Poezija Antonije Cvitanović

Poezija
Antonija Cvitanović
Antonija Cvitanović

Antonija Cvitanović, (r. Ivić), rođena u Karlovcu, 21. 05. 1986. godine gdje je pohađala osnovnu i srednju Tehnološko-kemijsku školu. Nakon završene srednje škole odlazi u Zadar  na studij Informatologije i Komunikologije na Sveučilištu u Zadru gdje nakon druge godine napušta studij.

Pisanjem se liječi dugi niz godina iako svoje radove nigdje nije objavljivala.

Živi i radi u Karlovcu, Hrvatska.

 

 

***

 

Kako ću krenuti, slomljeni ratnik,

Ranjenog tijela i povrijeđene duše.

Kad ponos isčezne

I oči izgube naslijeđeni sjaj

Tvrdoglavih odluka što su me i dovele na ovo ratište,

Al da pobjedonosno izađem,

A ja se kući vraćam poražen.

Nosim patnju gubitnika.

 

Da skrenem drugim stazama

Što u nove gradove me vode?

Tuđim da se dajem

I svoje da zaboravim korijene?

Duhove predaka da spalim istog časa,

Da rastjeram zvuke majke

Što za moje grijehe plaća?

Ne marim što plače

I što još povratak moj čeka.

 

Sina bijednika,

Slomljenog koplja da se vraćam

I pod skute, kao dijete, da se bacam?

Da me žena brani

Od udaraca svijeta,

Kući da se vraćam posramljen?

 

Kako ću krenuti, slomljeni ratnik,

Ranjenog tijela i povrijeđene duše,

Pred lice naroda što u mene nade polaže,

A ja se vraćam poražen.

 

 

 

***

 

Ja ne plačem… ja jesam Plač.

Odsada moje ime je Jecaj,

A u stopu me prati Tuga.

 

Iz mog pogleda izlazi Sjeta

Ruku pod ruku

S navalama Beznađa i Srušenim Snovima.

Moji udovi su Pali Borci za ideal ljubavi

Ubijeni i izmasakrirani na ratištu.

 

Na mojim usama je Poraz

Koji umorno priča svoju priču

O Slomljenom src koje pokušava zaustaviti krvarenje,

Ali ne ide…

 

Nazovi moju pojavu Laž

Jer ako se nasmijem,

Moj osmjeh je Laž.

Ako uspravno hodam i to je Laž

Jer ponirem kao na izlomljenim gležnjevima.

 

Ja ne bolujem, ja jesam Bol.

Ja sam Kišni dan i Nesvjestica

I Krik u praznoći.

 

 

Ja ne plačem,

Ja jesam Plač.

 

 

 

***

 

 

Dah života smrt je srela,

Tugom mrežu boli splela.

 

Bol u duši jače tišti,

Oči plaču,

Pogled vrišti!

 

Ne umrijet’ ni život pustit’

Sklopit’ oči

I mir usnit’.

 

 

 

 

***

 

 

O jado što u sreću se ufaš,

U nadu što ne prilazi biću tužnom.

Proklet kao Sizif da tratiš život

Na guranje želja kao kamen uzbrdo,

Nemoćan jer se uvijek sruše na dno.