Objavljena monografija ”Rožaje mog djetinjstva” Ahmeta Ademagića

Uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava svjetlo dana je ugledala monografija ”Rožaje mog djetinjstva” Ahmeta Ademagića, poznatog slikara, istoričara umjetnosti i pedagoga koji je tim povodom izjavio: ”Ova knjiga je nastala dugotrajnim mojim radom na fotografisanju onog što je malo po malo nestajalo a predstavljalo je staro Rožaje. Rušilo se staro a gradilo novo. Danas ništa nema od onih Rožaja mog djetinjstva, ni u duhovnom ni u materijalnom pogledu. Pored fotografija zabilježio sam neke priče koje sam slušao od starijih osoba, i od mojih dobrih roditelja.

Sve fotografije u ovoj knjizi su nastale u rasponu od 50 godina. Fotografije više govore od mene i samog naslova ’’Rožaje mog djetinjstva’’. Želim da mali detalj onih starih običaja, ljudi, života i onog ambijenta bude sačuvano za mlade generacije koje dolaze i koje će dolaziti. Biću srećan ako ovom knjigom to uspijem.”

Slikajući nestale objekte starih Rožaja, Ademagić likovnim ostvarenjima je dao značajan doprinos na očuvanju kulturne baštine, otkrivajući ljepotu i materijale kuća u kojima se odvijao život naših predaka. S obzirom da je u valu rušenja starog i građenja novog, bilo i nebrige da se mnogi vrijedni objekti kulturno-istorijske vrijednosti sačuvaju u fondu kulturne baštine, ove slike Ademagića imaju dvostruku vrijednost: kao umjetnički doživljaj života i sjećanje na ambijent svoga djetinjstva i kao istorijsko dokumenarna fakta o izgledu jednog gradića koji je doživio rušenje brojnih vrijednih objekata. Pored fotografija i slika tu su i Ademagićeve priče o starim Rožajama koje predstavljaju pravo narodno blago.

Ahmet Ademagić rođen u Rožajama 1945. godine. Završio je u Sarajevu školu za primjenjenu umjetnost 1967 godine. Višu pedagošku-likovno vaspitanje 1972. godine u Prištini. Filozofski fakultet-istorija i istorija umjetnosti 1975. godine u Skoplju. Filozofski fakultet – istorija umjetnosti i arheologija 1985. godine u Skoplju.  Imao je deset samostalnih i 30 kolektivnih izložbi. Radio je 40 godina kao profesor u gimnaziji ”30 septembar”.

Bavi se istraživanjem, proučavanjem, sakupljanjem i očuvanjem kulturne baštine Rožaja.

Ademagić je član i jedan od osnivača likovnog kluba „Kula“, aktivista mnogih udruženja građana. U svom pedagoškom radu posebno je razvijao ljubav kod učenika prema likovnoj umjetnosti o čemu svjedoči podatak da su „prve slikarske korake“ kod njega napravili Aldemar Ibrahimović i Ibrahim Kurpejović, poznati akademski slikari, Dina Murić, kao i  Rifat Muković, takođe već afirmisani slikar. Ljubav prema slikarstvu Ademagić je razvio i kod svoje djece Azre Ademagić-Kardović koja već ima zapažen likovni opus, kao i sina Asmira, koji je završio likovnu akademiju u Holandiji i iza sebe već ima nekoliko zapaženih izložbi. O Ahmetovom stvaralaštvu su pisali brojni poslenici pisane riječ i umjetnici: Zaim Azemović i Husein Bašić – književnici, Hilmija Ćatović i Zećir Luboder – likovni stvaraoci i drugi.

