Pjesma bez naslova – U susret sto godina od rođenja Ćamila Sijarića

Poezija

U susret sto godina od rođenja Ćamila Sijarića (1913 – 2013)

 

…I danas, bilo da se Ćamila Sijarića sjećam ili da čitam njegovu prozu, čujem njegov melodičan, baršunasti glas i vidim živ njegov lik pred sobom. Posebno pamtim geste kojima je popraćao svoje riječi. Tako pokrete njegovih dugih, njegovanih ruku, na kojima je ne rijetko bio velik, lijep prsten, kao i mimiku njegovog lica, na kojem su se, posebno kad mu je kosa posijedjela, izdvajale ogromne tamne obrve, ponajviše nalik na krila lastavice. Tim obrvama, koje su čas mirovale, poput krila lastavice koja lebdi u zraku, čas, kao da joj je iznenadno vjetar (tako je i sam volio reći) puhnuo pod krila, jedna se visoko digla, druga spustila, akcentirao je različitom visinom i modulacijom glasa svaku izgovorenu riječ. (Teško se pritom ne prisjetiti da je jedna od njegovih knjiga pripovjedaka imala naslov Kuću kućom čine lastavice)…

Josip Osti

.

***

.

Ima u šumi drvo koje se zove mukinja.

Plod joj crven, sitan –

Za kljun ptice.

.

Živi životom udovice.

.

Bez ikoga od svoga roda:

Bez stara panja,

Bez zelene grane,

Bez mladice.

.

Lišćem šumori i kad je vjetar i kad nije.

I nijedno drvo u gori

Ne zna šta tada –

Sama sa sobom –

Mukinja zbori.

.

Opadne u jesen sa gore lišće,

Dođu snjegovi te goru pokriju,

Po granama se uhvati inje.

Ali sa mukinje

Lišće ne opadne.

Ni njeni

Plodovi crveni –

Sitni, za kljun ptice.

avlija.facebook (Custom)