Redakcija Na današnji dan prije 100 godina rođen Enver Čolaković
(27. maj 1913. – 18. avgusta 1976.)
.
SJEĆANJE NA ENVERA ČOLAKOVIĆA
Enver Čolaković je rođen na današnji dan (27. maj) prije jednog vijeka u Budimpešti. Otac mu je bio industrijalac Vejsil-beg Čolaković, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja Drugog svjetskog rata zaposjedala područje današnjeg glavnog željezničkog kolodvora u Sarajevu, a njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) izdanak je stare mađarske plemičke porodice Mednyanszky. Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver Čolaković provodi uglavnom u Budimpešti, a nakon Prvog svjetskog rata porodica Čolaković se vraća u Sarajevo.
Enver je do kraja 1942. godine završio roman Legenda o Ali-paši, te autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje i opisuje zvjerstva fašističkog okupatora i njegovih slugu nad narodima Bosne i Hercegovine, progone Židova i zatiranje muslimansko-bošnjačkih sela. Ovo je razdoblje najplodnijeg Čolakovićevog javnoga rada.
Čolaković 1943. godine dobiva nagradu “Matice hrvatske” za najbolji roman, na temelju rukopisa romana Legenda o Ali-paši. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, pozorišne prikaze, političke osvrte u kojima se zalaže za bosanskohercegovačke muslimane, te roman u nastavcima Mujica Hanka. 1943. godine izvodi se i njegova salonska komedija Moja žena krpi čarape. Legenda o Ali-paši, štampana 1944, dobiva oduševljene kritike tada najuticajnijih hrvatskih pera. 1943/44. Čolaković je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su međusobno povezane, i roman Melun.
Godine 1944. Čolaković hrabro objavljuje antiratnu pjesmu Majko u “Vijencu” br. 6-10. Kraj rata Čolaković je dočekao kao slomljen čovjek. Pješice se iz Mađarske vratio u Zagreb, a zatim u Sarajevo gdje je uhapšen. Iz Sarajeva je prebačen u Zagreb. Ogromno imanje mu je odmah nakon rata bilo eksproprirano. Mak Dizdar mu piše da se ne vraća u Sarajevo, jer će izgubiti glavu. Potpuno nevin, Enver Čolaković nekoliko puta u Zagrebu biva hapšen 1945. godine.
Godine 1946. Enver piše zbirku pjesama Iz moje samice i Zatvorske novele. Uglavnom piše lirsku prozu: Pisma nepoznatom i Mrak – Simfonija rijeci u a-molu.
Čolaković 1947. godine otpočinje pisanje autobiografskog romana Jedinac u stihovima. (Roman dovršava tek 1962.) Radi do iznemoglosti kao predavač matematike po mnogim srednjim školama, pa stiže pisati uglavnom samo pjesme. Njegovo je pjesništvo dostiglo svoju zrelost upravo u ovome razdoblju. 1953. piše Bajke o stvaranju svijeta, inspirisane Kur’anom i dopunjuje Lokljane, ciklus pripovijedaka o bosanskom selu između dva svjetska rata. Otpočinje pisati romane Mali svijet, Rasap, Srce Marije Kavaljecke i dugu novelu Spirale.
Premda je Čolaković bio humanist i nepokolebljivo antifašističkog opredjeljenja, od 1945., pa sve do 1965. nije mogao objavljivati svoja djela. Često čak ni svoje prijevode nije mogao potpisati, poput prijevoda tri romana, knjige pripovijedaka i brojnih eseja Ervina Šinka. Uvjeren da za života svoja djela neće moći objaviti, a ne želeći praviti kompromise sa svojom savješću i pisati “objavljivu”autocenzurisanu književnost, Čolaković piše brojne romane, pripovijetke, novele, zbirke pjesama i dnevnike za buduće naraštaje. Istodobno priprema antologije mađarskog i austrijskog pjesništva. 1956. godine pojavljuju se u Ježićevoj Antologiji svjetske lirike autorovi prepjevi mađarskih, njemačkih i engleskih klasika. 1965-1968 u časopisima “Republika”, “Razlog” i “Mogućnosti” priprema dotad najširu panoramu mađarskog i austrijskog pjesništva, te mađarske kritike. U saradnji sa svojom suprugom Stellom priprema niz radio-emisija o muzici, te prevodi sa staro mađarskog Kodályjev oratorij Psalmus Hungaricus i Wagnerovu operu “Majstori pjevači”.
