Redakcija Iz štampe je izašla druga knjiga fočanske poetese Nisvete Skejović. Knjiga PJESME I PRIČE INATA I PRKOSA – pišu Fočanski dani.
Nisveta Skejović rođena u Foči, 1957. godine. U Sarajevo došla 1977. godine. Rat je provela sa porodicom u Sarajevu pod opsadom. Srcem i dušom vezana za Drinu i Foču. A skoro svaka pjesma je posvećena Drini i gradovima niz Drinu…
– Ovu zbirku posvećujem svima nama, svima koji rastu i svima koji će tek da dođu na ovaj svijet i svojim okicama ugledaju najljepšu Domovinu. Najljepšu zemlju na svijetu, u kojoj se treba roditi i koju treba znati voljeti. Nadam se da će ova zbirka biti primjer generacijama koje dolaze, generacijama koje mi moramo naučiti da vole svoju jednu i jedinu Domovinu. Ovdje se treba roditi, rasti i živjeti da bi znao šta je Bosna i Hercegovina i koliko ona opasana svim ljepotama vrijedi. Nema na svijetu rezervne Bosne i Hercegovine. Jedna je i jedina! Naša i najljepša. Zapamtite! Svi Vi koji pročitate ovo moje djelo morate da znate, da je moja želja jedna i jedina. Moja želja je da Vi, nadolazećim generacijama prenosite, pričate i potrudite se da zlo, koje se nama dogodilo nikada ne ode u zaborav i da naša djeca, naši unuci ne rastu u zabludi. Neka se pamti! Neka se priča! Neka se zna! Porobiti Bošnjaka, ne može niko. Ako znamo i ako ne damo zaboravu genocid koji je izvršen nad nama! Neće se ni ponoviti. Otvorimo oči! Ne spavajmo! Zlo nikada ne miruje i mi moramo biti budni… “Budućnost ne smije zaboraviti prošlost”! – kazuje Nisveta Skejović.
.
ZORA “APRILSKA”
.
Kad zarudi, zora aprilska.
Kad ti talas, sunašce obasja.
Vjetrić grane, pokraj tebe vije.
Zamirišu’ kaldrne, i đul avlije.
Kad talasaš, po sred grada.
S desne strane, Ćehotina hita.
Hita’ hita, da se s tobom pita
u zagrljaj tvoj, da sama ne skita.
Oko vas su kuće, niske bisera.
Djevojke i momci, fočanskih avlija.
Što no tužnom pjesmom, sa sabaha krenu
haj dvije su se vode, aman’ aman prigrlile.
Prigrlile’ aman, na sred grada.
Pa odnijele i stara i mlada…
Što no dušman, posla u aprilu.
U aprilu’ sve, na tešku silu…
Moje oči, boje Drine.
Još mi suzom april miju.
Dal’ će ikad, moći stati!?
Il’ ću tako, ja nestati…
.
DVIJE RIJEKE I MOJ GRAD
.
Ima jedan mali grad
mome srcu, mnogo drag
Mali grad, na rijeke dvije
mome srcu, najmilije.
Lijep je gradić, a lijepe i rijeke.
Kakve tuge, kakve štete
što nam srca, tamo ne polete.
U srcima s tugom, u duši sa sjetom
odlutasmo, odlutasmo svijetom.
Tihi žubor, u srcu mi teče
rijeka Drina, Ćehotini reče.
Na sred grada, mi se ljubimo
naše ljude, hajde da združimo.
Volimo se, ljubimo se mila
Ćehotino, ti si tiha bila.
Ja sam bučna, pa ću ti pomoći
da vratimo, naše ljude Foči.
Oni tužni, svijetom nam hode
zavičajne, oni brige brode.
Ćehotino, i ti budi bućna
pa prođimo, kroz vremena mučna.
Ćehotina, Drini tiho zbori.
Pomozi mi, Drino plahovita.
Pomozi mi, Drino valovita.
Sačuvajmo poljem, zasijana žita.
Nemoj Drino, više da ih plaviš.
Uljepšaj ih, i žuborom hvali.
Nek se žito, kraj nas dvije žanje
nek se oree, pjesme zavičajne.
Rijeke gdje se ljube, tu ljubavi ima.
Sama riječ me vuče, a u srcu zima…
.
MOST STRADANJA
.
Riječi, kao nasilje, tišinu lome.
Na svijet moj, bolne se stušte.
Probadaju me sjećanja…!
Zar, ne razumiješ, moj druže?
Eh’ Drino moja…!
Sve što sam željela…
Sve, što mi je ikada trebalo.
U talasu tvome, bolno je nestalo.
Riječi, su nepotrebne…
One, samo naštetiti mogu.
Riječi nose, lažna obećanja
a ona čekaju, čekaju i bole.
Osjećanja su jaka, riječi nepotrebne.
Sjećanja, ostaju i jako bole.
Riječi su, besmislene…
Pamti, pamti i ne zaboravi rode!
