Redakcija U susret sto godina od rođenja Ćamila Sijarića
.
.
.
.
.
.
.
* * *
.
Gle rane na toj brezi!
Zasjekao sam joj koru
Kad sam bio mali.
Gle, prošlo je od tada
Pedeset ljeta,
A rana još zarasla nije.
Može biti stoga
Što je od djeteta.
.
***
.
Znam –
Znam da se u ovu kasnu jesen,
U prekasnu jesen
Na Šipovicama šipci crvene.
Da hoće vjetar bar malo – bar malo
Njihove boje nanijeti na mene,
Na ruke,
Na lice –
Jer vidim da se ove jeseni
Posljednji put za mene
Crvene
šipci iz Šipovica.
.
* * *
.
Zaboravio sam ljubavne riječi
Koje sam ti onda šaptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.
Neću otići na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije –
A tebe tu nije,
Ni mene.
.
* * *
.
Noću –
Kad tišina groblje pokrije,
Kad vjetrovi ne huje,
Može da se čuje
Kako bubnjadžija mrtvima
U bubanj bije.
Tad kao da niko ni umro nije.
Tad razdaljina između njih pod
Zemljom i nas gore
Veća nije
Od dvije
Palice bubnjadžije
.
* * *
.
Pred nas
u kuću dohodi noću
Nekakav nevidljivi čovjek.
Iznesemo mu pred prag hljeba
I vode.
A ne vidimo ga ni kad dođe,
Ni kad ode.
Pas na njega ne laje:
Naš pas jedini zna da taj
Hljeb i vodu
Dajemo nekome
Svome.
.
* * *
.
Pričao je on mudre priče
O ljudima.
A o njemu pričali da zna
Sve što na svijetu nema –
Ili što ima.
Vraćali su se od njega,
Povijeni od mudrosti,
Kao da su pod tovarima.
žalili su se zatim svojim ženama:
Teško nama –
što smo ljudi!
.
***
.
Kažu:
Kad se umre, tad se ćuti.
Biće to za mene divota,
Jer ću moći da podnesem
Ono zbog čega sam ćutao
Cijelog života.
