Redakcija 
U nedjelju 23. aprila 2017. godine u KSC Skenderija, u sklopu 29. međunarodnog sajma knjiga u Sarajevu, promovisana je nova knjiga savremene bosanskohercegovačke proze – pripovijetke „Niska od sunčanih zrnaca,” autorice Misere Suljić Sijarić. Knjiga je nagrađena od Fondacije za izdavaštvo Bosne i Hercegovine, a izdala je Bosanska riječ iz Tuzle.
O knjizi su govorili recenzenti Šimo Ešić i Safet Sijarić i autorica knjige, moderator promocije je bio Benjamin Isović.
Misera Suljić Sijarić, Niska od sunčanih zrnaca, tvrdi povez, u boji, 135 strana, Bosanska riječ, Tuzla, 2017.
Kratki izvodi iz prikaza
Ova knjiga brižljivo nizanih priča, priča poput zrnaca iz samog naslova, djelo je koje je nastajalo dvanaestak godina a sastoji se iz devet priča odnosno pripovjedaka posloženih po sjećanjima, počevši od najranijeg djetinjstva kao što je slučaj sa prvom, pričom „Niska od sunčanih zrnaca” (u kojoj se autorica prisjeća svoje djetinje bezbrižnosti gdje je sve onako kako sama želi, jer je njena recepcija riječi, stvari i okruženja sasvim neposredna, nevina i oslobođena svega nametnutog, zbog čega se junakinja upravo i danas toga rado prisjeća, priželjkujući da se „vrati” i, naravno, „zadrži” bar onoliko koliko je potrebno da se sakupi snaga za „ići dalje”, što i svima nama pokatkad zatreba), da bi spisateljicina ruka lagahno redala priču po priču, nekako pazeći da ih naniže po starosnoj dobi njene junakinje, zapravo same autorice, od najranijih godina života pa sve do odrastanja, kad napušta svoj rodni kraj u priči „De, bȁko, de”.
U pojedinim pričama ovog niza toliko je lirike, nježnosti i dječije iskrenosti da bi se neke od njih prosto mogle preliti u stihove, one što svojom neposrednošću diraju sva čitaočeva čula, obogaćujući ga jednim posebnim iskustvom doživljaja ljepote. Autorica svojom suptilnom rukom bira žice harfe koje zadiru u one najtanahnije segmente ljudske čistote i dostojanstva, segmente jednog spontanog načina življenja kakav svakim danom sve više nestaje, i kakav se, ponekad se ima osjećaj, samo perom može načas zaustaviti.
Očito je i to da ne postoji priča koja nema i onih poniranja u dublje slojeve. Zato su ove priče i za malehne, najmlađe, te one malo starije, ali i za odrasle. Njihovi čitaoci mogu biti svi oni koji vole Oskara Vajlda i A. de Sent Egziperija, ali i našeg Branka Ćopića, kao i vrsnu pjesnikinju Nasihu Kapidžić-Hadžić, te oni koji rado posežu za Andersenovim bajkama, ili bajkama onih što se zadržavaju po našim terenima kao divni Hromadžić.
Naposljetku, uz opise koji su vrlo upečatljivi i koji su živa potka ove knjige (pogledajmo, naprimjer, priče „Leteći stanovi”, „Jaganjci”, „Sunce na ramenu”, „Zadaća”, „Jeremičak”), mora se istaći da je jedna od izrazitih odlika pripovijedanja date autorice i uspostavljanje spoja između onog jučer i ovog danas, povezivanje svega onog što je činilo jedno djetinjstvo sa današnjim zbivanjima, a najviše s onim što je donio nedavni rat. Naime, kako se ono što se dešava u „Letećim stanovima”, maestralno opisani vjetrovi, u njenim opisima naprosto čuje kao muzika, tako se ti stanovi (katuni) koje vjetar nosi tamo gdje on hoće, u priči javljaju i neku deceniju kasnije, onih ratnih godina kad svi naši stanovi „negdje odlaze”, dižu se u zrak i nekontrolisano nekud nestaju. Scene opisane u doživljajima iz djetinjstva vraćaju se u snu, posredno govoreći i o današnjici. Takav spoj između onog jučer i ovog danas imamo i u već spomenutoj priči „De, bȁko, de”. To je priča koja nas, iako dirljiva i bolna, opušta i daje nam osjećaj odsustva svake žurbe i nervoze. Autorica lagahno i strpljivo pripovijeda o svom amidži koji bi „ostavio dan” dok bi sasvim polahko hodio džadom dolazeći im u posjetu, nakon čega bi nestašnu mladost darivao svojim velikodušnim savjetima i pričama, otvorena srca, a i šake pune kovanica. Uz to su djeca dobijala i onu „porciju” ljubavi prema Sarajevu, gradu koji će postati i – njihov izbor u budućnosti. Tako će u tom gradu, u kojem je amidža ostao bez zdravlja a opet ga voli i najsretniji je dok o njemu priča, neki od njih i živote izgubiti, a preživjelima će ovaj grad i pored svega ostati jedini izbor. Ta završna priča, koja zatvara i krug autoricinog djetinjstva, ima jednu podsticajnu simboličnu poruku: bez obzira na sve, da se ide dalje.