Svoje interesovanje i nepresušnu energiju izkazivao je i u drugim oblastima. Ademagić je jedan od osnivača Organizacije za borbu protiv alkoholizma i njen dugogodišnji član. Za svoj doprinos radu tog udruženja, dodijeljena mu je Zahvalnica 1985. godine. Kao dobrovoljni davalac krvi, dragocjenu tečnost dao je 15-tak puta, kada je to god zatrebalo. Dobitnik je i Zlatne značke Pokreta gorana. Dobitnik je i Zahvalnice Gimanizije ,,30. septembar’’ za doprinos u afirmisanju škole u kojoj je proveo veliki dio svog radnog vijeka. Kada su u pitanju nagrade i priznanja koja je dobio kao učenik osnovne škole, najdraža mu je ona za koju je nagrađen kao član likovne sekcije u vidu knjige za najboilji rad na temu: ,,Nezaboravljeno’’ davne 1961/62. godine gdje je prikazao Kurtagića mahalu koja je nestala još 1958. godine. U vremenu predhodne Jugoslavije, kada se živjelo po drugačijem modelu i kada su neke idološke aktivnosti zavređivale posebnu pažnju, dobitnik je nagrada i priznanja: na šampionatu znanja Tito –Revolucija – Mir, za pripremanje svojih učenika iz te oblasti, nagrade na opštinskom, republičkom i saveznom nivou kao i nagrade SUBNOR-a za likovni rad na temu iz NOB-a, za sliku ,,Što to huči Sutjeska“. Dobitnik je i najveće opštinske nagrade ’’30. septembar’’.

U penziji je, živi u Rožajama.

REKLI SU O AHMETU ADEMAGIĆU:

 

Zam Azemović (1935-2015): ”Akvareli Ahmeta Ademagića, slikara iz Rožaja, svojom dokumentarnošću, minucioznim karakterističnim detaljima ambijenta starog Rožaja, koje je nestalo ispred očiju naših generacija, ali ostalo u pamćenju, vraćaju nam slike stare čaršije, ćepenaka i dućana, zanatlijskih radnji, kaldrmisanih sokaka, mahala pored Ibra, bijelih čatmara, pokrivenih potamnjelom šindrom i dvorišta ograđenih tarabama, obala Ibra obraslih vrbama, patinu kafenog toplog drveta vitkih čardaka, koji jabukama na šiljcima krovova dozivaju i čežnju za musafirima iz bijela dunjaluka, i svježim vijestima, sa prozorima sa rešetkama iz kojih se naziru suncem neomilovana lica i čežnjivi pogledi za prostranstvom svijeta i izlaskom iz prokletstva karakazana, okovanih shvatanja malog mjesta u uskih vidika.
Dok ti pejzaži na obroncima brda uz čije se strane prislanjaju grozdovi kuća, odišu nekim mirom i svaka avlija i svaka kuća ima svoju fizionomiju i svoju dušu po kojima su prepoznatljive, čije su i kojeg vlasnika po imenu i prezimenu, te imaju i istorijsko dokumentarnu vrijednost, ukleto i stravično djeluje sat sa fasade kuće čija se polovina skazaljki otkinula sa malterom i pala, simbolično otkucavajući unazad epilog prošlom izgledu jedne varoši koja je stresla sa sebe ruho i preobukla se u nove moderne linije i spratove i žustrijim korakom pošla ka budućnosti. No, s obzirom da je u tom valu rušenja starog i građenja novog, bilo i nebrige da se mnogi vrijedni objekti građevinske kulture sačuvaju u fondu kulturne baštine, ove slike Ahmeta Ademagića imaju dvostruku vrijednost: kao umjetnički doživljaj života i sjećanje na ambijent svoga djetinjstva i kao istorijsko dokumenarna fakta o izgledu jednog gradića koji je doživio brže promjene.”

 

Zećir Luboder: ”Likovnom razvoju i stvaralaštvu slikara Ahmeta Ademagića predhodio je kontinuiran tok obrazovanja iz oblasti likovne umjetnosti koje je sticao u srednjoj, višoj i visokim školama. U tom pogledu sazrijevanje i razvojni put Ademagića zaslužuje pažnju praćenja od srednjoškolskog perioda do danas, čime bi ovo predstavljanje upotpunilo cjelokupni uvih u likovno stvaralaštvo ovog slikara. Interes za likovnu umjetnost koju je pokazao u osnovnoj školi, ostvaren je upisom petogodišnje škole za primjenjenu umjetnost u Sarajevu koju je završio 1967. godine da bi potom upisao dvogodišnje studije Likovne umjetnosti na pedagoškoj školi u Prištini.
Iskustvo i zrelost koje je stekao u umjetničkoj školi i studijama, obilježeno je sa nekoliko samostalnih i grupnih izložbi u Podgorici i Rožajama koje su po likovnom kvalitetu najavile darovitog slikara.
Prve izložbe i likovni kvalitet koji je bio evidentan, bile su snažan podstrek i motivacija za dalji rad i obrazovanje, što bi se u njegovoj biografiji moglo nazvati drugom fazom razvoja koji je krunisan dvjema diplomama Filozofskog fakulteta u Skoplju na grupama (istorija – istorija umjetnosti i istorija umjetnosti sa arheologijom).

