Redakcija 
Osamdesete su bile lijepe godine.
Osim sarajevske olimpijade, kojoj se radovao vaskoliki svijet, u mikro-svjetovima ljudi iz okolnih bjelopoljskih sela, rasla je nada.
Ta nada pretvarala se u stvarnost kada bi se uoči prvog školskog zvona u septembru svake godine, te silne porodice doseljavale u Rasovo.
Kuće bi se obično pravile na brzinu, tek da se može prezimiti.
Bez pravih sa privremenim krovom, dok se pare skupe iduće godine.
Pare bi obično bile zarađene rasprodajom stoke. Krupne i sitne.
Pamti pijac u Strojtanici one dane, kada se ona poljana uz Lim nije mogla sagledati od njih.
Radio Beograd i njegovi talasi.
Svaka od tih kuća imala je tranzistore, za televizore se ne bi moglo isto reći.
Izvještaj o vodostaju rijeka, bila je stalna i ustaljena navika slušanja.
U podne svakoga dana.
Obično ili po pravilu bi to počinjalo sa Dunavom kod Bezdana, pa bi se nastavljalo sa Savom, i sve tako redom.
Potrajalo bi, dok bi na red došlo, ono ona šta se čekalo. Reka Lim Belo Polje, 4.
Toliko je strpljenja u slušaocu bilo, da sjedi miran u ćošku i misli da je to najvažnija stvar na ovom svijetu.
Baršunasti voditeljski glas će to izgovoriti iznova sjuta, preksjutra …
Lim izvire tamo gore u Plavu, iz jezera.
Jezero, pak, čine neke druge dvije rijeke koje se dokotrljaju iz Albanije.
Plahovit je malo ili malo više, sve od Murina i Andrijevice do Berana.
Kad Berane razmine i dodje do ispod Bihora grada, kroz Tifran, e tu se tek razmahnita.
Pomognu dosta Poda, Srđevac i Zaton, da se njegove vode smire i rašire.
Te mahnitosti mu ne nestane sve do Rakonja nadomak Bijelog Polja, pa otud Mahnitulja obala ispod Vrnjika.
Kad prodje Sinjavac i Patkovu otoku, tek se onda ova priča pretvara u djetinjstvo, i obrnuto, one iste djece iz okolnih sela.
Od Kotlina do Ćamilove lađe, jedva dva kilometra dužine.
Gimnazija u Bijelom Polju, vrijeme predratno.
Nastavni predmet Biologija sa profesoricom Elmazom Kajević.
Akademsko znanje, pa takva i predavanja njena.
Nije ona poricala ono šta u udžbeniku piše, pa ipak se za dobru ocjenu trebalo i njenog besjedništva koristiti.
Zato hitri učenički prsti ,bilješke hvataju.
Ontogenija jedinke je rekapitulacija filogenije vrste.
To bi jednostavnim riječima kazano bilo ovako: Svako živo biće tokom svoga nastanka za jedan trenutak u toku svoga razvitka, ponovi ono šta mu je priroda dala tokom evolutivnog puta.
Dok se njena ogromna moć znanja prelivala u one koji su sjedjeli u đačkim klupama, i do dana današnjeg postoji u svakom od njih.
To se neki drugi sa istim pozivom, u istoj školi, i u ovom vremenu, nevaljalom rabotom bave.
Taman posla da će znanje na đecu prenijeti. Kako će, kad ga i nemaju.
Njima ni Darvin ne može pomoći.
Lim u ovoj kratkoj putanji, maločas opisanoj od dvije hiljade metara svoga toka, ponovi taman sve ono, što ga rijekom od izvora do ušća čini.
Grahorica, to tako prozvaše, onaj dio iznad mosta na Voćari, prethode joj Barički bukovi.
Smenjujući se u pogledima prolaznika dok hodaju starim i dotrajalim prelazom, Lim se brzo otme i stigne u Luku.
Da bi se do nje prispjelo, trebalo je pješke u Francusku mahalu doći.
Svejedno sa ove ili one strane, pored česama, pa na Ademovu kuću, jedan sklad, pa uzani puteljak, i eto tog najmirnijeg Lima od kada se rodi. Mirna Luka.
Plivači su je voljeli, mada više neplivači. Jer je nagodna i bila za naučiti se, baš tu.
Tek pecaroši, po dvadeset bi se znalo naredati, duž obale i u samoj vodi.
Ćudljiva riba nije uvijek grizla njihove mamce i udice, pa ipak ta sveta voda okolo, ulivala je spokoj, te su oni satima tako čekali.
Da se ne daj Bože kući praznih ruku vrate, taman posla.
Obali u Luci, početak sa ove strane uz livade, bilo je jedno oboreno drvo.
Dobi od naroda ime Obaljena, jer je geometrija putanje njenog pada u vodu bila potpuno uz liniju dodira sa zemljom.
Nasuprot, na drugoj strani, Karlica, majstorski izvajana stijena izdizala se strmo iznad njegove lijeve obale.
