Dijana Uherek Stevanović, rođena je 14. 5. 1968. u Garešnici, Hrvatska. Završila je Pedagoški fakultet u Somboru i zaposlena je u OŠ „Miroslav Antić“ na Paliću. Uvrštena je u nekoliko međunarodnih zbornika, a samostalnu zbirku „Vanvremena“ izdala je u martu 2013. godine. Uherek-Stevanović je priređivač „Međunarodne zbirke poezije Citat.rs“. SUBOTIČKI OSKAR POPULARNOSTI dodeljen joj u martu 2013. za uspehe postignute u književnosti. Učesnik je takmičenja „POEZIJE GODINE“ i pobednik prve sezone. U septembru joj je objavljena i nova zbirka pesama “Beskraj”.
KRAJEVI NEMIRA
.
Ne diraj mi
senke prošlosti,
one su moji krajputaši,
vodilje za neponovljivo,
razgranati krajevi Svemira,
koraci bez odjeka,
tišina udjenuta tonovima
udaljenih glasova,
to su moja druga ja,
ludilo na kraju ludila,
java na kraju svih ivica sna
i golim okom nevidljiva nada
u nešto što tek treba
da me otelotvori kroz dan.
.
OBRADOVANA
.
Prikovah se za nedorečeno,
ispisah vlastito ja
na ivičnjaku razuma,
voljeh te životna
– nesavršena,
razmaljah snove o platna,
ocvilih ljubomoru,
platih pakost,
vreme je da docrtam
ono što mi nedostaje
i da krenem,
tamo,
gdje očekivano – neočekivana
i bez milosti stižem
obradovana…
.
OKO ZA OKO
.
Nemam
ništa više,
osim oka
da ti dam,
jer
putovi su mi
– rastabani,
sećanje mi
– prolazno
kao vreme
i razmrljano
– tuđim
uljem po platnu…
Namigujem Ti,
poput Jefimije
i čekam te
grešno bezgrešna,
tamo…
gde odavno
niko više
nikog
ne gleda
– čekajući.
.
“ALISA”
.
Ne dam se,
dalje gazim
kroz
Svoj Svet
u kome razum
ne prihvata
granice mašte,
lutam i skupljam
kamenčiće
neobično – običnog oblika…
Radujem ti se
i očekujem te
nadomak granice
Nerazumna.
.
USIDRENA
.
Iscedila sam
svaku suzu u oku,
po moru savesti
sazidala pristanište
za potonule lađe,
pustila sidro duboko
u presušenu vodu
i prepustila vremenu
usidrenu da me ljulja…
.
JEDINSTVENO ŽIVOTARENJE
.
Rođeni smo iz kapi nade,
bili smo uporni semenici
koji su ubrizgali život korenjem
očinstva u majčinstvu…
Verom smo se držali Zemlje,
sanjali o vodi na Mesecu
i tragali za nekim
sličnim nama…
Jurili smo,
probijali se,
svesni jutrenja
i živeli,
jer čemu nam
obrasle glavograne,
ako ne nadom u jedno
– jedinstveno životarenje.
.
NA GRANICI VREMENA
.
Znam,
ne nudiš mi jutro bez nadanja,
ne pamtiš mi greške od prije Isusa,
ne daješ mi ono što nemaš
i ne obećavaš mi ono
što nikad nisi mislio da ćeš imati,
ali i pored svega,
osećaš da mi i ovog jutra nešto nedostaje…
Znam,
pomislit ćeš da si to Ti,
ali greška…
Ovog jutra,
ona nedostaje meni
i ako je ikad sretneš,
reci joj da je čekam,
izgubljena na granici vremena.
Da, to je ona
Sadašnjost, koju sam izgubila
verujući da je Budućnost
ime za sve ono što nas
čeka.
.
OBLAK SAMOĆE
.
Vreme je
da otvorim prozor,
da oblakom samoće
razbijem daljine,
glasom uhvatim
ljudske razgovoruše,
tabanima utabam
putove znatiželje,
potražim istinu
u njegovom liku
i vratim se jača
– svesna sebe
u zemaljskom postojanju…
.
SUNCOKRET
.
Okrećem glavu prema Suncu,
jedinom prijatelju moje ravnice.
Dodiruje me svojim rukama,
daje mi volju da novo sutra,
zagrlim laticama.
Jer…
Teško je biti Suncokret,
vezan za zemlju
žilama života,
teško je ne videti pticu,
koja slobodno leti
plavetnilom neba…
Teško je biti drugačiji
u nizu istovetnosti,
nezamislivo je pevati
vesele pesme,
dok oko tebe je tuga.
Besmisleno je tražiti staze,
u već utabanom putu.
Ne priliči jednom Suncokretu
da okreće glavu tamo
gde neće imati svetla
i tražiti život
u tom totalnom mraku
i gužvi svih tih poslušnih
glavokreta.
Ipak, ja sam taj Suncokret,
koji glavu okreće
prema Mesecu
i u njegovim noćima
otkriva tajne
o neposlušnom boru,
koji je negde daleko…
Tamo, gde još uvek
SUNCOKRETI-slobodno hodaju.
.
GOTOVO SAVRŠENI
.
Smežurana
u kaplji soli
tvoga oka,
ne krijem se.
Rađam se
u plodovoj vodi
tvoje savesti.
Tvoja sam,
nevino unakažena,
ali
ne i poražena.
Volimo se lažima,
grlimo se samoćom
ne, ne gubimo se.
Postojimo,
gotovo savršeni,
ali za neko drugo vreme.
.
TEBI
.
Tebi,
da baš tebi,
koji si mi bliži
od razuma,
koji si rečitiji
od svih
neizgovorenih reči,
koji si ludilo
i ovog bdijećeg
nadanja,
koji umeš
– tišinom
da me razumeš,
koji mi veruješ
da i ovom daljinom
znam
da te
budna
i ove noći,
kao i svake prethodne
pa i buduće
dosanjam ludilom nadanja.
.
REPLICIRAM
.
Okovana porazom
vlastitog bitisanja
ne spuštam pogled
nad slabićem
istine.
Gordim se,
svesno,
jer predrasuda
je veći greh
od u oku vidljive laži.
Lomim čašu prolaznosti
i
ispijam život bez dna.
Slavim
postojanje
vlastitog,
neizgovorenog ja.