Redakcija Zemljareva ljudska i umjetnička putanja
Sažetak:
Zbog samo jedne krivo izgovorene riječi, na krivome mjestu. Na dohvat krivim ušima. Koja ako se nije dočekala, bila bi od drugih umetana u usta. Montirane optužnice se tretiraju kao vjerodostojan dokument. Tad, jednosmjernost politike, pokrenuti stroj zla, krvopetokrake odvoji za odstrijel pojedinca i izloži ga torturi koja vodi ka podizanju ruke na sebe. Sve se čini u tom smjeru. Kršenje duha. Ponižavanje. Buđenje u čovjeku do tada (ne)znani duboko zakopanih životinjskih nagona. Čovjek je sve manje čovjek a sve više iživljavanju sklona životinja.
Intelektualac. Pjesnik. Antifašist. Partizan. Ante Zemljar, sve to podnosi, donosi, čuva od zaborava, daje kroz pjesme. Ta misao da u sebi sve to što trpi tek građa je. Modrice duše tek slova su, slovni zapisi za novu pjesmu. I to samouvjeravanje drži ga iznad vode. Ispusni mu je ventil. Njegov planet. Planet Zemljar.
Priznati stvaralački rad Ante Zemljara kroz pisanu riječ i kroz mozaike. Pažani moraju kad-tad biti uz Antu Zemljara zbog: “Mozaika”, zbog “Ulice Propuha”, zbog “Monografije o Pagu“ zbog Zemljareve ljudske i umjetničke putanje, vezano za Pag, za paški kamen, pašku valu, paške male kalete koje opisuje u prva dva romana.
Svakome je grad onoliki, koliko ga je sam izgradio – Ante Zemljar. Jedan “samotni” Hrvatski pjesnik – jedan otok. Ante Zemljar – Otok Paga.
Već 1941. uključuje se u borbu za slobodu, vjerujući u jedinstvenu Jugoslaviju koja treba mir i socjalnu pravdu.
Jugoslavija je cijelog života Ante Zemljara njegova životna zla kob.
Ključne riječi: Ante, Zemljar, planet, putanja, put, pauk, živottok, cesta, usud, Jugoslavija, Hrvatska.
Biografska bilješka, Udruga Goli otok „Ante Zemljar“:
Ante Zemljar (1922.-2004.), rođen je 1922. godine u Pagu. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Pagu i Šibeniku, a u Zagrebu diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Sudionik je NOB-a od 1941. Kao ilegalac, politički radnik i časnik.
Od 1949. Do 1953. Kao politički zatvorenik prošao je torturu na Golom otoku.
Ante Zemljar se u hrvatskoj književnosti ogledao kao pjesnik, pripovjedač, putopisac, romanopisac, kritičar i scenarist. Surađivao je u gotovo svim relevantnim književnim časopisima, a pisao je i radio-komedije te filmske scenarije. Posebno se istakao tzv. otočnom književnosti, opisavši u nekoliko knjiga podneblje i ljude iz kojeg je potekao – Hrvatsko primorje i kvarnerske otoke.
Objavio je sljedeće knjige:
Mozaik (Rijeka, Riječko književno i naučno društvo, 1975.)
Djevica ili moj Gabrijel o sebi i drugima (Split, Čakavski sabor, 1977)
Zapisi s Kube (Rijeka, s.n., 1979)
Leptiri i druge pripovjetke (Zagreb, August Cesarec, 1979)
Hajka za mnom po otoku 1 (Zagreb, Spektar, 1985)
Nikako do mladosti (Zagreb, Spektar, 1985)
Ulica propuha (Rijeka, Izdavački centar Rijeka, 1985)
Haron i sudbine (Beograd, Četvrti jul, 1988)
Pakao nade: hajke za mnom po otoku 2, golootočke varijacije (Zagreb, Trgorast, 1977)
Večernji razgovori, 1995.-2000. (Rijeka, Adamić, 2001)
Kvarnerski poliptih (Rijeka, Izdavački centar Rijeka, 2004)
Moj prijatelj kos (Zagreb, Durieux, 2004)
Pakao nade: hajka za mnom po otoku 2, golootočke varijacije (Zagreb, Razlog, 2004)
U više je navrata nagrađivan književnim nagradama, među ostalim, čak šest puta nagradom „Drago Gervais“.
