Redakcija OLENA TELIGA PJESNIKINJA, SIMBOL PATROTIZMA UKRAJINSKE POEZIJE
Piše: Božidar Proročić
Olena Teliga (ukrajinski Оле́на Іва́нівна Телі́га). Pravo ime je Olena Ivanovna Šovgeneva. Olena Ivanovna Šovgeneva je rođena 21.jula 1907. u porodici hidrotehničkog inženjera profesora I. Šovgeneva (Teliga je prezime njenog muža koje je uzela nakon udaje). 1917. godine, poslije februarske revolucije, Sovgenevova porodica se vratila u Kijiv, gde je otac postao ministar Ukrajinske Narodne Republike. U Kijivu je Olena studirala u Ženskoj gimnaziji Aleksandre Dučinske. Tokom 1917-1919 ghodine Ivan Šovgenov je sa porodicom emigrirao u Češku, zatim u Poljsku. Poznati je ukrajinski pjesnik tridesetih godina, publicist, književni kritičar, javna ličnost OUN-a (m), koji se 1941.potajno vratio iz poljske emigracije u Kijiv, gdje je organizovao Savez ukrajinskih pisaca i počeo da objavljuje nedjeljnik ukrajinske književnosti i umjetnosti ,,Borci”. U tekstovima je isticao da je uvjeren da je kolaps boljševizma bio prvi korak ka nezavisnosti Ukrajine. 1919. godine poslije boljševičkog napada, Centralna Vlada je bila primorana da napušti Kijiv, a Ivan Šovgenov je otišao sa vladom, nastanio se u Češkoj Republici, nakon čega je postao rektor Ukrajinske Ekonomske Akademije u Podebradiju.
Olena je ostala u Kijivu bez sredstava za život i bila je prisiljena da radi u selima u blizini Kijeva, kako bi pomogla svojoj majci da radom u poljima skupi osnovna sredstva za život. Jula 1922. godine Olena i njena majka odlaze u Podebradiju u Čehoslovačkoj gdje se Olena pridružuje ocu. Godine mladosti Olena je provela u potrazi za herojima koji bi mogli poslužiti kao primjer u životu koji je još uvijek pred njom i domovinom. Potraga za hrabrim borcima, intelektualcima, koji bi bili njen idol, usmjerena je ne vojnike Ukrajinske nacionalne armije, koji su doživjeli poraz u borbi za nezavisnu ukrajinsku državu. Da bi se postigla pobjeda u budućoj borbi za nezavisnu Ukrajinu, smatrali su neophodnim da, prije svega, Ukrajinci shvate svoj nacionalni identitet, potrebu da se svi napori kombinuju u jednu veliku želju i jedinu stvarnost, podređujući sve pojedinačne interese najvišem cilju, a to je – borba za naciju i nacionalnu državu. Ovdje je Olena ušla u okruženje mladih ukrajinskih pjesnika i intelektualaca, bivših vojnika UPR vojske.Godine 1929. Olena je diplomirala na Fakultetu za istoriju i filologiju Visokog pedagoškog instituta. M. Drahomanov. Iste godine se udala za kubanskog kozaka MihailaTeliga. Olena se upoznaje sa Natalijom Livitskom koja je već izdala zbirke poezije, upoznaje se sa emigrantskim piscima J. Daragan, J. Malanjuk, L. Mosendz, O. Oljžič i drugim emigranstskin piscima, predstavnicima čuvene ,,Praške škole”. Odlazi u Varšavu do bolesne majke; ne prekida svoje veze sa ukrajinskim ,,Prazhanima,” koje su se u tridesetim godinama još uvek nazivale ,,Visnik kuadrice”. U poeziji Olene vladaju vječne pobune, protestom protiv bezbojne ,,mučnine života”, njenih očiju ,,u mraku dubokih munjevitih fanatičnih pogleda, a ne u mjesečevom miru”.
U periodu 1929-1939.godine, ona i njen muž su živjeli i radili u Varšavi i aktivno su učestvovali u javnom životu. Olena je radila u ukrajinskoj školi u Centralnom komitetu Ukrajine. Nastavila je sa aktivnim umjetničkim i društvenim aktivnostima, postala je jedan od istaknutih saradnika Dmitrij Dontsova iz Lavova koji je uređivao ,,Vistnik” u periodu 1933-1939. Prvi objavljeni publicistički esej bio je esej ,,Čemu težimo? ” (1935 ), u kojem je izrazila svoje viđenje uloge ukrajinske žene u borbi za naciju, i za nacionalnu državu. U duhu vječne pobune, poziv na borbu i poezija Elene podsjeća na poeziju Olega Oljžiča. Herojstvo kao najviša vrlina, kao primjer ljudskog dostojanstva, odlučujuće je mjerilo ljudskog života i rada, usko povezano sa borbom za nacionalno oslobođenje naroda u Ukrajini. U pjesmi ,,Savremeni” pjesnik je ,,apelovao” samo na svoje savremenike, stavljajući pred njih moralnu dilemu za sve potomke.
