovom hasu. Popis pokazuje da su sela na tom prostoru uglavnom bila slabo naseljena. U većini spominju se i vojnuci, kao pripadnici pomoćnih vojnih redova. Sve svoje dažbine seljaci su plaćali odsjekom u vidu tzv. filurije. Među stanovnicima i poreskim obveznicima tog kraja u popisu se ne spominje ni jedan musliman. U to doba tu se još nalazilo malo srednjovjekovno naselje, koje se u popisu spominje kao Trgovište ili Nautornik, jer se u njemu pazarni dan održavao utorkom. To bi, ustvari, mogla biti srednjovjekovna Vrhbosna, uglavnom kao kolonija dubrovačkih trgovaca, koja se nalazila pri ušću Koševskog potoka u Miljacku.

U Isa-begovoj vakufnami to se naselje naziva Stara Varoš. Mada srednjovjekovna Vrhbosna, odnosno Trgovište, nije imalo nikakvog udjela u nastanku razvitku Sarajeva, koje su Osmanlije planski podigle kao potpuno novo gradsko naselje, njegovo se ime kraće vrijeme zadržalo u osmanskim izvorima i poslije 1463. godine. U prvom osmanskom popisu Bosanskog sandžaka iz 1469. taj se lokalitet navodi pod imenom Staro Trgovište.
Bosanski krajišnik Isa-beg Ishaković u historiji je poznat prije svega kao utemeljitelj Sarajeva. On je na lijevoj obali Miljacke, oko dvora ili saraja koji se vjerovatno nalazio na mjestu gdje je počinjala kasnija ulica Širokača, najprije 1457. podigao džamiju, koju je u čast sultana Mehmeda Fatiha nazvao Carevom. Do džamije je 1459. sagradio hamam, zatim ćupriju preko Miljacke, a malo dalje na desnoj obali rijeke veliki han, zvani Kolobara, jedan bezistan i više dućana. Uzvodno na Miljacki podigao je branu (na turskom bent, po čemu je cijeli lokalitet prozvan Bembaša) sa devet mlinova. Radi izdržavanja musafirhane, koju je 1461. sagradio na Bembaši, Isa-beg je u zimu 1462. uvakufio mlinove na Miljacki i Koševi, han Kolobaru, bezistan sa dućanima, hamam i više njiva. Izdavanje ove vakufname, tj. davanje navedenih objekata na opću korist ustvari označava osnivanje Sarajeva kao grada. Iz navedene vakufname vidi se da Isa-beg Ishaković nije bio samo veliki dobrotvor nego i vojskovođa, budući da mu je sultan “povjerio stražu i upravu ove zemlje i granice Bosne”, što su držali i njegovi prethodnici, te da može “zapovijedati i malom i velikom”.

Po osvajanju Bosne i upostavljanju Bosanskog sandžaka (1463.), Isa-beg Ishaković je imenovan za bosanskog sandžak-bega, što je bila dužnost koja mu je, s obzirom na njegovu dotadašnju ulogu i položaj, po svemu i pripadala. Sjedište Bosanskog sandžaka postalo je Sarajevo, grad koji je upravo Isa-beg utemeljio. Kako je već ranije spomenuto, sultan Fatih se ubrzo po zauzimanju Jajca i pogubljenju posljednjeg bosanskog kralja povukao sa glavninom vojske u unutrašnjost Carstva. Osnovni je razlog tome bio nedostatak hrane za ljude i stoku. U Jajcu i drugim osvojenim gradovima na sjeveru i zapadu Bosne ostavio je tek malobrojnu posadu. Prema svjedočenju Konstantina Mihailovića Janjičara, Fatih je tvrđavu Zvečaj, između Banje Luke i Jajca, povjerio njemu kao zapovjedniku. Posada se sastojala od svega osamdeset ljudi, pedeset janjičara i kao pomoć trideset drugih Turaka”. Istovremeno mu je sultan dao “polugodišnju plaću za svakog od janjičara”. Čim je sultan napustio Bosnu, ugarski kralj Matija Korvin je odmah pred zimu 1463. krenuo sa velikom vojskom na Jajce, koje je poslije dvomjesečne opsade zauzeto, nakon čega se i Zvečaj predao. Zarobljene članove posade u Jajcu i Zvečaju kralj Matija je poveo sa sobom pa se Konstantin Janjičar u svojim Memoarima zahvaljuje “Gospodu Bogu što se tako sa čašću vratio među kršćane”. Pošto je tako potisnuo Osmanlije iz sjeverne i sjeverozapadne Bosne, Korvin je radi odbrane južnih ugarskih granica uspostavio na tom prostoru dvije banovine, Jajačku i Srebreničku, čime je Slavonija, kao dio Ugarske, bila zaštićena od napada Osmanlija. Pokušaj sultana Fatiha da već sljedeće godine povrati Jajce završen je neuspjehom. Banovine su se održale pod ugarskom vlašću sve do prvih decenija XVI stoljeća. Osmanlije su Srebrenik konačno osvojile 1512., dok se Jajce održalo pod ugarskom vlašću čak još dvije godine poslije Mohačke bitke (1526). Osmanlije su grad držale pod stalnom opsadom još od početka 1520. godine. Opkoljena posada dobijala je hranu, uglavnom ječam, konvojima koji su pod oružanom pratnjom stizali iz Slavonije u grad četiri puta godišnje. Osmanlije su grad ponovno zauzele tek 1528. godine.

