Mustafa Smajlović: Pjesnička knjiga koja nam produžava pamćenje

O knjizi Žrtva i književnom opusu Safeta Hadrovića Vrbičkog

Da je uzoriti književnik Safet Hadrović Vrbički preko tri decenije u intezivnom stvaralačkom usponu ilustrativno kazuju i godišta izdanja njegovih knjiga: Ne reci nikom (1988), Zoja (1991), Iskopavanje vatre i Orfejeva lira (1993), Kurban/Žrtva (1993/1994), Progoni i politički procesi u Sandžaku (1996), Ne mere to tako bolan (1997), ponovo tri knjige u jednoj godini, 2001.; Patke na legalu, Bošnjaci muslimani narod, vjera, kultura, Lovci na školjke, Pjesme iz provincije i Izgon kao sudbina (1994), Ezopov vrt i Labudova pjesma (2008), Pod cvijetom vješala – Antologija vlastite lirike (2009). Gotovo sam siguran da sam zaboravio pomenuti još koji naslov iz njegovog bogatog proznopoetskog opusa koji svrstava Vrbičkog među najplodnije pisce našeg vremena.
Iz djela u djelo, književni kritičari su birali riječi u iskrenoj nakani ili pokušaju da proniknu, kako u stvaralačko biće tako u suštinu njegovog poetskoproznog stvaralaštva. Podsjećanja radi, o knjizi NE RECI NIKOM, rekoše ovo: ,,Riječ je o talentovanom stvaraocu, iskrenih emotivno-misaonih pobuda, željnom za traganjima o smislu postojanja i opstajanja čovjeka u uvijek neproračunljivim uslovima življenja i mišljenja; stvaraocu koji puni smisao egzistencije vidi isključivo u pobjedi iznikloj iz stalnog sukoba…“ O knjizi ZOJA: „Pjesniku se jednom dogodila ljubav u jednom obliku i intenzitetu; bila i otišla, ali se naknadno pojavila jače, neobuzdanije nego prije, sva umrežena pokajništvom, i iskrenom sjetom, i uzaludnim prizivanjem da se još jednom javi u prvobitnom obliku i doživljaju…“ O zbirci poezije ISKOPAVANJE VATRE: „Iskopavanje vatre je Duh i njegovo pročišćenje. Zlo i njegovo otkrivanje. Ono što ostaje kao najupečatljivija karakteristika ove knjige jeste polifonija, dualizam apstraktnih ekstremiteta (opozicija: svjetlost – tama, dobro – zlo, ljubav – mržnja, um – neum…)“. O knjizi poezije ŽRTVA: „Pred nama su stihovi Safeta Hadrovića Vrbičkog, nastali sublimacijom povijesnog i pjesničkog sadržaja. Oni pretenduju tragične događaje u Kolašinu 1858. godine, tj. nastali su na povijesnoj matrici. Tako je iz životnog jedinstva historije i poezije proizišla umjetnost zadivljujućeg dometa…“ O knjizi NE MERE TO TAKO BOLAN, umješno promišljanje Faruka Dizdarevića: „… Sve je pretočeno kroz biće pjesnika i pročišćeno – proizveden je sam ekstrat bola. Probijene su čak i koprene licemjernog prikrivanja jer se zlo toliko ozlilo da se genocid sprovodi otvoreno: pali se nebo nad ljudima, oduzimaju životi, ubijaju djeca, siluju žene, ruše se staništa i bogomolje, nasilno raseljava. Pjesnik dakle, oslikava turobno vrijeme u kojem su sve moralne norme i vrijednosti poljuljane, ali u kojem, uprkos svemu, ljudski duh najveću nadu pronalazi u samom sebi“. PATKE NA LEGALU: „Obimna zbirka poezije i poetskih tekstova, sačinjena je od sedam strukturalno različitih cjelina, no; motivski čvrsto povezanih oko jednog poetskog središta – ljudske patnje i sudbine u vrtlogu ratnih i genocidnih događanja, u spirali zla i nasilja koje traje i koje se umnožava…“. BOŠNJACI MUSLIMANI – NAROD VJERA KULTURA, iz Safetovog predgovora: „Najveće nepravde u historiji ljudskog roda čine se onda kada se čitavom jednom narodu ili dobrom dijelu tog naroda žele otvoreno ili prećutno, od strane drugog, većinskog naroda, ili