Ami Boué, doktor medicine i geolog, jedan je od najvećih poznavalaca Balkana u XIX vijeku. Rođen je 1794. godine u Hamburgu. Školovao se u Ženevi, Parizu i Edinburgu. Umro je u Beču 1881. godine. Znatno nasljedstvo omugućiće mu da cio život posveti putovanjima sa kojih će donijeti “kao plijen”, kako kaže, brojna djela posvećena opisu zemalja kroz koje je proputovao. Ova djela pored geografskog, geološkog i topografskog aspekta obuhvatiće i etnografska, prirodnjačka, istorijska i druga razmatranja o zemljama po kojima je putovao. I kako je najviše putovao evropskim dijelom Otomanskog carstva njegova djela ostaće dugo najpouzdaniji vodič kroz evropsku Tursku.[1] Svoja putovanja i istraživanja po Balkanu, odnosno evropskom dijelu Turske obavio je u periodu od 1836. do 1838. godine i objavio naučnu studiju La Turquie d’Europe (Pariz, 1840) u kojoj je naučno opisao i iznio svoja zapažanja sa svojih putovanja po tadašnjim turskim zemljama juga Evrope. Knjiga je pisana u četiri toma na preko 2400 stranica na francuskom jeziku i u njoj su obrađeni dijelovi Bosne, Srbije, Crne Gore, Albanije, Makedonije, Bugarske i Grčke. Drugo njegovo djelo koje se odnosi na ta putovanja je Recueil d’itinéraires dans la Turquie d’Europe (Vienne, 1857) pisano u dva toma i sadrži detalje sa svih putovanja po Balkanu. U ovom radu donosimo prevod opisa putovanja od Rožaja do Sjenice, kao i opise Novog Pazara i Peći.[2]
Ugrlo[3], (Ugao, selo na Pešteri) albansko naselje od 60 do 80 kuća, udaljeno od Rožaja oko 6 milja smješteno je u jednoj dolinici koja ima poziciju u pravcu jug – sjever i izlazi na malu Suhodolsku ravnicu. Naše kiridžije nas obavijestiše da u tom mjestu nema prenoćišta i da stanovnici sela sa strepnjom primaju nepoznate putnike na konak u to doba godine. Po običaju kiridžije spavaju pod vedrim nebom. Bila bi to suluda ideja da spavamo bez večere na potpuno goloj visoravni na više od 2000 stopa nadmorske visine, uz to, po hladnom jesenjem vremenu. Zažalismo što nismo pošli zajedno sa turskim putnicima iz Rožaja, koji će spavati u Sjenici, međutim, oni su imali konje, a mi smo bili usporavani sporim korakom naših mazgi.
Poslije kraće konsultacije, odlučismo da nastavimo da idemo ovako još milju i po do nekih bijelih kuća koje se vide sa ove strane ravnice od kojih je jedna nenastajena. Tu će biti naše prenoćište te zbog toga bijasmo veoma nezadovoljni. Ova ovalna ravnica, dvije milje u dužini i milju i po u širini, je samo jedan široki pašnjak na kojem bijaše puno konja. To je bilo, zapravo dno nekadašnjeg jezera čija je voda otekla sjeverno i koje je imalo vezu s onim na južnoj strani od Sjenice. Jedan pastir nam pokaza put kako da dođemo tačno do te napuštene kućice. Kako je naša želja da što prije stignemo, bila jaka, tako su nam se posljednje milje učiniše dugim. I naše strpljenje je bilo pri kraju kada se nađosmo na suprotnoj strani ravnice nedaleko od kuće. Objasnismo našim vodičima da traže od mještana po svaku cijenu da nas prime. Prolazeći preko livada te farme, mi se sprijateljismo. Jedan starac, muslimanske vjere izađe i reče nam, bez oklijevanja, da će nas primiti sa zadovoljstvom ali da nema ječma za konje, međutim naše kiridžije imahu sa sobom. Poslije nekoliko trenutaka mi se smjestismo na divanu tog uvaženog čovjeka u sobi pored njegovog harema. Opruženi na prostirkama i među jastucima mi smo bogoslovili našoj sreći, jer je do tog momenta sve izgledalo kao da su se sve sile urotile protiv nas da provedemo jednu ružnu noć. Ubrzo doniješe pileću supu sa pirinčem, jaja i pavlaku po kojoj je plivao med. Sjutradan, ovaj stari musliman se srdačno oprosti od nas i smatrao je suvišnim to što smo dali novčić njegovom djetetu kao neku vrstu bakšiša za jelo; kiridžije bijahu već platili sjeno za njihove konje.
