Redakcija Toliko sam slušao, živio iz bliske blizine sve te priče, životno-ljudski hod po trnju neljudskom rukom podmetanja, to trnje taj krvav korak za korakom… Zagledajući se u te živote teško sam pronalazio u sebi punost vjere i uvjerenja povjerovati u sve, vjerovati im da im se sve to događa, a upravo je to i bila poenta tih okota od tmine što se zaogrnuše književnim ogrtačem, ispod kog je rasčovječnosti najviše, povjerovati u što se sve može pretvoriti čovjek, i što sve moži učiniti i činiti drugome čovjeku, književniku, Hrvatu, hrvatska književna mafija.
Onda se to počelo događati meni, kada je jedan od tih istaknuti književni mafijaša prepjevao moju poemu Ustani kada kažaš Vukovar i potipisao je svojim imenom. Onda je krenula po Zadru hajka zamnom i ne samo po Zadru. Nazivale su se redakcije časopisa u kojima sam objavljivao, da me ne objavljuju više, nudile su im se (urednicima) za tu uslugu razne književne i ine nagrade, imenovanja, namještenja… neki su pristali na isto i u Splitu dobio uglednu književnu nagradu, te me u Zadru i dalje ne objavljuje ugledni kniževni časopis Smotra, kog uređuje nagrađeni u Splitu.
Mnogi su ostali ono što su oduvijek bili istinski ljudi upučujući te štakore da se obrate svom duhovniku dok je još u njima i trunka ljudskoga svjetla.
Od jednoga urednika uglednoga književnoga časopisa jedan od huškaća / pljuvača, umal ne popi grdne batine bacivši se na mene sa svim tim uhodanim udbaškim gnusobama, naime ne znajući ništa o uredniku kom se obrača, krenu u onom svom bolesnom zanosu pljuvati po meni pred tim urednikom uz kog sam rastao i s kim sam proveo naveći dio svog djetinjstva, koji mi dođe daljnja rodbina.
Sve te dane hajke za mnom, koja i dalje nesmiljeno traje, iz misli mi ne izlazi književnik i znanstvenik Rajko Glibo, sve one njegove riječi sva ona događanja njemu taj uhodani kako je stalno govorio udbaški šablon, sva ta štakorizacija književno-mafijaški štakora obojeni udbaškom piturom zastave svih boja, ta umreženost, ta usustavljenost vrzinoga kola, to zivkanje sve i svakoga tko ima ikakve veze sa mnom, pozivanje mojih poslodavaca, pokušaji bacanja blata po meni, ucjene mnogih, zaustavljanje ljudi po ulici, onih kojima bih napisao recenziju, uredio knjigu, s kojima bih održao koju književnu večer.
Dovoljno je pogledati predsjedništvo DHK sva ta imena, i uporediti ih sa ogrankom DHK u Zadru, svi su tu umreženi kojima nije zadatak da promoviraju nove književnike, potiču književno djelovanje, već suprot tome da sprijeće svim sredstvima udbaške mašinerije svakoga tko podigne glavu mimo njihovoga znanja.
Kako sam već pisao u Hemingway iz Zemunika Donjeg, svi su to dovučeni u ovaj ogranak sa svih strana samo da ih nitko nenadglasa, a koji sa Zadrom nemaju ni slovo Z, Vidmarović (iz nekog Bogu-zanognga mjesto u Slavoniji) Igor Šipić znanstvenik vrli, doktor brzi iz Splita, prognanik iz Tuzle Lovrić Fabijan… i živa plejada još „fetilnih“ Zadrana… s prvom violinom udruge Stamać Antom, o kom bi se za USKOK interesatnih podataka dalo obrazložiti, najviše primljenih članova u DHK za njegovoga mandata gdje je u više navrata književnik i znanstvenik Glibo isticao i pisao o tome pominjući neke za koje je tvrdio da su platili svoj prijem i koliko Anti Stamaću.
O akademiku vrlom pisalo je i piše se, na sramotu akademskoj zajednici koja se ne oglašava da ta pisanja ospori ili potvrdi i sukladno tome postupi. Najnoviji doseg dičnoga akademika je i mjesto sulektora Zadarske trilogije, Batelje Juraja, samo da se i u toj književno-znanstvenoj uspješnici nađe.
Poznati su ti njegovi uskoci na naslovnice značajnih knjiga, na šetu i nevolju kletu izvornih autora. U više navrata ukazivalo se ekonomskim riječnikom rečeno o Stamaćevom neprijateljskom preuzimanju podataka iz njemačkih znanstvenih izvora i potpisivanje svojim imenom. A znanstvena zajednica šuti. Snom mrtvijem sniva. Prepisani znanstveni radovi cvatu ko ni u jednoj drugoj znanstvenoj zajednici. Ti i takvi mentori promoviraju te i takve brze doktore. Onda stupa na scenu narodna poslovica: vrana vrani oči ne vadi, ili nam se javi tako običan-udomačen među nama srpski satirik Radoje Domanović sa svojim Mrtvim morem, i nama postaje misao vodilja te satire: Ne talasaj!– misao vodilja!?
Jednako isto je ako ne i gore i u Društvu hrvatskih književnika, ista klika, ista zla-rabota, samo jača i umreženija književna mafija, uz predsjednika fikusa kog ismijavaju po Zadru isti ti koji mu glavu nosaju, jadno i žalosno na što je spalo Društvo hrvatskih književnika. Malo je jedna knjiga za navesti sve te vjerovali-ili ne podatke, jedva da bi ih skupila i jedna opsežnija enciklopedija s naslovom: Hrvatska književna mafija.
Zamislite do koje je mjere to otišlo da svoje ponašanje i ne krije u biografiji na stranicama Društva hrvatskih književnika T. M. Bilosnić mrtav hladan navodi, kako je on kulturna alfa i omega grada Zadra, i vrlo interesantno navodi kako je polazio ovu, pa onu školu, a nigdje se ne očituje koju je od tih škola završio. Kada mu je traženo da donese na uvid diplomu Filozovskog fakulteta na koju se poziva želeći se natovariti na leđa jednoj kulturnoj instituciji grada Zadra, nikada je ne predoči, i dalje ne odustaje od te institucije.
Dalo bi se o književnoj mafiji u nedogled, ovo je tek prvi korak u tom smjeru, i vapaj Svevišnjem, kad institucije o tome šute i ne reagiraju: Od munje, groma, zla vremena i hrvatske književne mafije, oslobodi nas Gospodine!