više njih (više naroda), uskratiti određena elementarna prava, i to: pravo na ime, pravo na jezik, pravo na kulturu, pravo na život (pravo na opstanak, tj. pravo na vlastitu historiju). LOVCI NA ŠKOLJKE: „Pjesnik Hadrović se, kao sa živom vatrom, poigrava vremenom. On vrijeme izučava, kroti, pripitomljava. Napokon će dokazati da vrijeme podjednako dotiče i otiče, da nije grijeh u vremenu nego u nama samima…“ ORFEJEVA LIRA: „Za ulazak u literarnu intimu pjesnika Safeta Hadrovića Vrbičkog; teško je naći pravi ključ. Lirika kakvu piše Vrbički je lirika koja na pomalo neobjašnjiv način tihim a istovremeno jakim glasovima snažno pokreće unutrašnje damare onih koji je čitaju…“ PJESME IZ PROVINCIJE: „…Ovo nije poezija umilnih sokova. Sa mudrom strogošću i beskompromisnom žestinom pjesnik govori o destrukciji, o mraku u kome smo se našli. Muhadžiri, beskućnici i ostali nesrećnici prošli su umiranje, ali još nijesu mrtvi… IZGON KAO SUDBINA: „…Jedni su tako išli, misleći da su mudri što odlaze bez riječi i bez nade na povratak, uvjereni da ih baš tamo čeka ta toliko priželjkivana sreća i zasluženi mir, dok su drugi ostajali nadajući se da je zlo prošlo…“ EZOPOV VRT: „Vješto pretačući vanjsku stvarnost u svojevrsni vrt, pjesnik je pokušao da spozna sebe i druge…“ LABUDOVA PJESMA: „…U ovoj briljantnoj haiku poeziji koju je Safet kao kapi rose prelivao i dolivao sa vlati na vlat, šaptao i sa dušom se došaptavao, impresivne su slike…“ PAUKOVA MREŽA: „…Priče su suvremena kazivanja, reklo bi se iz nedavno minulog stvarnog svijeta, mada se njihove fabule mogu smatrati da su se zbile ili mogle zbiti u prošlosti, a mogu se dogoditi i u budućnosti…“
Naravno, sve nije obuhvaćeno ni izbliza, jer malo je ovdje vremena da se može prenijeti sve što je kazano o stvaralaštvu Vrbičkog za koga Dizdarević veli ovo: „Iako se okušao u više književnih žanrova, on ostaje prije i iznad svega, pjesnik.“
Šta onda reći što nije rečeno o ogromnom književnog učinku ovog pisca rođenog 1952. godine u Donjoj Vrbici kod Berana, pa i onda kada je riječ o njegovom možda krunskom djelu Žrtva?
Za treće izdanje ovog pjesničkog djela, kojeg tri umjetnički ujednačena ciklusa; BEJAN, POKOLJ i MUHADŽIRI, čine jednom čvrstom i neraskidivom cjelinom, Alija Đogović promišlja ovako: „Safet je napisao bošnjački “gorski vijenac”, po strukturi pandan onome Njegoševom. Onako, u pjevovima, onako po dramskoj strukturi, onako po likovima i njihovim monolozima i dijalozima. Ipak, Safetov “vijenac” po strukturi je sažetiji, zgusnutiji, i “čistiji” od onog poznatog “Gorskog vijenca”. Bez dvojbe, promišljanje je vrijedno pažnje i poštovanja uz spoznaju tačne dijagnostike, ali od onoga što je kazano o ovom antologijskom djelu ja bih odvadio upravo okavkvu konstataciju kako je Vrbički napisao bošnjački Gorski vijenac, pa makar po strukturi i bio pandan Njegoševom, pa i uz pojašnjenje. Ne bih se petljao ni u Džogovićevu spoznaju kako je Safetov “vijenac” po strukturi je sažetiji, zgusnutiji, i “čistiji” od onog poznatog “Gorskog vijenca”. Zašto? Da se se ne pomiješaju zlo i dobro, ne ide to nikako, kada je riječ o čistoti poruke i pouke koju nam nudi časni pjesnik i ja bih čistog srca i ajetski umivenog nijeta prije izustio ovo: Safet Hadrović je napisao najčasniju pjesničku knjigu u bošnjačkom književnom korpusu koju ne može svačija ruka dirati i nikako joj nije mjesto ni u bilo kojoj uporedbi sa knjigom zla.
