Redakcija Danijela Kojić je rođena 1986. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu na odsjeku za engleski jezik i književnost. Počela je pisati poeziju jer nije znala šta da radi sa svih tih misli koje su joj se motale po glavi. Ponekad izmišlja priče za koje zna da nikog bez daha ostaviti neće ali se nada da će ostaviti neki trag u ovoj prolaznosti. Još uvijek nije objavila niti jednu pjesmu.
Dobitnik je druge nagrade za poeziju na Petom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Janoš Siveri“ i druge nagrade za poeziju na Petom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Joan Flora“ (2013).
Živi u Brijestu (Bijeljina), Bosna i Hercegovina.
Danijela Kojić
.
POČETAK KRAJA
Ovo je kraj.
Kada pođeš nemoj se okrenuti.
Ne, sada ne smiješ posustati.
Odlazeći sačuvaj taj djelić slobode.
Šteta je učinjena, kreni već jednom,
ono staro svečano odijelo čeka.
Ne smijem sada prizivati djetinjstvo.
Čuješ kletve,
vidiš ih kako upiru prstom.
Plašiš se osudiće te jer nisi
pokušao, nisi ostao. Ispiraće usta
time kako si ih sve izdao, razočarao.
Kažu, samo najbolji sami odluče otići.
Opet sam sam.
Ne, tama me ne plaši.
Kapije sna su velike i teške
bezbroj puta sam oživljavao ove misli.
A ovaj mjesec nikada nije bio ljepši,
kaže on meni da zna šta me snađe i
razumije. Mislim, ako glumim spokoj,
možda on neki svoj put nađe.
E, lako je tebi bilo Ahmede.
Meni je teže, ja nisam derviš,
ne poznajem tajne. Lako je tebi
reći da je smrt samo novo rađanje.
Gdje si sada Nurudine da mi daš
snage da na tvoju stranu pređem.
K’o da se nazire neka prilika.
Ili je to samo pusta želja moja
da ne budem sam u ovome času.
Od one noći kad sam te prvi put sreo
nemir me izjeda. Zašto mi reče
koja mi je kazna. Da sam vjernik
molio bih za spokoj, iskupljenje.
Molio bih da izgubljena duša nađe
bar privid mira iza mjesečine.
Ovo je kraj.
ODLAZAK
Odlazim iz ovog života
tu su me izdali.
Rekli su život je lijep
ali su me prevarili.
Rekli su imaćes sve
ali slobodu su zaboravili.
Odlazim, ovaj put zauvijek
da više ne živim u zabludi.
Opraštam se od svega
svakog dječijeg sna,
svakog uspjeha i neuspjeha.
Opraštam se od ljudi, prirode
svakog vedrog proljeća i ljeta,
svih studenih jeseni i zima,
svakog novog dana,
svih propuštenih radosti,
svakog nedosanjanog sna.
Oprosti mi svijete
što zgriješih i ne zgriješih
što učinih i što ne učinih,
što ne vidim smisao ovdje pa
tragam za slobodom obećanom.
Ne, ne tugujte za mnom.
XXI
Izgubljen sam tu
gdje se dijele besplatni snovi
nude pregršti stvari za ponijeti,
gdje se igračke jeftino prodaju
a skupo kupuju.
Idem
od ushićenja prvog poljupca
do razočarenja ljubavnika,
od ljepote rađanja
do težine prošlosti tereta.
Čekam tu
gdje boje vašarskih slatkiša
liče na najdražu uspomenu
kada su svi prerušeni dječaci
mogli biti neustrašivi junaci.
Idem
od igre s kockicama nevinosti
do grešnih pečata na duši,
od ljepote zadnje misli pred san
do bezličnosti koju propovijeda dan.
Krijem se tu
gdje ništa postaje sve.
Gdje neiskreni portreti snoviđenja
ostavljaju trag na zelenim slikama.
Gdje mjesec od dragog kamenja
gradi mostove do zabranjenog raja.
Idem
od mračnih soba
do svitanja stoljetnih šuma,
od tajne ljubavne ljepote
do ruba prividne sramote.
KRADLJIVCI PROLJEĆA
Utabanim stazama
klupko počne da se odmotava
pa se spotakneš o hrpu sasušenih kistova.
Sretnemo se u prolazu, ne osvrćući se.
U ime Boga pokušavamo očistiti zgarišta.
Daj nam ljepotu koju možemo vidjeti.
Na zgarištu pronađoše kist i platno pa neki
počeše slikati ponovo rosu, sunce, boje
i divljinu nalik na suze, sivilo, tišinu.
Kada upitah uličnog slikara
da li može obojiti hiljadu osmijeha
on me onako u čudu sjetno pogleda
kaže: „Šta će meni hiljadu osmijeha,
polja suncokreta bez korijenja
kad svi do jednog rađaju mirise
radosti bez trajanja.“
Glasnika škrtog na riječima
upitah za vječnost. On poče govoriti
o napuštenim ulicama koje čuvaju
tajne životne priče boema, sanjara
koji nosiše poruke nekog vremena
ali zalutaše u kolotečini svijetova
previše ranjivi da postanu ljudi,
grešni da im se k’o anđelima sudi.
Naizgled utabane staze vode
do umirućih južnih vinograda
koje odavno niko ne posjeti
da se časti nektarom božanskim,
da čokot od zaborava ukrade.
KAKO DA ZABORAVIMO
Kako da zaboravimo
ono što se godinama
promijenilo nije.
Niko ne zna
ko je prvi počeo,
na putu za nigdje
svi lome tvoje kosti.
Prepoznaješ aveti
zapis jednog vremena
hladne poput kamena,
bezimene aveti crnih
očiju, još crnje duše.
Dok mi spavamo
dijele svijet,
nemaju milosti.
Kako da zaboravimo
krvave poglede
prokletih zvijeri
što samo čekaju
da žive u svojoj slavi
na tronu napravljenom
od tuđih žalosti.
Žalosti svih onih
koji su dozvolili
biti prevareni.