Uspostavljanjem Jajačke i Srebreničke banovine Bosna je ustvari podijeljena između Osmanske carevine i Ugarske. Bosanskom stanovništvu takvo stanje je teško padalo, posebno preživjeloj sitnoj bosanskoj vlasteli, pošto su velmože već sišle sa historijske pozornice, bilo fizičkom likvidacijom, bilo bijegom na Zapad. Sitna vlastela bila je u prvom redu nezadovoljna zato što joj nova osmanska vlast ograničava pravo raspolaganja sa njenim bivšim feudalnim posjedima koji su pretvoreni u timare. Sitna vlastela poduzima izvjesne akcije za obnovu Bosanskog kraljevstva. Jedna grupa bosanskih plemića izašla je već početkom augusta 1463. pred mletački senat i molila pomoć za oslobođenje i obnovu Bosanskog kraljevstva. Ova akcija nije dala nikakve rezultate. Ni seljaštvo nije bilo zadovoljno i teško se privikavalo na novu vlast. Izvori pokazuju da je tokom prve decenije osmanske vlasti veoma mali procenat bosanskog stanovništva prihvatio islam. Ovo neraspoloženje među stanovništvom nije promaklo osmanskim vlastima. Kako sami u tom trenutku nisu mogli istisnuti Ugarsku iz Bosne, pribjegli su jednoj mjeri koja je “jedinstvena u povijesti njihovih osvajanja”. Osmanlije su od sjevernih dijelova Bosanskog sandžaka krajem 1465. osnovali “Bosansko kraljevstvo”, kao neku, modernim jezikom rečeno, tampon zonu ili koridor između svojih i ugarskih posjeda u Bosni. Oni su time istovremeno među domaćim stanovništvom stvorili iluziju da se obnavlja bosanska država. Upravu nad tim tobožnjim kraljevstvom povjerili su Matiji, jednom od rijetkih preživjelih Kotromanića. Matija je bio sin njihovog štićenika Radivoja, koga su svojevremeno isticali nasuprot kralju Tvrtku II kao svog pretendenta na bosansko prijestolje. Teritorij novog “Bosanskog kraljevstva” prostirao se od Lašve na sjever i sastojao se od šest gradova i njihovih područja. Sjedište kralja je najvjerovatnije bilo u Vranduku. Na tom području nisu djelovale nikakve osmanske vlasti, nego je kralj sa svojom vlastelom vršio vlast na osnovi uživanja feudalnih imunitetskih prava. Matija se, kao “bosanski kralj, sin kralja Radivoja”, drugi put spominje u izvorima 11. I 1467, a potom mu se gubi svaki trag. Pretpostavlja se da je otišao u Carigrad, gdje mu je već od ranije živjela žena. Njegovim odlaskom konačno se ugasila loza Kotromanića. Četiri godine kasnije, 16. IX 1471, u izvorima se ponovno spominje “Matija Sabančić, takozvani kralj Bosne”. Sabančići su bili poznata sitna bosanska vlastela koja je imala posjede u župi Vrhbosna, u kojoj i danas dva sela nose njihovo ime. Ni on se nije dugo održao na tom mjestu, pošto su Osmanlije početkom maja 1476. postavile novog “kralja”, opet Matiju, ovog puta Vojsalića. Ovaj je bio veoma “kršćanski nastrojen” pa se nije zadovoljio samo sultanovim imenovanjem, nego je pismeno zatražio od ugarskog kralja da ga i on prizna i potvrdi. Osmanlije su odmah za to saznale pa su opsjele Vranduk i druge gradove u “Bosanskom kraljevstvu”. Ugarski kralj mu je poslao u pomoć svoje trupe koje su uspjele da ga početkom jula 1476. oslobode te opsade. To je posljednja poznata vijest o osmanskom “bosanskom kralju”. Ništa se pouzdano ne zna šta se desilo sa “kraljem” Vojsalićem i njegovom vlastelom, ali se zna da su Osmanlije tada jednostavno učinile kraj tom navodnom kraljevstvu. Njegov je teritorij ponovno priključen Bosanskom sandžaku. Dotadašnju ulogu bosanske vlastele u vršenju vlasti na tom području, kao prelazno rješenje do uspostavljanja redovne administrativne strukture, preuzeli su vojvode i vlaški knezovi. Ova epizoda sa malim bosanskim kraljevstvom pokazuje koliko je ideja Bosne i bosanske države kao posebnog političkog entiteta bila duboko ukorijenjena u svijesti širokih slojeva bosanskog društva, prije svega među sitnom vlastelom, seljaštvom i pripadnicima Crkve bosanske. Ta epizoda ujedno pokazuje pragmatizam Osmanlija, koje su iz političkih razloga bile spremne taktizirati i praviti manevre, ne odustajući pri tome od svog krajnjeg cilja. Taj cilj je bio potpuno osmaniziranje svake novoosvojene zemlje, posebno na evropskom tlu. U tom smislu Osmanlije su pored već postojećeg Bosanskog sandžaka, prije kraja XV st. uspostavile u Bosni još dva sandžaka, Hercegovački i Zvornički.