Njegovi su radovi prevedeni na talijanski, španjolski i engleski jezik.
Ante Zemljar bio je član Društva hrvatskih književnika (DHK), Hrvatskog društva pisaca (HDP) i hrvatskog PEN centra.
Čudno je krivudala Zemljareva cesta života, (životok), tkana i zaplitana u tkanju nitima pauka života. Mnogo je priča i usuda u jednom jedinom životu, koji se nekada dojmi kao igrani film, životfilm u kom mnogi akteri odigraju svoje role, velike i male uloge, (ne)uspješne, (ne)ljudske, nakaradne, primjerene vremenu i trenutku, ponudi koja se (ne)može odbiti, sitnošičarskim interesima, osobnom probitku, frustraciji, kompleksu, zavisti… a do jućer pa i u partizanima neki od njih su nosili u takuinu (novčaniku) sliku Gospe Sinjske. Onda je komunističko vodstvom „dekretom Ukinulo Boga“.
Koliko je tek uloga i rola, ljudi, suputnika i supatnika u životnome filmu Ante Zemljara. Kako si je tek dao truda pisac život ispisujući životni roman o piscu Zemljaru.
Golootočki kameni upitnici ???
Goli golootočki, ogoljen do gole kosti dan, preludij golootočki, Goli otok dani, podcrtan kamenom, kamenolom. Goli kameni upitnici. Od misli do misli, tišine opslužitelj: „Vrlo dobro! – Služimo narodu!… Druže Tito mi ti se kunemo… da sa tvoga puta ne skrenemo!“ U lisičinama, u uzničkim odorama, lancima zglobovi oderani u usudu drugovi, saputnici i supatnici. Umalo prepoznat u svitanje zaborav, svakidašnje elegije. Mrkne vidik… Okom svojim okno staklim. Gledam kamen. U pogledu kamen. Tamo daleko do kud putuje… kamen… Nad pogled, kamen, pod pogled kamen, pogled kamen, kameni pogled, kameni gled. Uz bolove urođene osjetljivosti zrno sam žita kojem se ne govori i ne ide pod žrvanj. Strah me je ali ne dam strahu da me napravi kukavicom. Pitam prstima kamen:“Zašto!?“ S dušom u vijencu… ram. Prisustvo odsutnosti lomim u sebi, odaslane sebi, misli… vrhoveplanina. U mraku zagonetki duševnih dubina kamene hajke za mnom u noćima crvenih baruna, po Golootočkoj varijaciji kamen je suzama izapran, znojem iznojen, žuljevima poizdrt pod zvizdan pritrujeno odredište duše, konačni onkraj, za kraj… skončaj. Golokameni šiljci iz brevijara preodgoja, u kliještima rune govor, govor guje u procjepu, palacaji sikću neizgovorene riječi trusnim područjima modrica moje duše… kameno maglovljenje kamenogleda, krajputaškog groboputa. Između ljudi i grobova, spokoj grobova… oprez rasana ogađenih zavičaja, rasčovjek čovjeku dalek, jezikom zmijskim, jezikom sapet, mutnoga pogleda mutno slutim, zamračenost i mutnilo usmrđene ljudske kaljuže zmijskih presvlaka, zmija mladoženja, revolucije koja jede svoju djecu, kao zmija od glave, cijelu, ispod razdrtih krila dana, crnih pribilježišta petokrake, da li od stida i srama, crvene zvijezde, krakova dotaknutih osmijesima smrti. Suvisle riječi u toplini šutnje pečate misao. Zavaravati se kamenim golim ožiljcima? Pakao predsoblja nade. Pupkovina dana na brdu Ekbalu. Ljetnji dan sav u mreži jakog sunca… Samo ljeto nezainteresirano i lijeno korača između nas i goni ispred sebe rijetke, poput pastirice, nebom razigrane oblake, kao jaganjce. Sušne oaze riječi, stasavam za odstrel gol u Golootočki goli kameni inventar. Nepodnošljivi tajac, slojevima prokletstva tora, hapsa, UDB-e, Gulaga, Maršalovoga konc-logora, tabora, obora, oboren pregažen vojničkim đonom u golo nezaštićeno tkivo,… zadržan hladnim, golim betonom, otisnut biljegom krvi slovom stege. Iščekujem smrt, koja i nije drugo do to malo zraka, svega jedan dobar dah koji više ne mogu dohvatiti. Do noktiju dogorijevaju šutnje samice. Na zidu usudnice, usud gleda svoj lik ispijen, blijed. Tu