Poezija Danijele Kojić

Poezija

Danijela Kojić je rođena 1986. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu na odsjeku za engleski jezik i književnost. Počela je pisati poeziju jer nije znala šta da radi sa svih tih misli koje su joj se motale po glavi. Ponekad izmišlja priče za koje zna da nikog bez daha ostaviti neće ali se nada da će ostaviti neki trag u ovoj prolaznosti. Još uvijek nije objavila niti jednu pjesmu.

Dobitnik je druge nagrade za poeziju na Petom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Janoš Siveri“ i druge nagrade za poeziju na Petom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Joan Flora“ (2013).

Živi u Brijestu (Bijeljina), Bosna i Hercegovina.

Danijela Kojić

.

POČETAK KRAJA

 

Ovo je kraj.

Kada pođeš nemoj se okrenuti.

Ne, sada ne smiješ posustati.

Odlazeći sačuvaj taj djelić slobode.

Šteta je učinjena, kreni već jednom,

ono staro svečano odijelo čeka.

 

Ne smijem sada prizivati djetinjstvo.

 

Čuješ kletve,

vidiš ih kako upiru prstom.

Plašiš se osudiće te jer nisi

pokušao, nisi ostao. Ispiraće usta

time kako si ih sve izdao, razočarao.

 

Kažu, samo najbolji sami odluče otići.

 

Opet sam sam.

Ne, tama me ne plaši.

Kapije sna su velike i teške

bezbroj puta sam oživljavao ove misli.

A ovaj mjesec nikada nije bio ljepši,

kaže on meni da zna šta me snađe i

razumije. Mislim, ako glumim spokoj,

možda on neki svoj put nađe.

 

E, lako je tebi bilo Ahmede.

Meni je teže, ja nisam derviš,

ne poznajem tajne. Lako je tebi

reći da je smrt samo novo rađanje.

Gdje si sada Nurudine da mi daš

snage da na tvoju stranu pređem.

 

K’o da se nazire neka prilika.

Ili je to samo pusta želja moja

da ne budem sam u ovome času.

 

Od one noći kad sam te prvi put sreo

nemir me izjeda. Zašto mi reče

koja mi je kazna. Da sam vjernik

molio bih za spokoj, iskupljenje.

Molio bih da  izgubljena duša nađe

bar privid mira iza mjesečine.

Ovo je kraj.

 

ODLAZAK

 

Odlazim iz ovog života

tu su me izdali.

Rekli su život je lijep

ali su me prevarili.

Rekli su imaćes sve

ali slobodu su zaboravili.

Odlazim, ovaj put zauvijek

da više ne živim u zabludi.

Opraštam se od svega

svakog dječijeg sna,

svakog uspjeha i neuspjeha.

Opraštam se od ljudi, prirode

svakog vedrog proljeća i ljeta,

svih studenih jeseni i zima,

svakog novog dana,

svih propuštenih radosti,

svakog nedosanjanog sna.

Oprosti mi svijete

što zgriješih i ne zgriješih

što učinih i što ne učinih,

što ne vidim smisao ovdje pa

tragam za slobodom obećanom.

Ne, ne tugujte za mnom.

 

XXI

 

Izgubljen sam tu

gdje se dijele besplatni snovi

nude pregršti stvari za ponijeti,

gdje se igračke jeftino prodaju

a skupo kupuju.

Idem

od ushićenja prvog poljupca

do razočarenja ljubavnika,

od ljepote rađanja

do težine prošlosti tereta.

 

Čekam tu

gdje boje vašarskih slatkiša

liče na najdražu uspomenu

kada su svi prerušeni dječaci

mogli biti neustrašivi junaci.

Idem

od igre s kockicama nevinosti

do grešnih pečata na duši,

od ljepote zadnje misli pred san

do bezličnosti koju propovijeda dan.

 

Krijem se tu

gdje ništa postaje sve.

Gdje neiskreni portreti snoviđenja

ostavljaju trag na zelenim slikama.

Gdje mjesec od dragog kamenja

gradi mostove do zabranjenog raja.

Idem

od mračnih soba

do svitanja stoljetnih šuma,

od tajne ljubavne ljepote

do ruba prividne sramote.

 

KRADLJIVCI PROLJEĆA

 

Utabanim stazama

klupko počne da se odmotava

pa se spotakneš o hrpu sasušenih kistova.

Sretnemo se u prolazu, ne osvrćući se.

U ime Boga pokušavamo očistiti zgarišta.

Daj nam ljepotu koju možemo vidjeti.

Na zgarištu pronađoše kist i platno pa neki

počeše slikati ponovo rosu, sunce, boje

i divljinu nalik na suze, sivilo, tišinu.

 

Kada upitah uličnog slikara

da li može obojiti hiljadu osmijeha

on me onako u čudu sjetno pogleda

kaže: „Šta će meni hiljadu osmijeha,

polja suncokreta bez korijenja

kad svi do jednog rađaju mirise

radosti bez trajanja.“

Glasnika škrtog na riječima

upitah za vječnost. On poče govoriti

o napuštenim ulicama koje čuvaju

tajne životne priče boema, sanjara

koji nosiše poruke nekog vremena

ali zalutaše u kolotečini svijetova

previše ranjivi da postanu ljudi,

grešni da im se k’o anđelima sudi.

 

Naizgled utabane staze vode

do umirućih južnih vinograda

koje odavno niko ne posjeti

da se časti nektarom božanskim,

da čokot od zaborava ukrade.

 

KAKO DA ZABORAVIMO

 

Kako da zaboravimo

ono što se godinama

promijenilo nije.

Niko ne zna

ko je prvi počeo,

na putu za nigdje

svi lome tvoje kosti.

Prepoznaješ aveti

zapis jednog vremena

hladne poput kamena,

bezimene aveti crnih

očiju, još crnje duše.

Dok mi spavamo

dijele svijet,

nemaju milosti.

Kako da zaboravimo

krvave poglede

prokletih zvijeri

što samo čekaju

da žive u svojoj slavi

na tronu napravljenom

od tuđih žalosti.

Žalosti svih onih

koji su dozvolili

biti prevareni.

avlija.facebook (Custom)