Redakcija Milan Jović je rođen 15. 12. 1997. godine u Neuss, Njemačka. Poezijom se bavi nekoliko godina i ove godine mu je u planu da izda svoje prvo zvanično djelo – zbirku pjesama Misli sa dna svijeta. Sve informacije o njemu su na njegovom sajtu: www.milanjovic.weebly.com
DEVOJKA KOJOJ MESEC SIJA U OČIMA
Ako se neko nekada uklopi u tvoj zagrljaj,
ti ga stisni snažnije i nasmeši se,
kao da je kazaljka na satu zamrla,
a zvezda padalica pada i tiho smeši se.
Jer ne vidiš svemir ispod svakih obrva,
i ne stapaju se sa kožom svačiji nežni dodiri,
i ne može onda kad si na dnu, i shrvan,
svačiji glas da te odmori i sa samim sobom pomiri.
No ništa srećno ne traje večno,
pa tako ni dva srca spojena usnama,
i mesec iz njenih očiju je te noći bežao, sa srećom,
i razbio sve što je bilo u nama.
Sad ponekad samotni vetar donese njene kose miris,
i zanese mi um kao beli anđeli,
bar na trenutak me uspori, smiri,
dok preskačem zid što od sreće me deli.
Tako bih rado bio iskra koja se topi u njenom osmehu,
osmehu koji mi fali svake sekunde sve više,
i svaki put se nađem u novom grehu,
kad poželim da čujem kako diše.
No mesec me još u stopu prati
šapuće vetrom da je ona tu ispod negde,
i da će jednom da mi je vrati,
da kraj naše klupe i on će da sedne.
I sjaji u njenim očima.
OSTANI
Nisam ti znao reći da ostaneš,
jer sam mislio da nisi jedina
koja može dio mene da postane,
i koju želim pokraj do kraja vremena.
Pa sam te pustio kao pticu iz ruke,
i slomio se na putu do prošlosti,
umorio od u glavi beskrajne buke,
i nisam mogao da si oprostim.
Što ti nikad nisam kupio cvijet?
Što sam rušio sebe pokušavajući da srušim bol?
Što mi je iz ruku iskliznuo svijet?
I gdje je sa glave nestao oreol?
Sada se vučem po dnu, pa ne razmišljam o vrhu,
jer znam da bez tebe ne znam put,
i znaš da bez nas, ja nemam svrhu,
i znaš da na prokleti svijet sam ljut.
No vratio sam se snovima, sanjam te stalno,
pa možda nekad u snu pretjeram sa nježnostima,
no ipak, tu si moja, samo moja i samo sa mnom,
i ljubav ti je nacrtana duboko u očima.
ODA UVIJEK OTKLJUČANIM VRATIMA MAŠTE
Kad ne napišeš ništa dugo
vratiš se u svijet običnih ljudi,
koji pitaju, odgovaraju, skitaju
jedu, piju i sa vremena na vrijeme maštaju.
Ne gledaš ih drugim očima,
ne prilaziš im sav u snovima,
i nisi u starom bunilu,
pun skupih materija koje će jeftino da te ubiju.
A olovku odbaciš kao zaboravljenu misao
u sreću i elan gledaš kao nešto daleko,
sve dok ne ispare, ili se izgube u oku
kao sve propuštene prilike u šaci.
Kad ne napišeš ništa dugo
zaboraviš na krila koja ti daje olovka,
i izgubiš najskuplju stvar u suviše jeftinom svijetu
i izgubiš slobodno mjesto na oblaku poezije.
