Prema hadisu Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., čovjek je dužan poštovati ahbabe svog oca. Držeći se tog imperativa, osjetio sam obavezu napisati par redaka, dati nekoliko napomena, ispričati nekoliko anegdota, i tako otrgnuti od zaborava jednog Allahovog roba, čovjeka napaćenog teškim izazovima života, ali poštenog, čestitog, ponositog, Sandžaklije, koji zaslužuje i neuporedivo mnogo više od ovog skromnog članka. Radi se o mula Huseinu, Husu, Ujkanoviću, efendiji, dugogodišnjem imamu, mualimu i hatibu džamije u svom rodnom selu Škrijelju, u opštini Tutin, Sandžak. Poučan je njegov primjer, njegov životni put, njegova vjernička skromnost i ljudski karakter. Uz tekst objavljujemo i nekoliko fotografija – njegov portret, svjedočanstvo iz medrese, obnovljenu džamiju u kojoj je službovao, nišane na mezaru, faksimile kitaba – mushafa i drugih udžbenika iz kojih je učio kao medresant nekadašnje novopazarske medrese.
Više od 50 godina, s kraćim prekidima, mula Husein efendija Ujkanović (u svom kraju poznat kao mula Huso), je aktivno radio i sudjelovao u vjerskom i vjersko-prosvjetnom životu muslimana u tutinskom selu Škrijelju i okolnim mjestima. Iako mu je hatibski posao bio glavno zanimanje, on je uspješno sudjelovao i u drugim vidovima života i rada muslimana ovih krajeva. Kao mualim i hatib odgojio je brojne generacije mekteblija i džematlija u desetak sela koja su dolazila na vjersku pouku, ili koja su u drugim obredima gravitirala njegovoj džamiji, jer nisu imala svojih džamija, pa bi on često odlazio kod njih gdje je po kućama, mevludima, svadbama, sunetima i drugim prigodnim prilikama svojim vazovima, dersovima i nasihatima, ljude podučavao vjeri. Na svojim dersovima posebno za vrijeme džume namaza, ali i raznim drugim povodima, imao je veliki broj džematlija jer su ga svi oni smatrali svojim imamom-hodžom, tako da je džamija bila tijesna da primi sve polaznike i klanjače.
Rahmetli mula Huso je po naravi bio blag čovjek, pristupačan i dobroćudan i uvijek je nesebično prenosio svoje znanje na džemat i druge slušaoce po raznim skupovima i povodima. Bio je rijetko učen, pobožan i obrazovan čovjek, pa je za života stekao veliki broj prijatelja i poštovalaca u tutinskom i novopazarskom kraju, koji su cijenili njegovu učenost i držali do njegovog mišljenja, preporuke i savjeta.
Rođen je 1900. godine, u selu Škrijelju, opština Tuitin. Otac mu se zvao Sejdo. Završio je Novopazarsku medresu 1922. godine. Imao je četiri sestre i jednog brata. Po kazivanju njegovog sina Ćamila, takođe imama, koji je naslijedio svog oca a sada 81-jednogodišnjeg penzionera, mula Huso je učio kod čuvenog pazarskog alima Džemail ef. koji je kasnije, kao i mnogi Sandžaklije otselio za Tursku. Isto tako mula Huso je učio i kod poznatog novopazarskog hafiza Abdulaha ef. Kačapora, koji je za vrijeme SFRJ bio član Starješinstva Islamske zajednice. Tadašnja Novopazarska medresa,u kojoj je pohađao mula Huso je bila internatskog tipa, dobro uređena i trajala je četiri godine, tako da su učenici mogli da steknu znanje iz Fikha, Akaida, Kiraeta, Ahlaka, Imameta, Istorije islama, Arapskog pisma, i drugih znanosti.
Priča se da je mula Huso bio veoma fizički snažan čovjek. Po kazivanjima koja se i danas prepričavaju u Škrijelju, u njegovo vrijeme je u haremu Altun alem džamije u Novom Pazaru prebacivao topovsko đule preko starog mekteba. Niko ga nije mogao prebaciti u bacanju ćuskije ili topovskog đuleta (tada se u gradu Pazaru za narodna takmičenja koristilo topovsko đule, dok su se na selima obično momci nadmetali u bacanju kamena s ramena i bacanju ćuskije).
Zapamćeno je da je jednom prilikom mula Huso prolazio pored gradskog parka, i primijetio da jednog srpskog oficira niko od mještana nije mogao dostići niti u bacanju ćuskije niti đuleta. Pozvali su mula Husa da i on baci. Bacio je mula Huso đule „s mezge“ i otprve primako oficiru, koji ga je gledao sa nipodaštavanjem. Onda je mula Huso pitao da li se važi da uzme zalet dva koraka. Rekli su mu da se važi. Onda ga je mula Huso prebacio za više od jednog metra. Oficir je ljut napustio takmičenje, jer je duže vremena bio nepobjediv a sad je izgubio od nepoznata čovjeka. Kasnije je mula Huso pričao da je od velikog naprezanja i želje da pobijedi oficira, bio „ištetio“ (uganuo, istegao mišić) i nogu i ruku, ali se bio strpio da se to ne primijeti.
