Adnan Avdić
DECEMBAR U BOKI
Decembar donese kišu neku,
i otjera sunce kao za kaznu.
Sablasna tišina zauze Boku;
Samo koraka šum niz ulicu vlažnu.
Barke na žalu, ostavljene- same,
kao nevjeste u vjenčanice bijele.
Do ljeta i sunca tu će da čame,
da bura ih mazi zime cijele.
Rakovi i ribe bezbjedno se skrili,
od ribara vještih i njihove mreže.
Vjekovima bitke zajedno vodili;
Od sudbine svoje u dubine bježe.
U zanosu mome mislima predan,
koracima lakim u mraku sve tiše.
Noć kad prigrli u svoj bezdan-
Skloniti se moram, evo opet kiše!
JA TE ZNAM
U ponoćnoj tišini zamišljam tebe,
kako dolaziš da mi kradeš noći.
Opčiniš dodirom da izgubim sebe,
da me kroz mrak vode tvoje oči.
Vidim te vedru, nasmijanu i milu,
kako poljima i bez krila letiš.
Čudesno lako pretvoriš u vilu;
Od poljupca moga u rijeku topiš.
Ponosno divlja i vjetrovima draga,
tajna koju ptice otkriti ne smiju.
Gdje u šumi ovoj rodila se naga,
čistija od vode što planine kriju.
Hoćeš li doći i gdje li si sada?
Možda iz ovog svijeta ti nisi.
Ostaje ipak samo neka nada,
da negdje živiš i rođena ti si.
USPOMENA
Sjećanja podsjete na one dane,
kada je bila sa nama tu.
Poneka suza sa lica kane,
kad mi dođe nekad u snu.
Dočeka me osmjehom topline,
u oku iskra istinske sreće.
Slušao bih riječi pune vedrine,
koje nikada više izgovoriti neće.
Djetinjstvo je moje ljepše bilo,
uz bajke i pjesme pred spavanje;
Kad me primi u svoje krilo,
i bezbrižne igre na seosko imanje.
Prvi sam unuk bio od sina,
radosno je čekala da joj dođem.
Koliko me voli pričala je svima-
Bez nje je prazno kad selom prođem.
Godine su prošle kako je nema,
i šta nam život bez sjećanja vrijedi?!
Možda u boljem svijetu drijema?
Uspomena na nju nikad ne blijedi!
ILUZIJA
Dok sklapam oči
i mislima se dajem;
Poželim te i ove noći,
da tvoj lik miluje me sjajem.
Ljepotom me zavodiš
i osvajaš dodirom tišine;
U svoje me carstvo odvodiš,
da letimo u visine.
Poput magije obuzimaš
i skoro ti osjećam dah;
Voliš da se poigraš
i pojaviš na mah.