Pošto smo prešli jedno uzvišenje, uputili smo se pravcem jugoistok – sjeverozapad i, odatle pa sve do Sjeničke ravnice, put vodi dolinom koja je uglavnom nepošumljena. Tu i tamo ima po koja njiva sa ječmom, a jednu milju od prenoćišta nailazimo na zaseok Buđevo. Najzad stižemo i na visoravan odakle se pruža lijep pogled na Sjeničku visoravan do koje se stiže jednim uskim klancem koji ima pravac zapad – istok. Ostalo nam je da pređemo još samo malo te ravnice i mali planinski potok koji se zove Jablanica čiji je izvor južno od Sjenice i teče prema sjeveru. Na izlasku iz Sjeničke ravnice, on sa Vapom formira rijeku Uvac.
Tvrđava je tokom trajanja nekoliko puta rušena a čitav kompleks tvrđave sa
džamijom je u potpunosti uništen 1948. godine
Selo Sjenica, na 2075 stopa nadmorske visine, je sastavljeno od 150 kuća, uglavnom Bošnjaka muslimana i razbacane su jedna od druge 40 do 50 stopa na sjevernoj strani ravnice. Kuće su pokrivene daskama, a građene su kao kuće u američkim šumama sa gredama naslaganim horizontalno jedna na drugu i spojene na krajevima koji prelaze ivice zida. Mahovinom zatvaraju pukotine. Seosko prenoćište imaše jednu široku štalu usred koje se nalazio uzvišeni drveni podijum za spavanje, pored njega je bio sanduk za ovas i ječam, a sa druge strane je ognjište. Na drugom kraju se nalazila soba za putnike, prilično čista i imala je dušek.
Preko puta prenoćišta, na mjestu starog zamka, je neka vrsta karaule odnosno četvrtasti prostor ograđen jednim nazubčenim zidom koji imaše u ćoškovima pravougaone izbočine. U svakom slučaju, to je mjesto koje može poslužiti neko vrijeme za odbranu od napadača bez topova. Međutim, bilo nam je čudno da tu nema nikakve sređene tvrđave jer je to glavna pozicija kojom se sprečava spajanje Srba sa Crnogorcima. Uostalom, srpska granica je udaljena samo dvije milje od Sjenice. Međutim, ti Sloveni ne mogu doprijeti do Sjeničke visoravni i Jablaničkog basena jer se ispred nalaze nepošumljeni tereni na kojima turska konjica ima prednost. Da nije toga, Srbima bi bilo lako da potpuno odvoje Bosnu od ostatka Turske.
Sjenica se nalazi na raskršću slijedećih putnih pravaca: put koji presijeca cijelu Bosnu od Mitrovice u Gornjoj Mesiji do turskog dijela Hrvatske; put koji ide iz Srbije za Crnu Goru ili put od Skadra u Albaniji do Metohije u Gornjoj Albaniji. Da bi stigli do Lima prema Bijelom Polju, put vodi preko jedne uzvišenije planine koja je u gornjem dijelu prekrivena jelovom šumom. Silazak u doboku dolinu Lima je mnogo duži od uspona. Od Bijelog Polja može se ići uzvodno do Gusinja ili nizvodno do Prijepolja preko Brodareva. Bijelo Polje je jedno veliko selo gdje Srbi iz plemena Vasojevića, istočno od planine Koma i stanovnici područija Bihor ili Bahor (na kartama naznačeno kao Bioče) dolaze na pijacu. U područje Bihora ubraja se i planinski prostor između Rožaja, Vasojevića, Novog Pazara i Sjenice.
Novibazar[4] (sl. Novi Pazar, tur. Jeni-Pazar) od Kruševca udaljen 24 i po, a od Kragujevca 28 sati, nalazi se na 1315 stopa nadmorske visine. Prije ulaska u grad, morate proći preko jedne neplodne ravnice i pored jednog groblja. Kao i za sve turske gradove, pojam blizine ne odgovara onome što očekujete da vidite. Ovaj grad se vidi iz daleka. Smješten je na sjevernoj obali rijeke Raške i zauzima više prostora od same širine riječne doline, jer se jedan dio naselja uzdiže amfiteatralno po padinama brijega na sjevernoj strani. Kroz samo središte, u pravcu sjever – jug, protiče jedan veliki potok na kojem se nalazi most u samom podnožju istočne strane gradske tvrđave. (opis tvrđave je dat u Turquie d’Europe, tom 2, str. 344). Za obilazak cijelog grada, sa istočne do zapadne strane potrebno vam je nešto manje od pola sata. Varoš broji oko 2000 kuća, što će reći da ima oko 8000 duša. Ovu cifru drugi smanjuju na 6000. Srpsko, hrišćansko stanovništvo je nastanjeno uglavnom u podnožiju brijega. Ostalo stanovništvo su Bošnjaci muhamedanske vjere. Tu žive još nešto Albanaca, Cincara, Cigana i Jevreja. Ulice su loše popločane, zapravo postoji samo jedna kaldmisana u centru grada i u kojoj se nalaze dućani. U varoši ima najmanje tri džamije čija se minareta primjećuju, ali ni jedna nije upadljiva, čak ni Altun džamija koja se nalazi na samoj tržnici. Pašin konak predstavlja jednu ružnu građevinu. Ima samo jedan sprat i veći dio je sagrađen od drveta. Oronula tvrđava je na sjeverozapadnoj strani grada. Groblja se nalaze na istočnoj strani. Dolina, u neposrednoj blizini grada na zapadnoj strani, je obrađena.