I radi Idrizovog sna: „Zlo ugledah svojim očima/ Ka’ se nebo na tren nakostriješi/ Kao da je ptica džehenemska/ Zlim krilima svojim nadjeltjela…“
I radi poja Pepić Emine: „Moj đerđefe na kojem sam vezla/ Svoje bujne djevojačke snove//O ljubavi dva bijela goluba/ Dok nad žitnim poljem nadlijeću/ Ponad polja i ponad dubrava/ Okićeni zlatnim krilima…“
I radi Eminine djevojačke sehare nad kojom plaćući poje: „Spremo moja, djevojačko blago/ Izvezena pjesmom i satkana / Za dugačkih, hladnih zimskih noći…“
I radi Fatiminih muhadžirskih suza: „…Kletom rukom vatra užežena/Nad ugljenom crnim nadvio se/ Pramen dima i od noći crnji…“
Helem, knjiga će se sama od sebe, poezijom, kazati da jeste velika knjiga koja kao stihovana povijest čuva od zaborava tragediju jednog naroda. Svaka čestita porodica je treba imati, a počano mjesto joj je u bošnjačkoj kući, pored Ilmihala i Časne knjige. Dublje ponirući u pjesničke dubine, u stihobol ove moćne poeme može se kazati još mnogo toga što se nije reklo, povlaćeći horizontalu i vertikalu kroz živo tkivo pjeva kako bi posve rasvjetliti umjetnički naboj u stihovanom neprebolu zbog svega što je učinjeno etnosu u kome dominira genetski kod dobrote, časnosti, čistote vjere i vjerovanja kako je sve Božije određenje, ali sve se svodi na jedno: ovo je poezija koju treba znati čitati i na čijoj oštrici se može porezati svako ko ne umije proniknuti u krvavu povijest pretočenu u časno literarno djelo kapitalne vrijednosti.
Ovo je knjiga koja se trebala ili morala pojaviti na ovim našim prostorima ukletih raskršća i sudbina. Hadrovićev pjev opamečuje i osvješćuje! Ovo je knjiga višestruke vrijednosti i ajetske umivenosti pjeva kakvog još nismo čuli kroz stoljeća ozvučeni nesrećama. Do ove knjige se uglavnom pamtio i ponegdje pominjao kolašinski pokolj, a od ove knjige će se čitati kako se ne bi zaboravilo planetarno zlo počinjeno 1858.godine, ali i drugdje, godinama prije i godinama kasnije, jer korijeni zla čim se vrijeme povampiri na ovim prostorima iznova daju đavolje izdanke.
Safetova knjiga je nišan od literarne riječi duboko poboden u povijest i lično ga doživljavam kao uskličnik na kraju i početku svake pomisli o tregediji bošnjačkog naroda od krojača ‘guslarske istorije’ na balkanskim prostorima.
Čitanje ove stihovane krvave istine je produžetak pamćenja etnosu i opomena kako se zlo na Balkanu obnavlja kao karcinomna rana. Dakako, ova pjesnička knjiga, koja po stilu i formi i ljepoti izvornog jezika posve opravdava ovakvu formu književnog izražavanja, ima i svoju dokumentarnu vrijednost, na što nas upućuje i sam autor: „Radnja ove tragedije i njen tok – nijesu puki plod pjesnikove mašte; naprotiv!“
Dodao bih još samo ovo: druge knjige se čuvaju u bibliotekama i kućnim rafovima, a ovoj je mjesto pored našeg uzglavlja!