Ako malo dublje zađemo ispod potke, primijetit ćemo da i pisanje satiričnih sadržaja može biti autoricina uspješna crta, čak i poželjna. Naime, pripovijedanje Misere Suljić Sijarić nerijetko se kreće po određenoj noti satire. Iako je neobično, čak pomalo i nespojivo da se elementi nježnosti sjedinjuju sa onim satiričnim, ova autorica to vrlo uspješno čini. Ona prosto sviruka po žicama čas jednih čas drugih. A ta muzika je čitaocu prisna, doživljaj iz kojeg se on prosto nerado budi. No, kad se knjiga ipak zatvori i spusti, ostaje u nama nešto što bismo poželjeli da svako naš doživi. Zato je iskreno preporučujem svima, i „velikim” i „malim” čitateljima, a nadasve onim pravim, uživaocima dobre literature, jer je i sama autorica, što se sasvim jasno da vidjeti, odrastala uz pravu književnost.
Šimo Ešić, književnik
Knjiga „Niska od sunčanih zrnaca” – kažemo knjiga (a ne zbirka) zato što je čine tematski, a i po vremenu i podneblju na kojem se radnja odvija, srodne, pa i višestruko među sobom povezane, te podjednako razvijene priče i pripovijetke – sazdana je od živog sjećanja na jedno divno ali i traumatično djetinjstvo (djetinjstvo puno one prave, treperave dječje radosti no isto tako i dubokog dječjeg nemira i straha, pa i šokantnih momenata u jednom izgubljenom svijetu negdje na rubovima sure i vjetrovite pešterske visoravni, na gorskoj a i životnoj vjetrometini koja diže i ljudska staništa), sjećanja na životno doba koje i pored sve oporosti života što ostavlja preduboke ožiljke na preosjetljivoj dječjoj duši, u tami neveselih događaja što će uslijediti (sve do napuštanja zavičaja i nepojmljivog stradanja u opkoljenom Sarajevu), ostaje da svijetli kao jedino sazvježđe sred neizmjernih ljudskih ambisa.
Poznato nam je da je zajednica iz koje autorica potiče, pogotovo najuža, kućna, uz rat skupo platila, ali ova nije dala da je otruje mržnja pa da svoje pero, poput brojnih u toku i nakon ratova i pogroma, potegne kao sredstvo za odmazdu, osvetu. Pa i sami teški bol za najbližima ona eruditski prigušuje, podređujući ga izvjesnoj poetičnosti života. I možemo u vezi s tim slobodno reći da u svijetu ovih sjetnih sjećanja na djetinjstvo kroz prizmu sveg što je naišlo poslije, ima ne samo one duše, naprimjer, iz nezaboravnih stihova jedne Nasihe Kapidžić-Hadžić (uzmimo samo beskrajno nježnu naslovnu priču!) već i svojevrsne dirljivosti i poetičnosti poput one iz Ćopićeve „Bašte sljezove boje”.
Pišući je tek u zrelim svojim godinama (zgrnuvši ustranu ranije pokušaje), s bogatim i strašnim životnim iskustvom, od raznovrsnog iskustva u djetinjstvu i najranijoj mladosti, te pri školovanju do postdiplomskih studija pa do onog u ratnom ambijentu u kojem se moralo biti „vidra” da bi se opstalo, a uz sve to i kao vrstan poznavalac psihologije djeteta (što je dobro ispečeno i kroz dugogodišnji rad u prosvjeti), a bogme i karakterologije odraslih, autorica ove knjige se – istrajavajući u domenu realizma (nesumnjivo svjesna koliko realnost našeg doba nadmašuje svaku maštu i fantastiku) – pokazuje kao vrlo pronicljiv posmatrač i pouzdan svjedok događanja, tako da nerijetko zadivi svojim zapažanjima, spremno ponirući u najdublje slojeve ljudske duše i na momente dotičući, reklo bi se, samo dno životnoga bunara.
Autorica ove knjige ima vrlo razvijenu rečenicu i razuđeno pripovijedanje, ali ona neda da joj se pero otme i živa bujica riječi preobrazi u stihiju već junački kroti rečenicu i znalački kanališe priču dajući joj formu i smišljeno izvlačeći poentu. Stil njen je prirodan i jasan a jezik brižljivo odgajan, izraz istančan i tekst uredan, dok je u krugu galerije najraznovrsnijih likova, raznoraznih ljudskih priroda i karaktera, široka lepeza od besprimjerno spontanog dječjeg i na jednom mjestu nemuštoga zbora mentalno nezrele osobe, preko prirodnoga govora jednog podneblja i tuđinčevog mučenja s našim jezikom pa do učenjačkog pâtosa i do puste birokratske frazeologije – vrlo elegantno razvijena.
Zbog svih ovih, kao i onih ovdje uslijed ograničenog prostora nezahvaćenih odlika, zdušno preporučujemo ovo djelo, uz izvjesnu bojazan da nijesmo svojom nedoraslošću zadatku i svojim nenaučnim rječnikom zapravo omalili, iskreno osjećajući kako blijedo i neefektno djeluje naša preporuka u poređenju sa blagom na koje se odnosi.
Safet Sijarić, književnik