negdje iza zida iščekujem jarbole velikoga bijeloga broda ili iz nutrine sebe sama, koji bi me odveo s one tamo druge strane, ruba života. Nijemih usta s pečatom zaboravljenih molitvi u mraku zagonetki duševnih dubina, u liku slutnje javlja se duša. Probuđen crvenim jutrima crvenog pakla, pakla, KPJ-u, krvave na čelu zvijezde Gologa otoka, koja ogrezla u krvi gasne u tmini, tmini opsjena i laži, agonije Yu-iluzije slijeđena guskama u magli. Zagledan u nešto čemu se ne vidi početak. Osluškujem izvana blagi povjetarac vjetra koji praćen tihim pripjevom suhoga lišća, tiho kao majka pjeva. Radujem se tome pjevu… brže će otjerati dan. Lik sam prolaznoga sna. Zadovoljstvo se sluti i raduje trajno utjehom misli. Što da dam za uzdarje? Srcem bi da pričam sjetu proživljenog u ljubavi i zanosu… Duboko u sebi ne nalazim ni plamićka da zagrije dušu ozeblu i ovo srce valovito kao rub lista. Pred njim zlatnim beskrajnim tragom majčinske ljubavi misao se njiše. Okrunjeno krvlju pupanje dana. Golootočkim globusom crvene diktature svekolikim vizirom rastvora velikih meštara batine. Drugova batinaša stisnute u lice šake. Pesnica je uznapredovala u udarac iz pozdrava. Samoponištavanje.
Ispljuvak psovke autobiografske krvarine, dežurnoga izdajnika… mene pjesnika i časnika, partizana uznika, Zemljara Ante, Pažanina…
Tu negdje, iza zida iščekujem jarbole velikog bijeloga broda… Zemljar Ante.
Planet Zemljar
Tračkom autorske svjetlosti neke od tih životnih priča, umjetnički uobličenih, književnik Zemljar doveo je do naših srca, neke su ko krhotine mozaika ostale nama da ih istražimo, uputimo na pravu adresu, u knjige, u radove u kojima će živjeti.
Sve životne priče, niti pauka života, nestaju tek prividno, lebde negdje u međuprostoru i čekaju da budu ispričane, kazane, pređu iz jednog svijeta u drugi, iz jedne dimenzije u drugu, gdje jedna jedina nijansa donosi presudu bitka, s toliko tamnih neizvjesnosti, kao i čitav Zemljarev život.
Svi životni putovi vode u nepoznato, samo jedan od njih poznatome cilju.
Najveći dio životnih putova Ante Zemljara pečatirani su usudom, vremenom u kom je živio, ideologijama i opredjeljenjima.
Nad raskošnim starinskim ruhom Europe, u kristalnoj formi i izvornoj snazi, preteči nadvio se oblak. Zemljar mlad, nadobudan, sustavnim radom na sebi prkosi buri neznanja, užasu rata, boleštinama bahate bolesti sve večega broja pojedinaca, sljedbenika Novoga poredka, svemu onom što je plaho vrijeme kao plaha voda nanosilo. Podzemne vatre ljudskoga zla iz nutrine podzemlja duše, prže. Ljute vojske i diktatorski ustroji gaze. Hrve se nadljudskim naporima s tim u tim vremenima-nevremenima, koje ni jedno ni u kom obliku ne htjede ga zaobiči, preskočiti, a da ga (ne)zabilježi-obilježi, zametni, zaboravi.
U svemu stožerni sudionik. Uvijek životnim drumom. Glavnom prometnicom. Prav. Uspravan. Sa svojom glavom na svojim ramenima. Sam si glavu nosa. Nikada iza ničijih leđa, poguren, šumom, zasjedama, sačekušama. Pogleda u lice i u oči, u glavu drito, nikada oborenoga pogleda. U tom gluhom i ne tako dalekom vremenu mraka i strave, ispod ogromnih kanđi osionih diktatora i njihovih poslušnika, ruku do lakata krvavih. Krikovi uznika kao aveti ga prate, odzvanjaju s planine na planinu, od mora do kopna, od mora do otvorenog mora, pružajući se u prstenovima slutečim obalama spokoja i mira. Kratko je trajalo ljudsko u ljudskome životu, grkom i nevoljnom. Ispredala se od niti bola beskrajna pjesma čemera i jada. Kovala se i rađala gruba muška riječ, neslomljiva kalila Baš-čelika od njega – kemenog upitnika – golootočkoga uznika.