1970. izlazi drugo izdanje “Legende o Ali-paši”. 1971. štampa knjigu prepjeva glasovitog Gyule Illyésa, a 1972. i 1975. dvije knjige prepjeva poezije Zoltána Csuke. Čolakovićeva literatura oživljava tek nakon autorove smrti.
Godine 1976. u Zagrebu umire pisac Legende u 63. godini života.
.
Prije 10 godina Enver Julardžija je postavio javno pitanje: Da li su se Bošnjaci odrekli Enverovih djela?! Danas na stogodišnjicu rođenja Envera Čolakovića valjda je svima jasan odgovor.
U tekstu ”Da li su se Bošnjaci odrekli Enverovih djela?!” Julardžija kaže: ”Ostaje otvoreno pitanje, zašto su Bošnjaci okrenuli leđa svom piscu koji je poklonio tako vrijedna djela prikazavši Bosnu na sasvim drugi način od onih koji su je trpali u “mračni vilajet”. Pisavši jezikom Bosne dotaknuo je najdublje i najosjetljivije damare bosanskog života u svijetlu kakav je svojstven za multietničku sredinu kakva je bosanska čarsija. Po riječima njegovog sina prof. Dr. Zlatana Čolakovića, koji navodi dijelove Enverovog dnevnika, gdje gorko ističe kako su ga Bošnjaci izbacili iz bošnjačke i šire, bosanske književnosti. Bošnjaci su se odrekli njegovog djela, oni su ga ponizili, popljuvali, osramotili, opljačkali, ismijali i odbacili, a da kojim slučajem nije otišao iz Sarajeva možda bi ga i ubili.
Koliko god teško padale ove riječi moramo ih prihvatiti kao svoju odgovornost i propust. Nastojati prigrliti i čvrsto stegnuti u bosanski zagrljaj našeg genija i legendu Envera Čolakovića. Možda možemo reći da su ta vremena bila doba ”Golih otoka” i vrijeme opasnog življenja. Šta je međutim sada? Toliko neobjavljenih romana, pjesama stoji u Kanadi i Americi. Bošnjačke izdavačke kuće pokazale su se totalno nezainteresovane za Enverovo stvaralaštvo i ostavštinu. Zar nemamo odgovornost prema bosanskom narodu i bosanskoj kulturi da mu se predstave djela jednog od najvećih stvaraoca koje je Bosna ikada imala. Ko su Enverovi neprijatelji sada?! Možda oni koji su učestvovali u pljački njegovog begluka, ili razbijači i prisvajači bosanske kulture i zemlje…”
ŽUDNJA
.
Bože, kako malo,
Bože, kako mnogo,
srce moje želi…
Priroda ko majka
nabujale grudi
gladnoj duši nudi.
Ptice kao česma
milja kapi toče.
Nježno vesla pjesma
pučinom zeleni…
Košuta je negdje
ugledala rog
baš jelena svog
i sad juri k njemu.
Cvate crven mak.
Bože, kako malo,
Bože, kako mnogo
srce moje želi:
Sreće bar jednu kap.
HTIO BIH
.
Htio bih da si more
a ja potonula barka.
Htio bih da si nebo
ja zvijezda u njemu žarka.
Htio bih da si ruža
ja – pčela na njoj mrtva.
Htio bih križ cedrov da si,
ja na njemu rasapeta žrtva.
Htio bih da si otrov
što mi na usnama blista,
il’ ja da mrtva sam knjiga
koju ti čeznja lista.
OCU PRED BAJRAM
.
Noćas smo tiho na zadnjoj teraviji
ispratili ramazanske noći…
Plakao sam, oče, u praznoj džamiji.
Sutra, kad Bajram vedre radosti
zasja u suncu jesenjeg dana
i kad se prpošne zdrave mladosti
ljubiti stanu – ja, do svog stana
Tužan ću doći i nitko neće
stisnut mi ruku, zaželit sreće
i život dug, – pa ću tri tihe
za tebe i majku proučit fatihe.
.
Više o Enveru Čolakoviću:
http://www.avlija.me/sjecanja/enver-colakovic-sudbina-romana-legenda-ali-pasi
http://www.avlija.me/sjecanja/legenda-ali-pasi-roman-koji-lijeci-od-briga
http://www.avlija.me/sjecanja/enver-colakovic-pisac-najljepseg-bosanskog-romana-legende-ali-pasi
http://www.avlija.me/sjecanja/tako-je-govorio-dr-zlatan-colakovic-ocu-enveru
