Vida Nenadić
NEĆU VAM REĆI IME GRADA
Neću vam reći ime grada
u kom me moji koraci još traže.
Neću vam reći ime grada
čiji su mostovi duži i od života.
Neću vam reći ime grada
nad kojim je nebo bilo kao šatorsko krilo.
Neću vam reći ime grada
u kome naučih da kad stignem uvek ponovo krenem.
Neću vam reći ime grada
koji nikad ne podleže zubu vremena.
Neću vam reći ime grada
u kome sretoh i one druge oči boje oblaka.
Neću vam reći ime grada
u kome sam kucala na svoja vrata iznutra.
Neću vam reći ime grada
koji bejaše premali kavez za moja krila.
I AM NOT GOING TO TELL YOU THE NAME OF THE CITY
I am not going to tell you the name of the city
in which my steps are still searching for me.
I am not going to tell you the name of the city
whose bridges are longer than life.
I am not going to tell you the name of the city
under whom even the sky was like a canvas tent.
I am not going to tell you the name of the city
in which I learned to start up a new journey as soon as I arrive.
I am not going to tell you the name of the city
which is never to grow old.
I am not going to tell you the name of the city
in which I met the eyes with the color of the sky.
I am not going to tell you the name of the city
in which I was knocking on my own doors from inside.
I am not going to tell you the name of the city
which was a cage far too small for my wings.
TEBI GOVORIM
Neću da ti gledam ograde.
Ne zanima me
ni da li je trava zelenija
sa druge strane!
Neću da se
dok sam tu,
kockam sa životom
i gubim u tvom mraku!
Neću ni da preskačem
sve te žive ograde.
Tebi govorim!
Hej, grade!
I dok ulice tvoje
tuđe korake broje,
ja se vraćam sebi
u tebi.
I AM TALKING TO YOU
I will not look at your fences.
I do not want to know
if the grass is really greener
on the other side!
I will not, while here
play with my life.
I will not get lost
in your darkness!
I will not jump over
your fences.
I am talking to you,
my dear town!
And while your streets
are counting
somebody else’s steeps,
it is in you
that I am returning
to … myself.
U LONDONU
Na rubu zaborava
igraju se senke
i gase mi sećanja.
Dah novog vremena
puni mi grudi.
London je stvaran
i u njemu su stvarni ljudi,
jer dele sudbinu onih,
koje je nekakva muka
naterala da polete…
Onih, koji žele
da zaborave
devetsto devedesete…
IN LONDON
On the edges
of forgetfulness
there are some shadows
playing
and erasing
my memories.
The new time
is in my chest.
London is as real
as the people in it.
People,
sharing the same fate.
People,
that arrived to London
too late.
People, wishing to forget
the pain
which the wars meant.
I ON HOĆE U LONDON
On prati
svaku moju stopu.
I uvek se
mota oko mene.
I on hoće u London.
A nema ni pasoša,
niti može stati
u moje kofere.
I on hoće u London.
On je iz Srbije.
Njegovo ime je Džoni.
Džoni je moje kuče.
HE WANTS TO GO TO LONDON, TOO
He follows me
and always
stays around me.
He wants to go to London.
Yet he has no passport,
nor can I put him in my suitcases.
He wants to go to London, too.
He is from Serbia.
His name is Johnny.
Johnny is my doggy.
NIŠTA VIŠE NIJE KAO PRE
Iako na prvi pogled izgleda isto,
ovo je ipak neki drugi London.
Pun je miševa. I pacova.
Baš im odgovara klima ova.
Ovo je London bezmalo bez turista.
Uplašili se novih terorista.
Gledamo se u nedoumici. Ovo je isti grad,
samo su sad u njemu drugi glumci.
A ja dođoh opet, preko sivih drumova
i sivih oblaka, do ovih uspavanih umova.
Ovde sam, jer neću da budem glas
požutele slike sa zida.
Hoću da na njeno mesto
okačim sve svoje zablude. Što pre.
Ovde sam već dugo.
Dobar dan engleska recesijo. I tugo.
I hladno mi je. Ni zimi ni leti
ovde čizme ne izlaze iz mode.
Znam, ne uklapam se
u već napravljene ramove.
Ostaću ja samo jeka
što povremeno odzvanja. Izdaleka.
Kad kažem: Ovde sam…
Kao i da nisam. A biću. I jesam.
London, 8-08-2008
NOTHING IS AS IT USED TO BE
Although on first sight it looks the same.
this is a different London.
It is full of mice. And rats.
They do like this climate.
This London is without tourists.
They must be afraid of the new terrorists.
We are exchanging silent looks.
The city is still the same. The actors are not.
I arrived again over grey roads with the rains
to the society of sleeping brains.
I am here because I do not want to be the voice
from the wall’s picture, which is gone yellow.
I wish to hang up all my illusion instead.
Right on that wall! Before I am dead.
I have been here far too long .
Hello to the English credit crunch. Hello to its sadness.
I should be constantly wearing boots.
Hello to the unbearable coldness.
I know. I am different by my name.
I do not fit in the already made a frame.
I will remain as an echo sound,
just occasionally touching the ground.
When I say that I am here it sounds that am not.
Still I will remain. No matter what.
London, 8-08-2008
GLOBALNO SELO
Ne zovem te
da dođeš ovamo.
Ni sebi nisam zatvorila vrata tamo.
Ne zovem te da se uveriš
kako su svuda svi
samo kad se rađaju i umiru jednaki.
Ne zovem te ni da vidiš
kako ovde krovovi visokih zgrada
čuvaju nebo, od pada.
Ne zovem te
ni zbog suza iz očiju deteta,
na dalekom severu sveta.
Ne zovem te
jer odavno nema tvojih tragova,
na mom licu, posle snova.