Otrov – riječi trovale su i dalje. Izgovarali su ih zmijske nemani u ljudskoj koži. Niti su odbacivali kožu, niti zmiju u sebi. Na svaki izbačeni otrov riječi rađao se otrovniji i novi. Jauci. Krici. Sveprisutna bol. Bol i bol, u što god da podigneš i uputiš pogled.
Pjesmama je pitomio život. Pisao ih u pjesku. Po zemlji. Kamenom u kamenu. Po ostacima poderanih cementnih vreča. Na ostacima partiskih novina. Zgužvanim listovima biltena. U njima živio sreču. Slavio stvaralaštvo. Lakše podnosio mučenja. Trpio uz njih. Savladavao vrijeme kazne. Otjerao od sebe samoubilačku ruku.
U književnom opusu Ante Zemljara vladaju slični toposi i pripovjedni obrasci. Okosnica Zemljarove proze najčešće je građena od autobiografskih elemenata prerađenih u priču. Tematika je vezana uz rodni otok Pag, uz djetinjstvo i mladost, sudjelovanje u drugom svjetskom ratu te robijanje na Golom otoku. Zato u ovim tekstovima prevladava perspektiva pripovjedača koji kroz sjećanja govori o svom djetinjstvu i mladosti oživljavajući priče koje gradi oko likova i prostora koje obitavaju. Ove se priče razvijaju pripovjednim strategijama poput pripovijedanja u užem smislu, opisa, komentara, priče u priči i dinamičnih dijaloga. U ovom se članku nastoji pokazati kako ritam izmjenjivanja prošlosti i sadašnjosti, pripovijedanja i kazivanja, te kazivanja i komentara koji ponekad prelaze u ispovijest, pa čak i obračun, stvaraju dinamičan diskurs različitih pesrpektiva i glasova koji se vraćaju ishodišnom glasu pripovjedača u čijoj točki gledišta počinje, razvija se i zaokružuje pripovijedanje. (Dr. sc. Dragan Gligora).
Potrlo se sve, silom petokrake. Proishodili su iz nje: krvavo – prljavo – bolesni običaji bespravna – prava, (ne)vjerovanja, razljudski folklor udbaškog kazališta, muzike – muke. Očajni zvuci očaja i bola. Iz dana u dan – dan za danom, normirale su se novi i nove norme ponašanja, sistemi vrijednosti koje je zagovarao novi poredak – novi vrijednosni sustav, zabranivši Boga, novi tvorac, postavljajući se taj isti tvorac na mjesto samoga Boga, u maršalskoj uniformi. Slijedili su ga: slušanjem, gledanjem, mimikom… uobličavajući, dograđujući, sažimajući, prerađujući, umotvorine umotvora druga Tita, koji je naređivao i kreirao Goli otok.Skoro je kao i Krleža govorio Zemljar: Najveći kompromitirajući materijal sam vam, brate, ja.
Upravo je talijanski pjesnik, Golootočki uznik i Zemljarev supatnik, Andrea Skano nazvao Goli otok – Otokom zla. Ili pakao na zemlji. U kom su i prijatelji mogli postati neprijatelji. I gde se više nije razlikovala mržnja od ljubavi. I nečovječan sistem na Golom otoku Skano opisuje veoma snažnom slikom: ne ubijaju tvoje tijelo, nego čast. Nije tvoje tijelo ono koje umire. Ono je osuđeno da živi.
Skano u svojoj pesmi upozorava nećaku Rinu da bude pažljiva. Ukoliko bude htjela posjetiti Goli otok, moraće se zaštiti gledajući u nebo koje se nadnosi nad njom. Jer će iz tog neba kiša krvi na otok pasti. Da, kiša krvi! Krvi koju su prolile tisuće deportiraca. Krvi koja se pretvorila u kišu kako bi kaznila zlobnike koji su izmislili gulag na Golom otoku i od njega načinili grobnicu za toliko ljudskih bića bez krivice.
Glas o Golom otoku bio je sad već takav, kaže Skano, … da se većina onih koji bi bili poslani tamo predavala prije nego što bi uopće stigla. Tako da je najveći broj novopristiglih, podnoseći udarce između dva reda stroja, klicao Titu i Komunističkoj partiji Jugoslavije.