Da bismo bolje upoznali okolinu, popesmo se na jedan brijeg južno od naselja gdje je za vrijeme rata postojala vojna postaja, međutim, primijetili smo da je za osmatračnicu bolje mjesto na vrhu brda koje je udaljeno oko jedan sat vremena od grada i na kojem se nalaze ostaci srpskog manastira Đurđevi stupovi. Nijedno susjedno uzvišenje u okolini grada nije pošumljeno.
Novi Pazar je sjedište malog pašaluka koji se prostire na jugoistoku do Mitrovice, na jugu do Mokre Gore, na jugozapadu do Biševa na Makvi nizvodno od Rožaja i s druge strane do Suhodola i Duge Poljane. Na sjeveru i sjeveroistoku je srpska granica koja se približila Novom Pazaru na 2 do 3 milje. U ovom pašaluku živi mješano stanovništvo od Bošnjaka hrišćanske i muhamedanske vjere sa Srbima i izvjesnim brojem Albanaca koji su poluslobodni i žive u planinama. U njemu se nalazi samo jedan grad – Mitrovica, ali ima i dosta sela razbacanih po planinskim dolinama. Broj stanovnika u pašaluku jedva da prelazi cifru od 20.000 duša. Novopazarski paša, te 1836. godine, izgledaše tako malo dovitljiv i neuk da čak nije ni znao da čita. Izgledao je malo uvrijeđenim zato što mu nijesmo donijeli poklone, no i pored toga on nam dade jednog kavasa da nas prati do Peći u Albaniji.
Peć[5] (al. Peja, tur. Ipek[6]) je udaljen 17 sati od Novog Pazara i ima idealan položaj jer je sa sjeverne strane zaštićen ogromnim zaklonom kojeg čine planine. Pošto izađe iz duboke pukotine Stretske gore, Bistrica teče između planina Paklena i Koprivnika oko pola milje i zatim prolazi kroz grad. Njene brze vode služe sa pokretanje mlinova i da odnose smeće i otpad. Mnogo ulica biva poplavljeno od rukavaca ove planinske rijeke tako da uski trotoari služe kao mali mostovi. Osim toga, ova nekadašnja prijestonca srpske patrijaršije je dosta oslabila jer tu ima jedva 2000 domova sa 7 do 8000 duša, od kojih dobar dio čine Srbi grčke vjeroispovjesti. Ovi podaci, uzeti iz različitih izvora, a mnogo njih od Dr Milera koji navodi da ima 2400 kuća i podiže broj stanovnika na 12000 i pretenduje da su najveći broj Muhamedanci i navodi da je svega 130 porodica grčke vjere, a 20 rimokatoličke. Uostalom, on primećuje da Sloveni čine, prema nacionalnosti, većinsko stanovništvo i da se čak može i pomisliti da se mnogi izjašnjavaju kao Muhamedanci radi forme jer samim tim bi bili bolje tretirani. Prema njegovim podacima ima svega 62 turske porodice, 100 albanskih i 28 cincarskih porodica. Dakle, ako je muhamedansko stanovništvo najbrojnije, teško bi se mogao objasniti mali broj džamija u gradu. Mi smo ih primijetili samo tri; jednu na sjevernoistočnoj strani, jednu blizu pijace i jednu na samom izlazu iz grada na putu prema Dečanima. U svojoj želji i prema običajima Slovena da preuveličavaju broj stanovnika, sveštenik Jurišić je naznačio da Peć ima 4000 kuća, od kojih ima sedam do osam stotina srpskih i to grčke vjere. Dućana ima brojčano više od 960 (?) prema Dr Mileru, i smješteni su samo u četiri ulice koje se koriste u isto vrijeme i kao pijaca. Mreže sa vinovom lozom, tu i tamo, daju hladovinu ulicama i kućama. Postoje dvije ili tri krčme, od kojih je ona blizu ulaza u grad iz pravca Đakovice najbolja jer ima na prvom spratu više uređenih soba.
