Adnan Avdić
ŽIVOTA NIT
Zar da tako dovijeka lutaš?
Bez cilja nekog u mjestu stojiš,
kao da sreću uporno kušaš.
Kakvu to sudbinu sebi krojiš?
.
U strahu nekom provodiš dane,
htio bi negdje, a ne znaš kuda.
Košmari strašni- nikako da svane.
Ne vjeruješ više ni u čuda.
Pustićeš život da tako iscuri,
ne vidiš ljepote koje pruža.
Kad te jad godinama iznuri,
duša je tvoja k’o u školjci puža.
Gledaj u sunce, zvijezde prati;
Smjelo koračaj, prizivaj zore svit.
Osmijehom toplim daljine skrati
i čvrsto zgrabi života nit!
ZAČARAN
Od te noći na nju mislim često,
pred svitanje došla je na tren,
kad mi usnama tiho kaza nešto,
začaran ljepotom ostadoh nijem.
Rekla je samo da dolazi iz daleka,
da je osjećaj neki dovodi meni,
da trenutak ovaj odavno čeka,
da joj se ispuni san kao ženi.
Poljubi me nježno i nesta u mraku,
kao da žuri i da je čeka neko.
Da zadržim je osjetih želju jaku-
Pogled je isprati planinama preko.
Zarekoh se tada da je tražim svuda,
dok ne nađem kraljevstvo njeno.
Vodiće me vilenjaci i činiću čuda,
upadati u nevolje za to biće čedno.
A kada nađem taj dvorac skriveni,
u odajama hladnim samu zatočenu.
Tada će me upoznati kralj čuveni,
kada je odvedem, kćer mu jedinu.
Poljima i šumom jahaćemo sami,
nošeni vjetrom disati k’o jedno.
Do beskraja igrom prkositi tami.
Da u njenom oku vidim svoje nebo.
Vjerno kao vitez ima da je čuvam,
duboko u meni od svijeta krijem.
Kad mi dođe, pa je tako snivam,
začaran ljepotom ostanem nijem.