Taktiziranje u sjevernoj Bosni nije sprečavalo niti odlagalo osmanske pothvate u drugim pravcima, prije svega u Hercegovoj zemlji. Krajem 1463. herceg Stjepan Kosača je uspio dijelom povratiti svoje teritorije. Osmanlije su ih ponovno poslije dvije godine osvojile, pa je herceg Stjepan našao utočište u Novom, gdje je 1466. umro. Njegov drugi sin Vlatko, koji je naslijedio titulu hercega, nastojao je, uz pomoć Ugarske i Venecije, odbraniti ono što je još od očeve zemlje ostalo. To ga je samo još dalje uplitalo u sukobe između Dubrovnika i sopstvene vlastele. Dotle su Osmanlije, polahko ali uporno, otkidale komad po komad nekadašnje Hercegove zemlje. Sve te prostore osvojene do 1470. pripajali su Bosanskom sandžaku. Tako se 1466. spominje vojvoda Bosanskog sandžaka koji upravlja osvojenim dijelovima Hercegove zemlje. Od 1469. do 1470. spominje se na tom mjestu izvjesni Hamza-beg. Tada je uspostavljen Hercegovački sandžak. Prvobitno sjedište Hercegovačkog sandžaka bilo je u Foči, a potom, od 1572. do 1833, u Pljevljima (Taslidža). Od sredine XVI st. hercegovački namjesnici su često boravili u Mostaru, gdje su povremeno sasjedali, pa se odatle u raznim izvorima spominje “mostarski paša”. Službenim sjedištem Hercegovačkog sandžaka Mostar je postao tek 1833. godine. Krajem maja ili početkom juna 1483. osnovan je Zvornički sandžak, koji se sastojao od nekoliko nahija. Pored Zvornika, kao važne tvrđave u donjem toku Drine i sjedišta sandžaka, poseban značaj imali su poznati srednjovjekovni rudnik Srebrenica, te Donja i Gornja Tuzla. Teritorij Zvorničkog sandžaka prostirao se s obje strane Drine.