U Krakovu je predvodila književno-umjetničko društvo ,,Zarevo,” a pod vođstvom Olega Olljžiča, koji je bio pripadnik OUN-a (organizacija ukrajinskih nacionalista), 22. oktobra 1941. godine, kao dio jedne od originalnih OUN grupa, Olena Teliga je otputovala u Kijiv, gdje je, uprkos opasnosti, učestvovala u osnivanju Ukrajinskog nacionalnog savjeta. Olena Teliga je kao član predstavništva komisije za kulturu osnovala Sindikat pisaca, osnovala i uredila časopis Liaavers” (1941 – 1942), koji je bio pod stalnim nadzorom fašista. 12. decembra, (njemački fašisti) zabranili su izdavanje i izlazak ,,Ukrajinske riječi” i objavljivanje ,,Borca”. Olena Teliga se nije plašila odluka nacističkih vlasti, ona je ignorisala uputstva nacista namjerno i fundamentalno. Dana 7. februara 1942. počela su hapšenja nacionalista. Oleg Oljžič je zahtijevao da Olena Teliga napušti Kijiv, ali je ona kategoricki odbila i koncentrisala sav rad u Uniji ukrajinskih pisaca. U privatnom razgovoru s M. Mikhalevičom, ona je tvrdoglavo naglasila: ,,Neću ponovo ići iz emigracij iz mog Kijiva! Ne mogu … .” Znala je šta se dešava i da je čeka sigurna smrt, ali nije htjela pobjeći. Njeni prijatelji su je 9.februara upozorili da Gestapo priprema zasjedu u Uniju pisaca, i savjetovali su joj da ne ide tamo. Ali ona je rekla: ,,Ljudi me čekaju. Ne mogu pobjeći, ne plašim se hapšenja. Kada poginem, onda znate da je vaša patriotska dužnost ispunjena do kraja“. Oleg Oljžič je pokušao da ubijedi Olenu Teliga da napušti grad, ali je ona kategoricki odbila. Iako je znala za masovna hapsenja Ukrajinaca i činjenicu da je Gestapo pripremio zasjedu u prostorijama Saveza pisaca, ipak je otišla na redovni sastanak na kojem je uhapšena 9. februara 1942. Godine.
U prostorijama tajne pojicije Gestapoa, gestapovci su rekli: ,,Ko god ne pripada Uniji pisaca može ići kući.” Mihail Teliga, koji nije pripadao Uniji, ali je bio tamo sa Olenom, nije iskoristio ovu priliku i bio je uhapšen zajedno sa njom. 13. februara, prema nacističkim izvorima Olena Teliga je zajedno sa mužem Mihailom Teligom, urednikom Ivanom Rogačevom i pjesnikom Ivanom Irliavskim, strijeljana od od strane njemačkih fašista u Babin Jaru u Kijevu. Istoričari često nazivaju Olenu Teligu drugom Lesjom Ukrajinskom. Ove velike pjesnikinje Ukrajine zapravo imaju mnogo zajedničkih osobina. Ne samo da su obje vješto vladale i stvarale poetsku riječ, već su je pretvorili u oružje, iznenađujuće snažnom duhu i ogromnoj želji da dobiju bolju sudbinu za Ukrajinu. Teliga se naziva najznačajnijom ženom u ukrajinskoj književnosti nakon Lesje Ukrajinske.Život i smrt Telige čine je pravim simbolom besmrtnosti ukrajinske nacije. Kao i svi genijalci, ona je, u borbi zua Ukrajinu, samostalno izabrala put od slobode do smrti u borbi.
