Poezija Angele Bugarin

Anđela Bugarin, rođena u Splitu, 18. 01. 1989. godine. Završila opću gimnaziju u Kaštelima, a trenutno je studentica turizma i komunikacijskih znanosti na Sveučilištu u Zadru. Piše poeziju i kratke priče od ranog djetinjstva, a počela je objavljivati tek s 23 godine. Radovi su joj objavljeni u ”Narodnom listu”, zborniku ”Garavi sokak” unutar istoimenog natječaja, na portalu ”Hrvatski glas” Berlin i na crnogorskom portalu za književnost i kulturu ”Avlija” Rožaje.

Prepoznajem lica

.

Znaš li kako je sve mekano u proljeće?
Kako vjetar svija grane i baca nježne pupoljke posvuda.
Kako sunce dira more i treperi kroz valove.
Znaš li kako smo sebični za te stvari?
Kako biramo kome ćemo dati svoje poglede na svijet?
Kako pohotno grabimo ono što je svačije i stavljamo u svoje džepove?
Znaš li kako prodajemo ljepote na razno razne načine?
Znaš li da nas društvena mreža svlači, razgolićuje?

.

Svoje

.

Moje su misli posvuda.
Krišom ih stavljam među hranu.
Guram se u tvoje ladice.
Zavlačim ruke u tvoje čarape i majice.
Tražimo se kao da se skrivamo, oči u oči.
Nešto ti govorim, gledaj me!
Kao da je bitno.
Kao da ću zbilja išta vidjeti, kao da ćeš zbilja nešto naslutiti.
Mi smo bitni. Važniji od svega sada.
Nema ničeg što je više bitno od mene sada tu ovdje tebi.
Nema ničeg što je više bitno od tebe sada tu ovdje meni.
Ne znam više kako da ti to objasnim bez da zvučim kao da diktiram.
Bez da te ne guram naglavce u svoj raspored.

A dođe mi da ti nožem isparam rutinu i za kosu te odvučem u ljubav.

 .

U mraku je prazno, a duše trajno šute

.

Kako učiniš da je sve nekako prolazno?
Stojim iznad toga i spašavam se od tonjenja.
Ako tako mogu uopće reći.
Nazvati ovaj besmisao.
Trčati po krugu ludila ali nikada potpuno ući.
Ili izaći.
Svejedno.
Tako sam nekako prividno mirna.
I samo bih htjela ležati na suncu.
U prirodi.
Kao u jastuku snova.
Na nekoj francuskoj obali.
U sredini svega.
Moje dodirivanje krajnosti je prešlo svaku mjeru ukusa.
Ljeto.

.

Jednakost

.

Hvatam novi zrak svojim
Velikim, prevelikim za ženu
Rukama
I guram ga dalje od sebe,
Daleko u bezimeno prazan prostor.
Prerastam bijele starke
I buku šoping centra.
Urbane riječi
Visoko streme
A prazne su i prazne
Prljave i gotovo lažne.
Na ulici svi su isti
Toliko isti da nemaju
Ime
Boju
Ni oblik.
A svi su različiti.
Toliko različiti
Da su isti.