Pošto je prošlo petnaest godina od slučaja, moji roditelji su smatrali da je kucnuo pravi čas za istinu. Naime, trebali su da mi saopšte nešto u što ni danas ne mogu da poverujem. Za veliko čudo majka je vršila pritisak na oca da mi on prvi to saopšti.
– Treba to da mu kažeš u mom prisustvu – reče majka.
– Ne znam hoću li moći.
– Učini ako me voliš. Možda će me to izlečiti! Pokušajmo, ničeg lošeg u tome nema.
– Ali, zar je važno da on to sazna, zar je važan moral ako smo mi srećni? Uostalom, ne mogu dozvoliti da moj sin bude povređen.
– Ne bih želela da do toga dođe – izjavi majka, veoma bleda u licu.
Dan kasnije otac je zamišljeno protrljao bradu, a onda pun optimizma govorio polako, pažljivo birajući reči:
– Sine, ti si toliko zreo i odrastao da ćeš sve što ti budem rekao normalno i bez velikog uzrujavanja prihvatiti. Možda je to trebalo da ti još ranije saopštimo, ali i sada nije kasno. Dakle, mi ti nismo roditelji, već smo te usvojili.
Za sve vreme dok je govorio, gledao mi je pravo u oči i činilo mi se u onom trenutku da zaista verujem u ono što govori, ali ipak kod mene je istovremeno bila prisutna i velika sumnja. Pitao sam se da li je baš tako kao što on priča. Za sve vreme dok je pričao, stajao sam nepomičan, kao da sam se okamenio. Osetio sam drhtanje u čitavom telu. Majka je neprestano plakala, a onda najednom kroz plač tužno reče ocu:
– Uspeo si! Ne znam kako, ali uspeo si.
Ubrzo je majka skuvala kafu. Pili smo je ćutke, neraspoloženi za razgovor. Majka na trenutak zatvori oči. Kad ih je ponovo otvorila, počeo sam da plačem. Plakao sam, a kada me zagrlila, onda sam glasno jecao. Gladila me po kosi, nežno… Bio sam strahovito potresen i uplašen. U ušima mi je neprestano odzvanjalo: – Ona nije moja majka, ona nije moja majka, nije majka…
Kasnije sam joj saopštio da ne želim da znam za druge roditelje.
Petar Jovanović rođen je 1950. u Leskovcu, Srbija. Po zanimanju je psiholog i pedagog. Učesnik je nekoliko naučnih skupova. Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu i pohađao postdiplomske studije na Medicinskom fakultetu u Sarajevu do izbijanja rata 1992. godine u Bosni i Hercegovini. Objavljivao je aforizme, karikature, pesme, priče i stručne radove u više od šezdeset listova i časopisa. Od 1985. do 1992. godine bio je stalni saradnik Radio Sarajeva, Beograda, Zagreba, Titograda (sadašnja Podgorica) i Novog Sada u emisijama: Cik-cak, Đerdan,Veselo veče, Karavan, Tup-tup, Omladinski radio, Dečji radio itd. U 1977. godini bio je član redakcije lista Pančevačko okruženje. Bio je kolumnista u sledećim listovima: Libertate, Bucurija copiilor, Una, Pančevac, Start 013, Pančevačke novine, Zadrugar, Pančevačko okruženje i Male novine. Zastupljen je u Leksikonu pisaca prosvetnih radnika, Partenon, Beogead 2001. i 2003., Zborniku nagrađenih radova književnog konkursa Biblioteke B. Radičević, Žitište 2003, Zborniku Vršačka poetska susretanja, Vršac (2010, 2012, 2014. i 2015.), Katalogu karikatura 23. Međunarodnog festivala humora i satire „Zlatna kaciga“, Kruševac 2015. i Katalogu karikatura 24. Međunarodnog festivala humora i satire „Zlatna kaciga“, Kruševac 2016. Objavio je knjige: Kako vaspitavati dijete (Sarajevo, 1989. Tiraž 3000 kom.), Da direktore (Aforizmi-Sarajevo, 1990. Tiraž 500 kom.), Malo caka naših đaka (Aforizmi-Sarajevo, 1991. Tiraž 1ooo kom.), Kako učiti (Sarajevo, 1992. Tiraž 500 kom.), Roditelji i dete (Pančevo, 1995, 1996, 1997 i 1998. Tiraž 14000 kom.), Da pukneš od smeha (Aforizmi-Novi Sad, 2002. Tiraž 500 kom.) i Saveti psihologa (Beograd, 2006. Tiraž 3000 kom.). Prevođen je na Rumunski jezik . Živi u Beogradu – Srbija.
Kontakt: jovanovicadam77(ET)gmail.com