Te 1951. Skano je uspio preživjeti epidemiju tifusa, koja je izbila na Golom otoku neposredno prije ljeta i koja je ubila 175 deportiraca. Na Goli otok je 1. srpnja upućen pukovnik, ljekar savezne Udbe, Jovan Bijelić. On je 17. srpnja podnio alarmantan izvještaj o higijenskim uvjetima u logoru i o nečovječnom tretmanu zatvorenika.
Na jesen 1951., Skano, kao i svi drugi deportirci, pretrpio je sprdnju prilikom posjete delegacije Socijalističke partije Francuske Golom otoku. Francuzi su 22. studenog, otišli u Beograd da se sretnu s Titom. Nakon nekoliko dana, jedan dio delegacije, uz pratnju nekoliko novinara, stiže do Golog otoka. Posjeta je, kao što će to kasnije potvrditi jedan inspektor, bila pripremljena. A zatočenicima je bilo objašnjeno što i kako da odgovore na pitanja.
U periodu od samo sedamnaest dana, u izvještaju tog ljekara Jovana Bijelića zabilježena je smrt 42 zatvorenika. Od toga je 17 preminulo od insolacije, 9 od distrofije i iznemoglosti, 5 od bojkota i 4 usljed samoubistva, preostalih 7 iz različitih motiva. Ubrzo nakon izvještaja, u kolovozu, ministar Unutrašnjih poslova, Ranković, došao je na otok u inspekciju. Ipak, poslije toga nisu zabilježene značajnije promjene u uvjetima u kojima su živjeli deportirci.
Povodom Rankovićeve posjete Golom otoku postoji jedan odlomak u Dedijerovoj knjizi: Na Golom otoku podlost među zatvorenicima, od kojih su skoro svi bili komunisti još od prije rata ili su pristupili partiji tokom partizanske borbe, dostigla je neopisive razmjere. Jednog dana dođe u logor ministar Ranković. Policajci iz pratnje okljevali su pustiti ga unutar ograđenog prostora. Ali, Ranković je odlučno ušao, dočekan pravim ovacijama: Ranković – partija! Ranković – Tito! Spazivši među zatvorenicima starog ratnog druga, ministar mu se približi pruživši mu ruku, ali on pade na kolena i poljubi mu je. Ranković je bio ravnodušan. Zatim, kada ostade sam s policajcima, stavi ruke na lice, uzviknuvši: Mater im kurvinsku, šta smo to učinili našim drugovima! Ko ih je doveo u ovo stanje?
O Skanovom vladanju i ophođenju drugih talijanskih deportiraca postoji svedočanstvo Ante Zemljar,Ante Zemljar, partizanski komandant, smatran je za Titovog protivnika. Prognan na Goli otok, gde je ostao od marta 1950. do jula 1953. godine, otprilike u istom periodu kao i Skano.
Zemljar je ostavio dvadesetak kucanih stranica, pod naslovom: Bilješke o mojim italijanskim drugovima. O njima kaže: Na Golom otoku svi su doživljavali Italijane kao veoma korektne osobe, visokog morala i naročito trezvene u kriznim trenucima. Tako da su se i drugi zatvorenici prema njima ophodili korektno, iako naravno s uobičajenim izuzecima pojedinaca koji su se pretvorili u čudovišta.
On piše i o Skanu: Bio je običan radnik, ali učen, prinuđen da hramlje zbog stare rane. Nije poznavao ni rječ srpskohrvatskog, a u logoru ga je Udba podvrgla surovom specijalnom režimu. Od smrti ga je spasao zaista bratski odnos sa sapatnicima koji su ga, zauzvrat, barem u baraci poštedjeli samostalno organizovanih mučenja.
Da li je Skano prešao iz kategorije pasivista u aktiviste nitko neće nikada saznati. Ali to je pitanje bez mnogo smisla, u paklu Golog otoka. Sam Borme nas podsjeća da su svi deportirci na Golom otoku na kraju morali da se pokažu kao aktivisti, ako su željeli vratiti se kući, prije ili kasnije. A da ne postanu dvomotorci, prinuđeni da udvostruče vrijeme provedeno u zatvoru.
