Redakcija Denis Dželić
HARON
Kolone prognanika napuštali su Banjaluku,
protjerani tražili su sigurnu luku, spas,
bio sam tužan morao sam ostaviti Vrbas.
Ne mogu ti oteti rijeku,
zavuče se i vječno ostane u čovjeku,
umota dušu u toplu deku,
nosi je u sebi kao šapat žubora,
kao prošlosti jeku…
Sinoć sanjam brkatog Harona,
napeo snažne mišice
rijekom Aheront gura lađu,
ležim u špicu čamca,
pod jezikom mi zlatnik
valja meni tamo preko rijeke,
na obale daleke i pakleno vedre,
čujem kerbera u daljini kako laje,
nije me strah,
srce mi je od ljute vrbaske sedre.
A onda je jutro obrisalo sne,
sunce zasjalo i promijenilo sve.
/Iza snova // Denis Dželić/
BROD POEZIJE
Tamo na kraju svijeta,
odmah poslije daljina,
iza Deniz morskih dubina,
boluje Poezija,
moja domovina.
Skinuo sam ratna jedra,
podigao boje ljubavi
i zaplovio talasima poezije.
Kurs plovidbe okrenuo je kormilo
mirnijim lukama.
Brod Literature okićen cvijećem
uplovljava u egzotične vode,
u zaljev ljubavnih čežnji i žudnji,
u lepršave poetske slobode.
Tu me čeka moja bova,
voljena Muza pluta,
mokra promrzla bez sjaja,
ja, Odisej zalutao u pustoš poezije,
iza snivanja plovim,
u purpurne magline njenog zagrljaja.
/Iza snivanja // Denis Dželić/
BOSANSKA SONATA
Ljulja se modra pučina Sjevernog mora,
galebovi lete kao nemirne note sonate,
crni kormorani uranjaju u dubine sjećanja.
Vidim kraj svijeta, mogu kamenom dobaciti.
Na keju stojim, na dlanu srce svoje držim,
drhti kao da je od Šopena.
Želim ga ukopati negdje u Bosni,
da odmara u zemlji predaka, sjena i uspomena.
Nisam Šopen, ne sviram klavir,
poeta sam, romantik, poezije kavalir.
Zaslijepljen romantizmom mogu da vidim
sve što poželim.
Griješe stari Latini,
nije sreća u zlatu i platini,
nije domovina tamo gdje je dobro,
iako sam ostvario mnoge ljudske snove,
blagu slavu i lovorike pjesnika pobr`o.
Toplo je bosansko srce, drhti k`o ranjena ptica.
Odričem se svega,
želim u domovinu iz koje me prognaše,
da tamo živim k`o prosjak, beskućnik, lutalica.
Pa da sjednem na pločnik,
prislonim leđa uz djetinjstva skaline
i polako umirem od sreće i miline.
Prenu me iz sanjarenja kliktaj galeba,
na keju stojim, na kraju svijeta,
kao Sjeverno more hladna je moja sonata,
nigdje ne vidim neba…
nema ni srca,
tek otvoren dlan i zubato sunce
što se crveni i na njemu kuca.
/Devet ogrlica inferna // Denis Dželić/
IZVOR LJUBAVI
Kad se prepoznaju
dvije duše,
strasno obujme
jedna drugu,
zaplešu ljubav
kao da žele srasti.
Izmiješaju boje aure,
ispletu svoje niti
od zlata i srebra,
sunca i mjesečine,
uskovitlaju strasti.
Iz te anarhije
praska i stiska,
kovitlanja, hirova
i vrtloga virova,
pod trepavicom
u oku tornada,
rodi se ljubav…
/Ljubav u granicama normale // Denis Dželić/
DENIS DŽELIĆ, rođen je u Banjaluci 1954. Završio je srednju školu elektro-tehničkog smjera.
Aktivno se počeo baviti literarnim radom tek po dolasku u Dansku i do danas je objavio impozantan književni korpus različitih žanrova. Surađuje sa Banjalučkim Žuborima, časopisom Šeher Banjaluka, a objavio je deset samostalnih knjiga.
