Poezija Dijane Uherek Stevanović

Poezija

Dijana Uherek Stevanović, rođena je 14. 5. 1968. u Garešnici, Hrvatska. Završila je Pedagoški fakultet u Somboru i zaposlena je u OŠ „Miroslav Antić“ na Paliću. Uvrštena je u nekoliko međunarodnih zbornika, a samostalnu zbirku „Vanvremena“ izdala je u martu 2013. godine. Uherek-Stevanović je priređivač „Međunarodne zbirke poezije Citat.rs“. SUBOTIČKI OSKAR POPULARNOSTI dodeljen joj u martu 2013. za uspehe postignute u književnosti. Učesnik je takmičenja „POEZIJE GODINE“ i pobednik prve sezone. U septembru joj je objavljena i nova zbirka pesama “Beskraj”.

 

 

 

 

KRAJEVI NEMIRA

.

Ne diraj mi

senke prošlosti,

one su moji krajputaši,

vodilje za neponovljivo,

razgranati krajevi Svemira,

koraci bez odjeka,

tišina udjenuta tonovima

udaljenih glasova,

to su moja druga ja,

ludilo na kraju ludila,

java na kraju svih ivica sna

i golim okom nevidljiva nada

u nešto što tek treba

da me otelotvori kroz dan.

.

OBRADOVANA

.

Prikovah se za nedorečeno,

ispisah vlastito ja

na ivičnjaku razuma,

voljeh te životna

– nesavršena,

razmaljah snove o platna,

ocvilih ljubomoru,

platih pakost,

vreme je da docrtam

ono što mi nedostaje

i da krenem,

tamo,

gdje očekivano – neočekivana

i bez milosti stižem

obradovana…

.

OKO ZA OKO

.

Nemam

ništa više,

osim oka

da ti dam,

jer

putovi su mi

– rastabani,

sećanje mi

– prolazno

kao vreme

i razmrljano

– tuđim

uljem po platnu…

Namigujem Ti,

poput Jefimije

i čekam te

grešno bezgrešna,

tamo…

gde odavno

niko više

nikog

ne gleda

– čekajući.

.

“ALISA”

.

Ne dam se,

dalje gazim

kroz

Svoj Svet

u kome razum

ne prihvata

granice mašte,

lutam i skupljam

kamenčiće

neobično – običnog oblika…

Radujem ti se

i očekujem te

nadomak granice

Nerazumna.

.

USIDRENA

.

Iscedila sam
svaku suzu u oku,

po moru savesti
sazidala pristanište
za potonule lađe,

pustila sidro duboko
u presušenu vodu
i prepustila vremenu
usidrenu da me ljulja…

.

JEDINSTVENO ŽIVOTARENJE

.

Rođeni smo iz kapi nade,

bili smo uporni semenici

koji su ubrizgali život korenjem

očinstva u majčinstvu…

Verom smo se držali Zemlje,

sanjali o vodi na Mesecu

i tragali za nekim

sličnim nama…

Jurili smo,

probijali se,

svesni jutrenja

i živeli,

jer čemu nam

obrasle glavograne,

ako ne nadom u jedno

– jedinstveno životarenje.

.

NA GRANICI VREMENA

.

Znam,

ne nudiš mi jutro bez nadanja,

ne pamtiš mi greške od prije Isusa,

ne daješ mi ono što nemaš

i ne obećavaš mi ono

što nikad nisi mislio da ćeš imati,

ali i pored svega,

osećaš da mi i ovog jutra nešto nedostaje…

Znam,

pomislit ćeš da si to Ti,

ali greška…

Ovog jutra,

ona nedostaje meni

i ako je ikad sretneš,

reci joj da je čekam,

izgubljena na granici vremena.

Da, to je ona

Sadašnjost, koju sam izgubila

verujući da je Budućnost

ime za sve ono što nas

čeka.

 .

OBLAK SAMOĆE

.

Vreme je

da otvorim prozor,

da oblakom samoće

razbijem daljine,

glasom uhvatim

ljudske razgovoruše,

tabanima utabam

putove znatiželje,

potražim istinu

u njegovom liku

i vratim se jača

– svesna sebe

u zemaljskom postojanju…

.

SUNCOKRET

.

Okrećem glavu prema Suncu,
jedinom prijatelju moje ravnice.

Dodiruje me svojim rukama,
daje mi volju da novo sutra,
zagrlim laticama.

Jer…

Teško je biti Suncokret,
vezan za zemlju
žilama života,
teško je ne videti pticu,
koja slobodno leti
plavetnilom neba…

Teško je biti drugačiji
u nizu istovetnosti,
nezamislivo je pevati
vesele pesme,
dok oko tebe je tuga.

Besmisleno je tražiti staze,
u već utabanom putu.

Ne priliči jednom Suncokretu
da okreće glavu tamo
gde neće imati svetla
i tražiti život
u tom totalnom mraku
i gužvi svih tih poslušnih
glavokreta.

Ipak, ja sam taj Suncokret,
koji glavu okreće
prema Mesecu
i u njegovim noćima

otkriva tajne
o neposlušnom boru,
koji je negde daleko…

Tamo, gde još uvek
SUNCOKRETI-slobodno hodaju.

 .

GOTOVO SAVRŠENI

.

Smežurana
u kaplji soli
tvoga oka,
ne krijem se.

Rađam se
u plodovoj vodi
tvoje savesti.

Tvoja sam,
nevino unakažena,
ali
ne i poražena.

Volimo se lažima,
grlimo se samoćom
ne, ne gubimo se.

Postojimo,
gotovo savršeni,
ali za neko drugo vreme.

.

TEBI

.

 Tebi,

da baš tebi,

koji si mi bliži

od razuma,

koji si rečitiji

od svih

neizgovorenih reči,

koji si ludilo

i ovog bdijećeg

nadanja,

koji umeš

– tišinom

da me razumeš,

koji mi veruješ

da i ovom daljinom

znam

da te

budna

i ove noći,

kao i svake prethodne

pa i buduće

dosanjam ludilom nadanja.

 .

REPLICIRAM

.

Okovana porazom
vlastitog bitisanja
ne spuštam pogled
nad slabićem
istine.

Gordim se,
svesno,
jer predrasuda
je veći greh
od u oku vidljive laži.

Lomim čašu prolaznosti
i
ispijam život bez dna.

Slavim
postojanje
vlastitog,
neizgovorenog ja.