Godine 1925. mula Huso odseljava za Tursku sa porodicom – suprugom (koja je rodom bila iz Škrijelja od Kolašinaca) i sinom, dok su njegov brat i sestre ostali u Sandžaku. Međutim, iz Turske se vratio sljedeće godine, opet se nastanivši u svoje rodno Škrijelje. Pričalo se da ga je tadašnja turska vlast osudila na smrt zbog izjave o Ataturku, kada je navodno rekao „Ja jednog vlaha ostavih tamo, a ovdje u Turskoj nađoh drugog“. No po kazivanju njegovog sina Ćamil efendije, on to nije rekao, već su mu ljudi naturili. Međutim, istina je da je bio uhapšen u Turskoj i nekoliko mjeseci proveo u pritvoru. Pokušao je da pobjegne iz Turske, pomoću lažnog pasoša, kako bi spasio živu glavu. U prvom pokušaju bio je uspio da pređe tursku granicu ali su mu Grci otkrili neispravan pasoš i vratili ga nazad u Tursku. Tek u ponovnom pokušaju uspijeva da pobjegne. Po savjetu turskog advokata obrijao je bradu koju je nosio, pustio kosu i stavio kravatu, te regulisao novi pasoš sa novom fotografijom, na kojoj je ličio na mladoturke, i tako je manje bio sumnjiv i lahko izašao iz Turske, a da na granici nisu mnogo obratili pažnju na njega. U isto to vrijeme su i mnogi drugi Sandžaklije napustili Tursku i vratili se u Sandžak. Po povratku iz Turske mula Huso se oženio i drugi put, sada iz sela Kruševa kod Novog Pazara,i nastavio da živi usvom rodnom Škrijelju.
Četrdeset godina kasnije, šezdesetih godina 20. vijeka, kada je mula Husov sin Ćamil, kao jedan od prvih turista iz Škrijelja nakon Drugog svjetskog rata, htio posjetiti tetku u Turskoj, a obzirom da je trebalo da mu tetka pošalje garantno pismo, turske vlasti su je ispitivale za njegovog oca mula Husa. Znači da su ga još imali u evidenciji kao čovjeka koji je bio protiv „kemalizma“ i koji se „ogriješio“ o turske zakone.
Dolaskom iz Turske mula Huso nije radio samo u mjesnoj džamiji, već je učio djecu po terenu i, po potrebi, vršio imamski posao i u drugim mjestima: najviše u tutinskim selima Gluhavica, Pružanj, Dobri Dub, Noćaje, gdje je Ramazanom klanjo i teravije, dok je petkom držao džumu samo u mjesnoj džamiji u Škrijelju. Koliko je bio preopterećen poslom, deševalo se da klanja teravije u Pružnju, a da preko dana dodje kući u Škrijelje da kosi i plasti livade cijeli dan, pa se naveče opet vrati u selo Pružanj i predvodi teravije. Bio je neumorni radnik, čestit čovjek i dobar vjernik.
Inače, oko 30 godina je mula Huso, zajedno sa drugim hodžom – mula Halitom, obavljali imamsku službu u Škrijelju. Naime, mula Halit bi predvodio namaze, dok bi mula Huso držao dersove, mektebsku pouku, te džumanske i bajramske hutbe. Međutim, treba reći da je za cijelo vrijeme mula Halitovog imamskog posla, mnogo puta mula Huso obavljao i imamski posao, mada nije bio zvanično postavljen, sve do 1957. godine, kada mula Halit odlazi za Tursku, a mula Huso ga u cjelosti zamjenjuje. Mula Halit nije imao završenu medresu, a mula Huso jeste i bio je mnogo učeniji, međutim, poštovao je mula Halitovo zvanično postavljenje i nije mu „kaskanisao“.
Kod mula Husa su tada dolazila na vjersku pouku sva djeca mektebskog uzrasta, i to kako iz Škrijelja tako i iz okolnih sela – Glogovika, Potreba, Crnoče, Gluhavice, Dobrog Duba, jer ova sela nisu imala svoje džamije i imame. Vjerska pouka se učila svakog dana, obzirom da u jedno vrijeme u ovim selima nije imalo osnovnih škola. Mekteb je držan na mahfilu u džamiji, a kasnije u novosagrađenoj zgradi mekteba pored džamije. Mekteb, odnosno mejtep, kako se u ovim krajevima kaže, se učio sve do 1945. kad je došla nova vlast iz Tutina i naredila da se zatvori mejtep. Tada se mula Huso zaplakao (o čemu govore njegovi još živi učenici, kao i otac pisca ovih redova), jer su ugasili jedinu obrazovnu instituciju u ovom mjestu. Tada su mektebi ukinuti u cijelom Sandžaku. Ljudi su govorili – cijelo vrijeme rata mekteb radi, a u miru ga ugasiše komunističke vlasti.
Jedno vrijeme, mula Husu je u službi pomagao mula Hamo sin mula Halitov, koji je takođe bio medresant, ali se nije aktivno bavio imamskim poslom, već više svojim stolarskim i zidarskim zanatom.
Mula Huso je preselio na ahiret 1971. godine. Ukopan je u haremu džamije u Škrijelju, u kojoj je proveo veći dio svog poštenog ali mukotrpnog života, prenoseći ljudima Allahov amanet i radeći na uzdizanju vjere Islama.
Ovo podsjećanje je znak zahvalnosti čovjeku, imamu, vjerniku, tipičnom napaćenom Sandžakliji, o kome je pisac ovih redova mnogo slušao od svojih roditelja i drugih starijih koji su učili kod mula Husa, od kojih je čuo samo riječi hvale, poštovanja i divljenja. Da mu Allah dž.š. dadne dženetske bašče i nagradu koju zaslužuju odani Božiji robovi. Amin.
