Redakcija U avgustovskim noćima, kada nam konačno dođe ljeto da svici zasvijetle, da zrikavci zapjevaju, Studio teatar iz Zenice, ne da plamenu pozorišta da se ugasi, nego ga donosi u dvorište BKZ “Preporod” kao ispričanu bajku u djetinjstvu, budeći sjetu brojnih posjetilaca ovog kulturnog događaja, koji će tek poprimiti valjane dimenzije, a koje mu po svojoj sadržajnosti i pripadaju.
Piše: Said Šteta, književnik i novinar
Zamisao, koju je prije nešto više od godinu dana u svojoj glavi skicirao glumac BNP Zenica, Nusmir Muharemović, uz pomoć svojih prijatelja i omladine volontera, čije prisutvo sinoć podsjeća na antičke arene u kojima su se priređivale predstave za odabrane, već ovu godinu dobija obrise kulturnog događaja na kojem će biti itekako važno uzeti učešće i kao glumac i kao konzument pozorišta. Šarolikost predstava ove je godine namamila publiku od najmanjeg do najvećeg uzrasta, što je vjerujem i cilj ali i zadaća Studio teatra. Predstave sa glumcima iz regiona, također su gesta širokogrudnosti i potrebe idejnog tvorca ovog kulturnog događaja, ali zasigurno posebnost u tome što su to sve Nusmirovi dragi prijatelji. Jer projekat sam po sebi nije temeljen na velikom budžetu, već na entuzijazmu i želji da se uradi jedan novi teatarski iskorak koji će opet po svojoj sadržajnosti i ambijentu izvođenja biti vjerna kopija samih nastanaka teatra.
Znatiželjom zapisivača provirim iza inprovizovane scene gdje Nusmir Muharemović i Daniel Kovačević, glumac Narodnog pozorišta “Toša Jovanović” iz Zrenjanina, zatežu strune na svojim emotivnim lirama, kako bi duo predstavu “Derviš i smrt” donijeli na što bolji način publici koja je tu noć bila, čini se najbrojnija.
Biću sasvim ličan i ponoviti, jer predstavu igra najbolji glumac. Znam da ću ponovo dobiti opaske mog dragog prijatelja Nusmira, koji taj oreol ponese sa predstavom “Ravna ploča” kada sa heroinom našeg glumišta, Grodanom Boban, iznese ovu predstavu, da sam plakao poput djeteta u mraku BNP Zenica. Ali Nusmir Muharemović je nadasve čovjek. Mlad glumac, čovjek od zanata, čija ljudskost mami, poput visoko ostavljene tegle slatka, da joj hrlite. Jer kako drugačije objasniti našu poslovnu saradnju, kada mi je za promociju knjige, tačnije prezentaciju priče “Fatma” trebao glumac, a naš zajednički prijatelj Emir, predloži mi Nusmira. Evo godinu poslije, hodeći našom Bosnom i Hercegovinom, glumac Nusmir Muharemović izmami suzu moje čitalačke publike, ali prolije i svoju. Onako iskreno, očinski, supružnički, sinovski, prijateljski, jer je nadasve čovjek, pa tek glumac. Ovim ću i završiti. Koliko god da napišem, pisati o čovjeku uvijek je malo. Baška što živimo u vremenu kada se ljudskost traži kao lijek. U ovom mladom glumcu, nalazim insana koji nam donosi retke davno ispisanih romana, usudit ću se kazati jasnije i od samog pisca, ali i neke druge priče koje nas uče biti čovjekom. Zato je Nusmir Muharemović čovjek na privremenom zadatku glumca, koji će nadam se trajati dugo, duže od naše želje za novim projektima Studio teatra.