Tu su, sa nje, od odvažnosti i hrabrosti je zavisilo, skakali oni najhrabriji. Imala je ona svoje stepenice, antički gradjene, a opet dar Boga i prirode.
Što su stepenice bile visočije, to se smanjivao broj onih koji bi se usudili da se vinu ka njegovim dubinama.Ako se neko izdvojiti mora, pamti se i pamtiće se, Rizo Mešić.
Još dok snijeg na Bjelasici nije okopnio, on bi svojim glatkim i gipkim tijelom Luku preronio.
Svoj je život posvetio bio kopanju bunara, na stotine ih je takvih načinio.
Sinovi njegovi od pomoći su bili, onaj najstariji pogotovu.
Ne više od dvesta koraka nizvodno, tamo đe se potok iz Rastoke krenuvši, i Grabovnik vodu pokupivši, a po vodu sa Česama naišavši, uliva u Lim, počinju Bukovi, pa Ostrvo.
Ostrvski Bukovi i onaj koji se znao snaći na Aljovom i Šemovom kanuu po njima, e taj je za sve pohvale bio.
Ova se silna rijeka na tom mjestu dijelila na dva dijela, pa onaj drugi ide bliže Bajramovoj i tetka Hibinoj kući.
Mala i dobro među vrbove grane skrivena laguna. Veoma opasna, tišica voda.
Odatle bi se taj vodotok spustio ispod strina Mejrinog Brotnjaka, što kosti od šehida gore na dnu livade čuva.
Kad prispije još po malo od one druge strane, ostrvske vode, sve se to u Havin kazan pretvara.
Hava sirota žena bila, dok je haljine na Limu prala, ode joj kazan na dno, a i ona zauvijek sa njim.
Kad se vode ponovo sjedine poslije ostrva, one se strmoglave, skoro sve na Buk.
Buk je u stvari bio jedna glatka, polucilindrična stijena.Vještina je bila ispeti se na njega rano, veoma rano.
Tamo otprilike početkom juna,kad školski raspust počinje.
Nije bilo lako sa onom silinom od valova. Boriti se moralo po cio dan.
Ondje đe se Boljhanska rijeka na Lim naslanja, spavala je mirnim snom najljepša bašča tih djetinjstava.
Jabukova i kruškova drveta smetala su jedino zimi, kad bi se sličugama i sankama, ko je šta imao, survavalo u jedan mali dio ravnice tik uz peščani sprud.
Izbici se trebalo primaknuti oprezno, jer oštre stijene na tom dijelu su znale da ostave bolne rane na nogama.
Druga obala, na ovom dijelu, nije bila naročita.
Više se tamo išlo da bi se izdalje divilo ovoj prvoj naočitoj, na Rasovskoj strani.
Kolovrat i njegova brtljaja su bile najopasniji dio, jer se matica tu okreće pod pravim uglom, pravac ka Ćamilovoj lađi.
Moralo se imati i plivačkog i skakačkog iskustva, ako bi se htjelo tu na Kolovratu zastati. Obala se tu prekida, pa se moralo otići uz johove žile i popeti.
Kad se jednom popeti, zašto onda ne skočiti?
Johova peta je bila usadjena posve u četvrtastu stijenu, a iznad nje, oni kojima je to rastojanje do zelenog vira bilo premalo, postavili su dasku.
Rijetki, baš rijetki, koji su svojom mladošću pečat dali u ovaj dio prostora, bili su toliko odvažni da su sa samog vrha ovog drveta skakali. Na noge ili na glavu, nije bilo razlike.
Tu na granici kosmosa i zemaljskog svijeta, prestajale su riječi, a počinjala konačnost.
Jer se nijemi i zadivljeni posmatrač morao zabrinuti, dok skakač ne bi uzeo vazduha izašašvši odozdo na površinu.
Ćamilovom su se lađom vozili svi DonjoRasovčani. Da stignu na posao u one fabrike onolike, a i đeca isto, svakojakim poslom.
O onim dijelovima na Limu dolje i dalje naniže, Okruglici i Njegnjevskim kupalištima, neki drugi put.
Na ovoj rijeci i od nje, živjelo se na jedan poseban način.
Oni koji su starosjedioci bili, poznavali su je u dušu.
Svi su Franci do jednog bili stvoreni za to.
Oni novopridošli, krišom su krali njihov zanat, šta god je to bilo. Jer se od njih imalo šta i naučiti.
Osim ribe iz njega se i pijesak vadio.
Valjalo je one kuće sa početka ovog sjećanja završiti.
Sa mukom prosijan, jednog dana bi se pretvorio u zidove.
Na tim istim zidovima beskrajni dani preslikani jedan u drugi, kao u zemlji mrmota.
Iznova se ponavljaju, svaki put isti.
Samo je Lim drugačiji, ili se to samo tako čini.
April 2025, Stockholm
Istaknuta slika: https://www.pexels.com/