Poetska baština Olene Teligi je kvantitativno mala, poznato je samo 38 pjesama.Ali u emotivnom i patriotskom sadržaju ima nenadmašnu vrijednost. Njen jedinstveni pjesnički glas, svojstven njenom stvaralačkom radu, bio je okarakterisan u njenoj jakoj emotivnosti prema Ukrajini, što su književni kritičari definisali kao pasionarnost ljubavnih stihova. U pjesmi ,,Ljudi postoje” govori o bitkama u kojoj će žene okupljati svoje muževe. Njihova misija je da muževima daju svoju nježnost, vjeru u svoju moć i da održe svoj borilački duh. Biti uključen u borbi nije posao ljepšeg pola, ali kada je potrebno pobijediti, žena će biti sa svojim mužem i poći sa njim do kraja. Lirski junak njene ,,Večernje pjesme” spreman je da podnese sva opterećenja koja potiskuju dušu svog voljenog, da istopi svoje emocije i prenese tu nježnost kao najjače oružje za buduću borbu. Karakteristika stihova Olene Telige je i njena sposobnost predviđanja. U pesmi ,,Okret,” predviđela je čak i jedan detalj koji je posvećen svojoj rodnoj zemlji, a u pjesmi ,,Pismo” predviđela je svoj tragični kraj: ,,Vruća smrt – ne umiranje zime”, koju je Bog tražio, i ugledao u poetičnoj mašti da kada dođe ,,Na našoj tmurnoj i predivnoj obali,” njen ,,život zamahuje i odlazi – kao brod u požaru vatre”. Poznata je njena hrabra poetska misao: ,,Da je život borba, i samo u borbi je stvarni život”. Osnovni cilj Olene Telige i njenih saradnika bio je oživljavanje ukrajinskog jezika i kulture. Intelektualci koji koji su predstavljali državu teško su podnijeli gubitak Ukrajine koja je postojala samo tri godine od 1917. do 1920. godine. Olena Teliga je rijetka vrsta žene,( pjesnikinje) koja kombinuje snagu, hrabrost, volju, neustrašivost sa ženstvenošću i šarmom. U radu Telige postoji granica, gdje se završava mir, spokoj svakodnevnog života, i počinje žar borbe, stvarni život.Lirski junak je sam pjesnik.Teligina kreativnost je njen život.Možemo se samo zapitati kako se u jednoj osobi ispreplijeću neograničena ženstvenost, ljepota, inteligencija, talenat, bezuslovnaa hrabrost, nepobjedivost. Kreativni život i herojska smrt Olene Telige doveli su do toga da je ona postala simbol besmrtnosti ukrajinske nacije.
Pjesnikinja je bila ubijeđena da će njena generacija postati tvorac budućnosti svoje nacije, da je neprihvatljivo odreći se državnosti. Teliga je rekla da, ako se čovjek od početka sprema samo da nosi jaram na svom vratu – iza njega će uvjek biti čovjek sa bičem. Iako je tragično stradala sa 35 godina svoga života, Olena Teliga je, nažalost, nepravdom bila zapostavljena, nije stigla da objavi ni jednu zbirku poezije, ali njenih 38 pjesama predstavljaju bogato svjedočanstvo o ljubavi prema njenoj Ukrajini. Položila je svoj život hrabro prkoseći njemačkim nacistima, boreći se za Ukrajinu u svijetlu slobode. Uoči samog pogubljenja na zidu zatvorske ćelije, Olena Teliga je naslikala trozubac i napisala: “Ovdje je zatvorena i odavde ide u smrt Olena Teliga”. Zbirku pjesama Olene Telige sakupio je i preveo Božidar Proročić
USPAVANI DAN
Bezbrižnost i jasni spokoj…
Uspavani dan sve misli utiša,
Ne šume drveća visoka,
Topla mahovina računa korake,
I osim nas — ni žive duše.
Sanjarenja, sjećanja — sve je izgorelo…
Lako je živjeti bez velikih htjenja!
Nježno ranjavaju svjetlosti strijele
I otkidaju proljećna krila
U mrežastu sjenku.
Ali tamo, gdje je breza-gospođa
Prozračni nam šal bačila na dar,
Sve uzdrmaše se misli, pijane,
I poriv slomiše nemoćni,
Uspeše se do oblaka čak!
Glas tvoj zatreperi, kao ptica,
Pod potok gorućih riječi 23
O kozačkim stepama i naseljima
I o svemu, što u san dođe
U tuđinskom kraju.
Sakrila se u zelenim travama,
Izrodila se bajka prosta…
Ali svaka ta iskričava riječ
Udari flegma dušu,
Kao vesla mirnu vodu.
Spavanja nema! Mi bi letjeli u planine,
U visine, čak na sunčani toranj,
Jer pod njim sav gorući košmar
Prekriće i napojiće more ,
Crno more — kao opijenost!
OSUĐENIM
/Bilasu i Danilišinu/
Kako mi to možemo živjeti, smijati se i disati?
Kako smo mogli čekati — ne boriti se, a spavati
Noću, kada je u zatvoru mirno i tiho
Vi ste se spremali umrijeti — u šest i dvadeset i pet.
I kada se privuklo uplakano jutro,
Vas je smrt pozvala u sumornoj izmaglici,
A sada naše duše i gaze, i ranjavaju
Vaši poslednji koraci na hladnoj zemlji.
A sada u svakom srcu požar ugasli
Upalili ste ponovo — spalivši život.
I kao svečana himna, kao oslobodilačko geslo,
Postoji za naša dvoimeno nerazdvojno spajanje.
Nad grobom našim tišina i mir,
I u domovini — zlopredskazujući požari.
I krenuti tragovima vaših otkošenih koraka
Odjednom teže stotine krilatih nogu.