Ne zovem te
ni zbog sjaja cipela,
što su kremom za lice očišćene.
Ne zovem te
ni zbog tišine koja će ovde
konačno stići i mene.
Ne zovem te
jer mi se ovo globalno selo
i bez tebe svidelo.
Ne zovem te jer neću
da mi živoj pališ sveću.
A ne zoveš ni ti mene.
TRAČAK NADE
Još mi
u ušima
odjekuje
jedna pesma
u kojoj me je
kurva sudbina
dozivala
sa dalekih obala
do ovog grada
u čijem sam
svetlu
i ja
samo tračak.
Udarali su me
u njemu
gromovi
namenjeni drugima
a i meni.
Razbili su me
u komade,
pa me
dok nosim
svoj krst,
još ima
i tamo i ovde,
u svima
meni sličnima.
I dragima.
A ti si mi,
grade,
još jedini
tračak
moje nade.
NEMA
Nema izlaza
iz rodne kuće
iz biblioteka i čitaonica
iz Jat-ovih aviona
iz hladnih čekaonica i soba
iz … Londona.
Nema izlaza
iz ove kosmičke rupe
iz podzemnih vozova
iz ovog tropskog dana
iz tržnog centra
iz kineskog restorana.
Nema izlaza
iz izlizanih patika
iz šljivika
iz rajskih vrtova
i sa terasa
iz vreće za spavanje.
Nema… nema spasa.
Premala je ovo bara
za sve ove krokodile.
Kiša mi je u kosi.
Osećam je po koži.
Zaustavjaju mi se njene kapi
i na vrhovima trepavica.
Ostavljam bare
iza svojih koraka
dok žedna koračam
nizom londonskih ulica,
pri tome
i ne hajući
da uzmem
za svaki slučaj
lepo spakovan
kišobran zlatne boje,
što u zadžepak ranca
lako staje.
NA IZLOŽBI KIŠOBRANA
Nošena misaonim izvorima,
rečima i nadanjima,
pritisnuta tonama besmisla,
često osećam poplavu u očima.
Tad, poželim kišu.
Uporno se trudeći
da bar namirišem sunce,
uvek, kad u Londonu pada kiša,
krenem ja, bez ulaznice,
na tu izložbu kišobrana.
Tad ne vidim ni ljude,
ni njihova lica.
Kao da pobegnu sa ulica.
Ne vidim ništa,
osim pola miliona kišobrana.
Vidim samo žute, zelene
i sve šarene kišobrane.
Vidim i one najbrojnije crne,
odbačene sa strane,
zbog iskrivljenih i polomljenih žica.
Vidim i one crvene,
što se sijaju kao zrele jagode.
Najjasnije vidim one plave,
što su, dok ih kiša kvasi
kao tvoje oči i morski talasi.
LONDONSKE SVIRKE
Bezbrojni Kinezi
sa kosim očima,
crnci koji muziku
nose u srcima,
ubrađene žene
i Arapi ogrnuti čaršavima,
veseli Irci,
slatkorečivi Turci
nasmejani Italijani
i mi…
Svi uživamo
u istoj svirci
U Londonu.
GDE ŽIVETI
Gde živeti
kad je Engleska
hladna i daleka,
a Juga
teška tuga?
Pitam se
koje je
od ova dva zla manje,
kad stari prijatelji nestaju
a novi
samo poznanici postaju?
Kad sa svakim dolaskom
sanjam o povratku…
A kad odem
onda mislim
kad ću
i kako
doći opet
i ponovo…
Odavde tamo…
I otud ovamo…
DRUGIMA JE BILO GORE
Ja
ne idem tamo,
samo nebo zna do kada…
Nebo koje nas sve gleda…
Neke od nas gleda…
Neke kažnjava
a neke kišom pere od svega…
Ja…
Ipak idem dalje…
Bar sam videla more…
Drugima je bilo gore..
VEĆ GODINAMA
Već godinama
maštam da se vratim kući.
Jednom. Zauvek.
Već godinama
pakujem sve u kofere.
U mislima.
Već godinama
idem kući kad me uhvati nostalgija
I da se odmorim od svega.
Već godinama sam kući
I odlazim u London
da sebi vratim bar malo života.
VREME BUĐENJA
Mamurno te jutro
dočekalo
u cik zore. Rano.
Prosulo se svo
preko tebe,
iz male flašice.
Dan ti nosi vreme,
što se šnira
stalno.
Prišio si mu,
nehotice,
još jednu zakrpu.
Poklapaju se,
jureći te,
kazaljke Big Bena.
Utopile ti se
u Temzi oči,
na njenom dnu.
Magija noći
mora ti pomoći.
Pronađi je u snu.
ODLAZAK 2
Odlazim
jer mi posekoše dušu
staklom svojih oštrih pogleda.
Odlazim
da više ne slušam i ne gledam ovu kišu
koja ne pere ništa nego sve prlja.
Odlazim
da ne gledam ni ovaj svet
koji je prepun mrlja.
Odlazim
da se nagledam snega
što nevin i beo veje preko brega.
Odlazim
iz njihove svakodnevice
koja je previše surova.
Odlazim
dok se lomi srča polupanih prozora
i krca staklo kraj puta.
Odlazim
dok još mogu
u svoju tišinu.
FLY LONDON
Kad mi iz očiju ispadne i posledna nezrela malina,
kad se konačno rešim i ovog leka iz umnjaka,
kad ispijem ovaj čaj od jabuke sa cimetom
i kad ponovo obujem moje Fly London cipele
dolazim ti ja.
Dolazim
jer sam
sita
života
u zemlji
u kojoj se
sve
izdaje.
I rasprodaje.
Možda
već
sutra.