Amela Mustafić
PREMA PUTU MOGA DOMA
.
Kaže se:
da su tamo,
tamo, odakle sam
pomalo svi bolesni,
nemaju sve zube,
žive u smradu,
ne rade,
nepismeni.
Tamo, odakle sam,
ljudi se pokopavaju
u isti grob,
i po pet puta:
pola glave i sedam rebara,
noga,
pola ruke,
šaka,
stopala.
Nepotpuni,
i po peti put.
Tamo, odakle sam
u živućim tijelima, živući geleri
pletu mreže po nervima.
Tamo, odakle sam
liježe se u krevet
koji je bio grob sina
do jučer.
Tamo, odakle sam,
skidaju omče sa grana,
pa potpale granu
da zimu prežive
u toploj sobi.
Tamo, odakle sam,
djeca nikada nisu vidjela oca,
čak ni na slici.
Tamo, odakle sam,
preživjeli sanjaju rupe
u mrtvim drugovima.
Tamo, odakle sam.
.
PETAK U SARAJEVU
.
Tramvaji ne rade,
lica kasne, trče…
Čovjek u punom autobusu psuje državu,
pored njega prazno mjesto,
guranje, vika.
Niko ne sjeda.
Glas iz vana viče:
“Imam mjesečnu kartu.”
Vozač: “ne možeš ući s njom”,
vrata zatvra.
Onaj, s praznim mjestom,
pored sebe: “opet će rat
neka…
da se poubijamo,
neka da se svi fino poub…”
Lica dobijaju boju,
šapću: lud…
lud, budala.
tiho…
On tiše: ovo je rat,
živimo ga.
On – jedini, živi, zdrav
i govori,
svojim praznim mjestom
istinu o nama.
.
AKO TRAŽIŠ LJUBAV
.
U pjesmama
nad kojima plačeš
ne traži je.
Tamo je,
sve što nikada neće biti
u tvojim rukama.
Ona ti neće reći
da je tijelo iskrivljena žica
koja svakim danom rađa se krivlja.
Da je lice zemlja
koja svakim okretanjem oko sunca
isuši po jednu rijeku sa tvoga lika.
Da se ne umire i ne boluje
od ljubavi,
već od bolesti
i samoće.
Ljubav je,
tamo,
savršena
zbog savršenosti sebe.
Ne prihvata otkinute dijelove,
oni se sobom pune,
pa i onaj što nema oči
do kraja pjesme
progleda
i stih ih ugradi u rupu,
koju volimo baš zato što je prazna.
Svoje ljepote popravlja
tuđim suzama.
Ako tražiš ljubav,
traži je u nekom ko ne popravlja stvari
vraćajući im prvobitni oblik.
Ti nikada ne možeš biti
ti od jučer.
Ni sutra,
ti od danas.