Sjevernozapadno, na četvrt sata od grada, nalazi se srpski manastir Sv. Arsenija, staro sjedište srpske patrijaršije koji beše pretvoren u kasarnu. Smješten je na jednom malom uzvišenju iznad grada i okruženo je debelim zidovima i kanalima. Ovo zdanje krije pod istim krovom tri crkve, jednu veću i dvije male, jedna Uznesenje Marijino, a druga mučeniku Sv. Dimitriju. Ima tri kupole pokrivene olovom. U predvoriju su tri kamena stuba kao i dva od bijelog mermera. (za više detalja vidjeti Dečanski prvenac od Mr. Jurišića, 1852. str. 93). Pašin konak se nalazi na krajnjem sjeverozapadu grada u Pehlivan Mejdanu. To je jednospratna kamena građevina opasana zidom i sa jednom velikom kapijom. Ispred je travnjak, nekoliko stabala i jedna džamija na kojoj je dodata škola ili medresa. Paša ima još jednu kuću za žene na selu na ulazu u Stretsku goru i još jednu blizu Novog sela.
Pećki pašaluk, polunaslijeđena vladavina, je samo dio Dukađina kojeg čine Pećka i Đakovička oblast, kao i oblasti Hasa i oblast Kerubi (?). Zauzima sjeverni dio Metohije i jedan dio planina na sjeveroistoku gdje se nalaze samo sela i zaseoci. Dr Miler navodi da tu živi 65000 stanovnika od kojih su 31000 hrišćani grčke vjere.
Paša Abdulraza govori srpski i turski jezik i vodi porijeklo iz bošnjačke familije Brenovića. Primi nas veoma srdačno. Njegove odaje mnogo bolje izgledahu od odaja novopazarskog paše. On naredi da nas smjeste kod jedne ugledne osobe u gradu koja imaše dvije kuće. Trebalo je dakle da napustimo prenoćište kod Srbina; jedan pašin kavas pokuca na nekoliko vrata i prvi koji se javiše pođoše da nam pomognu oko prebacivanja našeg prtljaga. Posjetilismo i pašinog nećaka, dijete koje bolovaše od hidrocefalne bolesti i koje bijaše povijeno u neku vrstu mreže i imaše veliku i tešku kapu izvezenu zlatnim žicama.
Otišli smo na vrh planine Paklena, najbliže uzvišenje od grada. Istim putem se ide i u Rugovu, selo sa 1200 stanovnika, Albanaca muhamedanske vjeroispovijesti, iz plemena Klimenti, koji su, ne tako davno, bili katolici. Udaljeno je 6 ili 7 sati od Peći [7] na suprotnoj strani Hajle ili Hajlasi (od albanske riječi haliki što znači kamenit) u podnožiju Štedima. Odatle se može stići do Lima u Plavskom basenu preko duboke klisure koja se nalazi imeđu trgovišta Plava i Velike. Tu je i selo Trebinje. Popriličan broj seljaka sa svojim natovarenim konjima se penje ili silazi ljeti ovim putem koji pretstavlja glavnu komunikaciju između južne Bosne i Gornje Albanije.
[1]Miroslav Karaulac: Priče francuskih putnika sa puta po Otomanskoj Bosni. Novi Sad, 1998. str. 205.
[2]Prevod: Osman Kurpejović; rad je prvi put objavljen u 12. broju časopisa Avlija
[3]Ami Boué: Recueil d’itinéraires dans La Turquie d’Europe. Tom second, Vienne, 1854. str. 120-123
[4]Ami Boué: Recueil d’itinéraires dans La Turquie d’Europe. Tom premier, Vienne, 1854. str. 185-186
[5]Ami Boué: Recueil d’itinéraires dans La Turquie d’Europe. Tom premier, Vienne, 1854. str. 192-194
[6] Ipek, na turskom jeziku znači svila; da li se može vjerovati da su ime ovom gradu dali po svili koja se tu nekada proizvodila?
[7] Fizički je nemoguće da se ovo rastojanje prođe za dva sata, kako je naveo Jurišić.
Istaknuta slika: Sofi–Memi (Sufi Memi) džamija u Novom Pazaru, iz druge polovine 17. vijeka. Poznata i kao Sulejman-agina džamija. Stradala od bombardovanja 1944. god. Ostaci su joj sklonjeni poslije II svj. rata ostavši iza nje samo jedan nišan