Zemljar piše: Skano je napamet znao desetak pjesama iz talijanske književnosti, i recitirao bi ih sa zanosom: Kardučija, Leopardija, Paskolija.
Zemljar zaključuje ovako: Na tom paklenom otoku, zatvorenici su tražili ma kakav oslonac, uhvatili bismo se za bilo koju ideju koja bi nam prošla kroz glavu samo da bismo spasli makar djelić naše ljudskosti. U svom skitalačkom životu proletera bez kuće i bez porodice, Skano je naučio da se opušta maštajući, recitujući poeziju i pripovedajući drugovima u nesreći dogodovštine iz sopstvenog života.
Gazili su: ljudski duh, razum, pamet, iskustvo, dovitljivost, usmenu logiku, oštroumnost, domišljatost… ljudi iz prostora prosta naroda, kivni na taj sjaj i soj intelektualaca, visoko – pozicioniranih drugova, ubijajući u njima i svjetlost sna.
Misleći svojom glavom, vremenom svoga živothoda, egzistencijalnoga putohoda, (ne) nebosklona, za golom korom kruha, živio je probleme, stratištima duha, u muzeju živih ljudi, Titovog konclogora. Ti su problemi pravili problema od njega mnogima. Znao je mnogo. Proživio je sve i svašta dostatno na više ljudskih života. Živući svjedok vremena (ne)vremena. Svjedok povijesti u paklu nade. Opasan svjedok za mnoge koji su kao košulje, pod-košulje, donje rublje, mijenjali ideologije opredjeljenja, svjetonazore, ne znajući često tko im glavu nosa, a radeći ustrajno o tuđim glavama, skupljajući smaknute glave kao pozitivne bodove u partijske knjižice. Đon-obrazli spodobe. Opanci vlasti. Mnogi od njih i u ovoj danas vlasti, kojima kao i tada smetaju slobodnomisleći Zemljari, koji svoju nose na ramenima glavu, a komunizma i komunističkih zemalja još uvijek ima. Josifa Visarionovića Džugašvilija Staljina (Gori 18. 12. 1878. – Moskva 5. 3. 1953.) – njegovoga Gulaga, (ruski – Glavnoe Upravlenie lagerej. Broj stradalih u Staljinovim čistkama oko 20. Milijuna ljudi.).
Josipa Broza Tita – njegovoga Gologa otoka, (Goli otok od 1948. do 1963., uhićeno je od strane UDBE nekoliko desetaka tisuća ljudi iz cijele tadašnje SFR Jugoslavije, spominje se 4 000 žrtava, nikako ne smiju se zaboraviti žrtve Križnoga puta, komunističkoga režima, zločinačkh jama po Istri).
DDR.- a i njegovih tajnih službih, Berlinskoga zida, posebno u vrijeme i za vrijeme Ericha Honeckera (Njemačka Demokratska Republika, Deutsche Demokratische Republik, 1949. – 1990., i tajne službe Stasi, njenih zločina i terora.).
Pol Pota i Crvenih Kmera, (kmerski: Kmae Krahaam. Procjenjuje se da je ukupan broj mrtvih kao posljedica politike Crvenih Kmera, uključujući bolest i izgladnjelost 2, 2 milijuna od ukupne kambođanske populacije od 7 milijuna stanovnika.).
Fidela Castroa i njegove Kube, razlaza sa Che Guevarom, „Svjetskom revolucijom“, zatvorene države odvojene od ostatka svijeta, Kube, svojevrsnoga komunističkoga logora.
Kine, pokolja na Crvenome trgu, ljudskim pravima, jednoumlju, dekretom ukidanje Boga, moralna izgubljenost…
„Veliki vođa“ Kim il – sung i njegov sin „dragi vođa“ Kim Jong – il, (Demokratska Narodna Republika Koreja) cijela država zatvorena i odvojena od ostatka svijeta u koju se teško ulazi a skoro pa nikako iz nje izlazi, svojevrsna komunistička sekta, kojoj je vođa živuće Božanstvo, za sve koji ne misle tako tu su logori, prisilni radovi, do savršenstva kakvo samo može dati bolestan um izrađene mjere torture.
Sadašnje komunističke države: Kina, Kuba, Laos, Sjeverna Koreja, Vijetnam. „Velike vođe“, „Največi sinovi naroda i narodnosti“… komunistička božanstva.