Na istočnoj strani Drine, najveće i najznačajnije naselje Zvorničkog sandžaka bio je Šabac ili u osmanskim izvorima Bögürdelen na Savi. Usljed malog područja koje je ovaj sandžak obuhvatao, hasovi (imanja) njegovog upravnika nalazili su se na prostoru Bosanskog sandžaka. Zvornički sandžak imao je na svom prostoru samo nekoliko spahija, sa jednim spahijskim zapovjednikom. Njihovi timari također su se nalazili na području Bosanskog sandžaka. Južne i jugozapadne granice Bosanskog sandžaka obuhvatale su gornju Neretvu i Ramu, koje su i u srednjem vijeku spadale u Kraljevu zemlju. Na zapadu su najisturenije tačke Bosanskog sandžaka bile nahije Uskoplje i Livno, koje se 1468. spominju kao osmanska tvrđava. Prema sjeveru granica je uključivala nahije Lašvu i Brod (Zenicu) i dalje je išla niz srednji tok rijeke Bosne, obuhvatajući Vranduk, Maglaj i Tešanj. Odatle je granica skretala prema jugoistoku, zahvatajući rudnik Olovo i nakadašnje zemlje Kovačevića i Pavlovića. Najisturenija tačka Bosanskog sandžaka na jugoistoku bila je oblast Jeleč sa Novim Pazarom. Grad Novi i donji tok Neretve Osmanlije su konačno zauzele 1482. i uključile ih u Hercegovački sandžak. Tom sandžaku pripojeno je kasnije i cijelo Makarsko primorje. Sva tri sandžaka utemeljena u XV st. na bosanskom tlu ulazili su u sastav Rumelijskog ejaleta, koji je do osvajanja Budima 1541. obuhvatao sve osmanske posjede u Evropi ili Rumeliji. Osnivanjem bosanskog ejaleta ili pašaluka ovi su sandžaci ušli u njegov sastav. To važi i za Hercegovački sandžak, koji je stalno bio podređen bosanskom beglerbegu. Ovaj sandžak je vrlo često, posebno tokom XVII st., dodjeljivan na upravu kao arpaluk (apanažu), ne samo bosanskim beglerbezima nego i bosanskim defterdarima. U tim slučajevima Hercegovinom su upravljali “muteselimi bosanskih vezira, odnosno defterdara”. Tek 1833. Hercegovina je izdvojena u poseban pašaluk, ali je već 1867. ponovno kao muteserifluk pripojena Vilajetu bosanskom. Prvih godina bosanski sandžak je uglavnom bio organiziran po sistemu subašiluka (nadzorništava) kao prelaznom obliku vojno-administarativnog uređenja. Ni u Hercegovačkom niti u Zvorničkom sandžaku, koji su ustanovljeni kasnije, nije bilo subašiluka, nego je u njima odmah uspostavljena redovna vojno-administrativna organizacija, sa nahijama kao osnovnim upravnim jedinicama. Na čelu jedne ili dvije nahije stajao je čeribaša, kao zapovjednik spahija tog područja.

Vojno-upravna organizacija bosanskih sandžaka dovršena je u XVI st. uspostavljanjem položaja alajbega (bajraktara), kao zapovjednika svih spahija u jednom sandžaku. On je bio izravno odgovoran sandžak-begu. Sa postepenim prihvatanjem islama na bosanskom tlu, a u skladu sa potrebama osmanskih vlasti, uspostavljaju se kadiluci, kao sudski okruzi. Prvi kadiluci u Bosanskom sandžaku bili su jelečki, sarajevski, bobovački, neretljanski, drinski, blagajski i kadiluk oblasti Pavlovića i Kovačevića. Osnivanjem Hercegovačkog sandžaka izdvojeni su drinski i blagajski kadiluk i pripojeni novoformiranom sandžaku.

Izvor: Bošnjaci-historija, tradicija, kultura (IX dio) – Osmansko osvajanje Bosne, Bošnjačka riječ 11-12, str. 125-130