Ademagić, po prirodi temperamentan, darovit i uporan, uspio je da svoj obrazovni i stvaralački nivo skladno sjedini u svojoj ličnosti koja ga svrstava u plemenite intelektualce i stvaraoce ovoga vremena.
Likovno stvaralaštvo Ademagića, praćeno od prvih likovnih predstavljanja do danas, sa spekta interesa i likovnog razvoja može se obilježiti sa dvije faze koje se u suštini prožimaju ali i definišu razlike koje prate izraz ovog slikara.
Prva likovna ostavrenja kojim se ovaj slikar predstavio ljubiteljima likovne umjetnosti, izražavala su, kako u tematskom tako i u izboru tehnika, široku lepezu interesovanja u traganju za materijalom i izrazom koji je nagovijestio u sebi prizvuk lirskog domišljaja motiva. Akvareli iz ovog perioda, ne samo da otkrivaju darovitost, nego i slikarsko iskustvo koje već ovaj slikar ima.
Likovni izraz akvarela ove faze razvoja karakteriše realistički koncept, rješavan širokim nanosima lazurne boje, sa valerski istančanim osjećajem za postizanje atmosfere u kojoj motiv otkriva neku čudesnu prozračnu ljepotu. Motivi Počitelja, Starog Sarajeva, planine Prenja i drugih iz ovog perioda ipak su dominantni.
Portret kao motiv za Ademagića u prvoj fazi stvaralaštva, bio je izražen, ali najčešće za likove onih ličnosti čije su životne priče za Ademagića zanimljive.
Likove je vjerno slikao i crtao i time, na neki način, od portreta likovno bilježio hroniku “Čudaka” ovog grada.

Od osamdesetih godina u likovnom radu Ademagića sve više počinje da se zapaža interes za motiv stare arhitekture svoga grada, koja je nestajala pod izgradnjom novih objekata.
Kao da je počelo da se budi (izranja) na slikama djetinjstva ovoga slikara, koji je sjećanje na rušenje očeve kuće i drugih, doživio kao sopstveno rušenje.
Nostalgična sjećanja na starine svog grada, postala su izvor nadahnjivanja po kojima su prepoznatljiva djela ovog zavičajnog slikara. Iz svojih sjećanja i drugih sačuvanih materijala (fotosa) starih Rožaja, Ademagić stvara kolekcije kula, džamija, drvenih kuća pokrivenih šindrom, kapija, pločnika, dvorišta, čaira ograđenih drvenim ogradama, likovno izraženim u tehnikama akvarela i gvaša.
Slike Ademagića nose u sebi više od dokumentarnog jer daroviti slikar uspješno izražava likovnost u postizanju materijalizacije i atmosfere objekta i okoline.
Kompozicije ulica, sokaka, mahala i panorama sa okilinom starih Rožaja djeluju besprijekorno, sa uspješno rješavanim utiskom prostora.

Posebnu draž Ademagićevih slika čine likovni detalji na objektima, ćoškovi prozora, meandri kapije i slično koji formom i ornamentom izražavaju duh islamske kulture na ovim prostorima i u likovnom smislu predstavlju prave dragulje stare arhitekture Rožaja.
Slikajući nestale objekte starih Rožaja, Ademagić likovnim ostvarenjima daje doprinos na očuvanju kulturne baštine, otkrivajući ljepotu i materijale kuća u kojima se odvijao život naših predaka.
Na osnovu cjelokupnog uvida u likovno stvaralaštvo, može se zaključiti da je Ahmet Ademagić darovit slikar, sa izraženim senzibilitetom za kolorit, u kojem preovladavaju tonovi zelenih, plavih i ljubičastih, sa diskretnim akcentima zelene boje.
U akvarelu, kao najtežoj slikarskoj tehnici, Ademagić dostiže onaj domet koji ga može svrstati među najdarovitije slikare u Crnoj Gori.
Tematski izbor likovnog problema koji je ovaj slikar pred sobom postavio, ne samo da svojim likovnim prilogom doprinosi očuvanju kulturne baštine starih Rožaja, već istovremeno ostavlja u naslijeđe bogatu likovnu kolekciju”.