Jednako tako ko rođena brača, nacizma i fašizma: Adolfa Hitlera, Benita Mussolinija i njihovih satelita, Ante Pavelić, NDH… koncentracijskih logora, tvornica smrti, progona i zločina… Ista škola zloljudskog, zloduha, rasčovjeka. Borba protiv zla počinje u srcu. Jesu li ti i takvi „ljudi“ uopče imali srca? Zli zasadi zlih i dan danas ubiru plodove zla, zlo se mladi: zavadama, podjelama, jednoumljima, isključivostima, kritičkom nekulturom, sačekušama, prijetnjama, premlačivanjima neistomišljenika.
Nije teško dokazati, vidljivo je na svakome koraku kako je pala razina komunikacije u hrvatskome javnom životu, da je uvelike upitna moralna dimenzija opstajanja na javnoj sceni, da se inkompetentnost umnožila u svim segmentima javnog djelovanja, da su rat i nakon njega “prvobitna akumulacija kapitala” socijalno-tranzicijski milieu kontaminirali najvulgarnijim oblicima koruptivnosti i krimogenog djelovanja, ratnog profiterstva, pretvorbe na hrvatski način, uhljebljenja političkih poslušnih uhljeba – strojeva za podizanje glasačkih ruku, te posvemašnje moralne i duhovne bijede. …Kako onda vjerovati u moć kulture, bilo koje?! Življenja, stanovanja, higijene, ishrane, prometa…, a kamoli onih zahtjevnijih, socijalno kompleksnijih oblika, kamo spadaju kultura komunikacije ili – kultura kritike?! (Željko Ivanković, Kultura kritike)
Dan danas, nakon tolikog protoka vremena, ispod brvna, kamenih ćuprija, suvremenih armiranobetoskih mostova, na dan podizanja spomen ploče Ante Zemljara, isti upiti, isti ljudi, mrak istosti mračnjaka podjela, jer samo na podjelama žive i opstaju ti i takvi, al spomen ploča se podiže svjedoči i stoji, kao snaga istine, stijeg pobjede pravednosti, priznanje, ljudska nadomira za žrtvu i patnju, umjetnički i ljudski doseg, književniku i političkome stradalniku:
U OVOJ KUĆI ROĐEN JE ANTE ZEMLJAR
(18. II. 1922 – 1. VII. 2004.)
HRVATSKI KNJIŽEVNIK
DUBOKO POŠTUJUĆI ZEMLJAREVO KNJIŽEVNO DJELO
I ZALAGANJE ZA SLOBODU ČOVJEKA,
GOVORA I PISANE RIJEČI,
OVU SPOMEN PLOČU POSTAVILO JE
HRVATSKO KNJIŽEVNO DRUŠTVO.
- VIII. 2014.
Lome se i dalje koplja oko Zemljara i u današnjem hrvatskome državnome životu . Zauzimaju se strane za i protiv Zemljara, umjesto da se više uzima Zemljarevo književno stvaralaštvo, neusmrtivo dobro, neupitne umjetničke vrijednosti same gornje razine, u pjesničkom kozmosu planet Zemljar.
Što je to u hrvatskome biću da kao ni jedan drugi narod na kugli zemaljskoj na nož, na ruglo, na podsmijah, na stalna sumnjičenja – propitivanja, neprihvaćanja, (ne)mirenja, nastupa prema svojim neupitnim veličinama. Što li bi tek neki narodi dali da imaju i dio tog oko čeg se sumnjičavo podsmjehiva ova neisušena dan-današnja hrvatska javno-scenska politička i „kulturna“ kaljuža.
Živimo u društvu naučenih istina, u društvu tapšanja po leđima i klimanja glavom na sve što nam se prikazuje kao poželjno. Onoga tko se usudi dovesti u pitanje stečene privilegije i naučene pojmove koji održavaju mitologiju na kojoj se one temelje – stiže bijes privilegiranih i njihovih poltrona. (Feđa Gavrilović, povjesničar umjetnosti, kustos i likovni kritičar, Mediteran, Tjedni kulturni prilog Zadarskoga lista, Godina XX., Broj 1030., str. 2. – 3., 30. kolovoza 2015., intervy.)
Preživjeli danas brane vlastite biografije, mrze, prijete, zataškavaju, obezvrjeđuju, dijele, na desne i lijeve, na ili – ili, na mi ili oni: desni i lijevi, mogu biti samo konji i volovi, a ne ljudi, ljudi se moraju naučiti kulturi dijaloga, uvažavanju drugog i drugačijeg mišljenja.
