Nadan Filipović
Sjećanje na starog ćuka iz krošnje jablana kod Begove u novembarskoj noći 2007.
Uz Begovu, vjernog svjedoka zaustavljenog vremena,
smir je duboke noći
očima mazim crni rep najave njenog odlaska,
okrajak noći što k’o lijena gar-garava mačka lijeno plazi ka išaretu novog’ dana.
U isjećenom kaleidoskopu sjećanja k’o kovitlac derviša galerija šapćućih blijedih sjena
A romorom im tercira bismila šadrvana
Otškrinut je nježno poklopac sehare uvehlih uspomena,
Povremeno na tren taj mir uzbizuhuri sa vitog jablana huk,
To se u predzorje oglasi u krošnje skriven stari džamijski ćuk
Opominje starac starca da je za “bešu” vrijeme
Da! Shvatio sam ga, valja mi konačno poć’,
Spreman sam sitnim korakom ostaviti ovu čudnu noć.
Ha’de ne okl’jevaj, za rastanak od noći doš’o je zadnji vakat
Za kojom nemoj žalit’, nit’ za njom, ne daj Bože, plakat’.
Zastadoh još zehru, da sa utjehe rahatluka prolaznosti, Begove vječne česme
srknem makar šaku davno halaljenih čednih suza s kojim zajedno teče vrijeme
I taman da koraknem,
A neka me sila uz tu česmu sveza,
K’o da mi se stope u kaldrmu tope,
K’o nišan stojim u išareta jutra,
Onda se odčaran polahko pokrenuh
Odoh… oh