Što li je to u Hrvatskome – u biću Hrvata, da je toliko sklono podjelama, zavadama, sukobima, mržnji? “Kritika” ima isključivo negativnu konotaciju. Prevedeno na jezik svakidašnjice ona znači: napad, obilježavanje za odstrijel, loše mišljenje o nečemu; a što se u žargonu čuje kao: sačekuša, pakiranje, srezivanje, razvaljivanje, rasturanje, uništavanje, sjebavanje i sl. I onda se, naravno, čovjek pita gdje mi to živimo, u kojemu svijetu, s kim, kojim jezikom govorimo, koja je to naša (bez)svijest? Kakvi su to ljudi, kakve su te njihove duše? Što im je u srcu? U glavi? „Domoljubi“ – domovine koja uporno štiti laž, i nekog iza nje.
Na tragu onoga što je u više navrata istaknuo Željko Ivanković: To je, kao i mnogo toga, neponovljivo nasljeđe ovih balkanskih prostora koji nikada nisu iživjeli dječje bolesti demokracije, intelektualno i moralno odrastanje, renesansu, reformaciju, prosvjetiteljstvo; koji još žive rustične oblike svoga tamnog srednjovjekovlja, zajedničkoga ognjišta, glave kuće, recidive diktatura, kulta ličnosti, vođa i voždova, okupacija, kolonizacija… Sve najgore što stoji na putu tribalistički, plemenski strukturiranim kolektivitetima da se uzdignu na dugom povijesnom putu do odgovornog individualizma, do građanske svijesti o pojedinačnosti svakog rođenja i svake smrti, pojedinačnosti svakog života, i iz toga obvezi pojedinačnosti svakog življenja u slobodi i istini, te odgovornosti prema njima, poštivanja i uvažavanja onih koji ne misle kao mi, kulture dijaloga, kulture kritike, kulture!
Do koje ćemo još godine jedni drugima postavljati pitanja: čiji je otac bio ustaša a čiji partizan, ili dijeliti se po tome i ne postavljajući ih!?
Kad ćemo početi kao sav normalan svijet uvažavati i one drugog i drugačijeg od našega pogleda na svijet? Izaći iz jednoglavlja.
Zaključak:
Književnici, kao što je i sam Zemljar bio i svjedočio svojom ljudskom i književnom putanjom, trebaju biti vjetar promjena; njihove riječi trebaju imati snagu koja neće dati paucima tmine, hrvatsko premrežiti nebo, jer šutnja ga mreži zajedno s njima.
Summary:
The writers are to be The Wind of Changes like Zemljar for personally was and he prove it by his human and literary orbit; Their words need the power that won’t let the spiders of darkness to cover up the croatian sky by web; and their silence and the the spiders have been covering it together.
____________________________________
Literatura:
{1.} Bilandžić, Dušan. Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – Glavni procesi. Zagreb : Školska knjiga. 1978.
{2.} Draganja, Željko. Bez nebosklona. Split : Laus,1996.
{3.} Horvat, Mihovil. Goli otok – stratište duha. Zagreb : Orion Stella,1996.
{4.} IBEOVCI. Beogradski dnevni list Borba. // Feljton od 15. I. do 21. IX. 1990.
{5.} Grlić, Eva. Sjećanja. Zagreb: Durieux,1997.
{6.} Kalinić, Pavle. Andrija Hebrang – svjedoci govore. Zagreb : Narodne novine,1996.
{7.} Lončarić, Vilim. Bando sagni glavu. Zagreb : Trgo – rast,1997.
{8.} Šuvar, Mira. Vladimir Velebit – svjedok historije. Zagreb : Razlog, 2001.
{9.} Zemljar, Ante. Pakao nade. Zagreb : Trgo – rast,1987.
{10.} Zemljar, Ante. Palčić, Ivo. Večernji razgovori. Rijeka : Adamić, 2001.
{11.}Jovanović, Dragoljub. Muzej živih ljudi. Beograd : Rad,1990.
{12.} Silvin, Eiletz. Titova skrivnostna leta v Moskvi 1935 – 1940. Celovec : Mohorjeva družba, 2008.
{13.} Ženi, Lebl. Ljubičica bela. Beograd : Cigoja,2009.
